Ako Vlada Crne Gore opljačka crkvenu imovinu, šta će tek da radi građanima
1 min read
Manastir Ostrog
Može biti za zapadne posmatrače teško pratiti sve balkanske preokrete, političke, etničke i istorijske drame. Svaka priča zahtijeva mnogo predznanja, koje, kada se stekne, stvara osjećaj bespomoćnosti. Shvatate da je sve doslovno začepljeno istorijom do te mjere da nijedno rješenje nije dobro rješenje za bilo koji važan problem.
Međutim, život stvara Gordijeve čvorove koji se moraju nekako presjeći. Najnoviji balkanski Gordijev čvor se otkriva pred našim očima – kada je u pitanju Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Naš eparhijski arhijerej, episkop budimljansko-nikšićki – Joanikije je izjavio: „branićemo svoju imovinu svojim životima. Kada dođe do toga, ne postoje pravila“.
Vlada Crne Gore želi da donese zakon kojim će se sva drevna imovina srpske pravoslavne crkve koji su zaštićeni spomenici kulture, vekovima stare svetinje, koje su sagrađene prije 1918. proglasiti vlasništvom države, bez ikakvog opravdanog javnog interesa ili eminentnog područja (odbrana, energija, infrastruktura) ili bilo kakva kompenzacija prethodnom vlasniku – Crkvi.
Razlog za tako radikalan potez, objašnjavaju zakonodavci, jeste da je to kulturna baština izgrađena od strane crnogorskog naroda. Crkva u Crnoj Gori posjeduje oko 700 crkava i drugih svetih mjesta koja su izgrađena u nizu stoljeća hrišćanstva – prve crkve u ovoj zemlji, za koje znamo, izgrađene su u 4 vijeku naše ere. Episkop iz današnje Crne Gore učestvovao je na Nikejskom saboru 325. godine – kada je rođen Nikejski simvol vere, relevantan za sve hriršćane. Drevna crkva, u današnjoj Crnoj Gori, ima dvije institucije koje direktno nastavljaju institucije drevne crkve, Rimokatoličku crkvu i Srpsku pravoslavnu crkvu. Ove dvije hrišćanske institucije, bez obzira na njihove, ponekad napete odnose, poštovale su i priznavale međusobno imovinu – čak i arheološki dokazi to dokazuju.
Crkvenoj imovini je garantovana zaštita prema Zakonu od kada je car Konstantin izdao Milanski edikt 313. godine. Ovu garanciju imovinskih prava poštovali su Vizantinci, ranoslovenski doseljenici, srednjovjekovni srpski vladari, Osmansko carstvo, Republika Venecija, Francusko carstvo pod Napoleonom, kneževina Crna Gora i Kraljevina Jugoslavija – koje su vladale ovdje kroz istoriju hrišćanstva. Prvi izazov crkvenim imovinskim pravima je bila komunistička Jugoslavija. Ovi komunisti su bili voljniji da idu na kompromis sa svojom neostvarljivom marksističkom ideologijom od svojih krutih staljinističkih sovjetskih kolega. Oni su bili skloniji da odgovore na zapadnjačku kritiku – i pokažu „komunističku umerenost“. Stoga su i oni poštovali imovinska prava – u meri u kojoj ona nema značajniji uticaj na društvo.
Pošto su dozvolili privatnim građanima da poseduju mesto za život i imovinu kako bi mogli da zarađuju za pristojan život (maksimalno 17 hektara po zemljištu po osobi), oni takođe nisu nacionalizovali svu imovinu tradicionalnih vjerskih zajednica. Zaplijenili su imovinu koja je mogla učiniti religiju ekonomskom i političkom moćnom: zemljište i komercijalne zgrade. Ostavili su nas sa našim vjekovnim svetinjama (prošlost je ionako bila nevažna u novoj komunističkoj utopiji), malo zemlje i stambenog prostora za ono nekoliko vjerskih službenika dovoljno hrabrih ili očajnih da vrše svoje zvanje u uslovima potpune društvene isključenosti. Opasnost za društvo, opijum masa – organizovana religija, bila je ograničena. Njihovo razmišljanje je bilo – imaju dovoljno da jedva preživljavaju, tako da je njihov komunizam predstavljen kao human i umeren (da bi se dobila veća zapadnjačka finansijska podrška), dok stare religije ne umru prirodno – jer kome treba religija u novom komunističkom raju? S druge strane, njihove sovjetske kolege su sve konfiskovali, jer je sve izgrađeno od strane naroda – proletarijata. Drevne crkve u Sovjetskom Savezu postale su muzeji, novije crkve su postale mnogo stvari, depoi, škole ili bolnice, ali da se demonstrira stav, ponekad su klinike za abortus napravljene u oltarskim prostorima … Za sreću miliona. Čak i danas, u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, država posjeduje crkve – i daje ga u zakup politički podobnim vjerskim grupama. Sloboda religije na djelu.
Nažalost, moderna, inače pro-zapadna vlada Crne Gore ne može da se otarasi svojih staljinističkih korijena tako uspješno kao njihovi prethodnici. Potrebna je potpuna kontrola. Komunistički raj je propao. Ali partijska struktura, i totalitarna partijska linija ostala je i organizovana religija nije umrla ili se jedva provukla u 21. vek. Ponovo je postala uticajna, ne zbog imovine, već zbog apsolutnog kredibiliteta i duhovnih potreba njihovih pristalica, razočaranih svim prethodnim lažnim obećanjima i političkim nečistima s kraja 20. veka. Crkva nije najuticajnija institucija u zemlji zbog svoje imovine, već zbog svoje vjerodostojnosti kod većine stanovništva. Nikad nije lažno obećavala, sveštenstvo se nije obogatilo preko noći, nije varala na izborima, nije rasipala javna sredstva, nije uništavala javna preduzeća, nije otpustila hiljade ljudi, nikada nije oporezovala bilo koga na smrt, nije stvorila korupciju. I uvijek je oglašavala ono što su njeni sljedbenici mislili, ali nisu mogli izraziti.
To je mišljenje većine stanovništva Crne Gore u posljednjih 30 godina, u svim anketama. Crkva nije ništa ukrala, samo je dobijala donacije, kao što bi i svaka neprofitna organizacija, i to iskoristila za napredak i ciljeve svoje misije. Sve što je izgrađeno i stvoreno kroz stoljeća bilo je slobodno darovano Crkvi. Ni jedan rob nije gradio ni crkve ni džamije u ovoj zemlji – ikada. To je razlog što i dalje stoje. Rad na svetinjama je bio čast, i još uvijek je. Drevni srednjovjekovni običaj diktirao je da plaćeni radnici koji rade na svetinjama zaslužuju dvostruku platu – kako bi se spriječili loši osjećaji prilikom izgradnje. Ponekad su cehovi ili zanatlije volontirali. Kamenoklesari Saborne Crkve Sv. Basilija Ostroškog u Nikšiću, po završetku, sa ponosom izjavljuju da niko nije ni slomio prst dok je gradio. Današnji majstori takođe volontiraju da grade crkve u gradovima i selima – radi se za slavu Božju, za dobrobit svakoga, za spasenje duše, za zdravlje porodice, najobičnija, poštena dobra volja. Ko bi to učinio za korumpiranu neefikasnu, drugu generaciju kriptostalinističke vlade? Sveštenstvo ne poseduje crkvenu svojinu, ali ima dužnost da ga čuva i iskoristi za dobrobit vernika i svih ljudi dobre volje. Ako to ne bi učinili, izgubili bi sav kredibilitet koji je povjeren Crkvi.
Crkvena svojina je posebna vrsta imovine. Gotovo nikada nije na tržištu. Ako je stara, zahtijeva značajno održavanje, obično je zaštićena propisima o zaštiti spomenika kulture. Skoro nikada se ne prodaje ili kupuje i ne stavlja se pod hipoteku, pristup je otvoren za javnost, gotovo svima, sve vreme. Ona je otvorena za javnost u tolikoj mjeri, da se može dobiti pogrešan utisak da je ona u javnom vlasništvu …. Ali ona je još uvijek privatno vlasništvo – privatno vlasništvo jedne od najstarijih neprofitnih institucija na svijetu.
Crna Gora danas ima moderan pravni okvir u kojem je privatna svojina zaštićena nizom zakona usklađenih sa standardima EU i međunarodnim pravnim standardima, kao i svaka druga normalna, ne-komunistička zemlja. Svako ko poželi može proveriti imovinske registre Crne Gore. Oni su otvoreni za javnost i prilično su detaljni. Tamo se mogu naći specifične crkve, manastiri, vjerski objekti, nekomercijalni objekti, zemljišta, građevine ponekad sa oznakom „zaštićeni spomenik kulture“ čiji su nosioci institucije Crkve – Mitropolija crnogorska, eparhija Budimlje i Nikšić itd. …
U posljednjih nekoliko godina, bilo je oko 50 sudskih predmeta i optužbi, obično politički motivisanih, kao uvod u ovaj prijedlog nacrta zakona koji pokušava dokazati da crkvena imovina nije crkvena svojina na različitim osnovama. Nikada nije riješen nijedan slučaj u korist tužitelja (različite grupacije koje podržavaju ovakvu politiku). Obično su slučajevi vraćani. Nijedan slučaj, među njima, nikada nije otišao do Vrhovnog suda Crne Gore, niti do Evropskog suda za ljudska prava – jer je privatna imovina zaštićena domaćim zakonima u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, ovaj Predlog zakona ima za cilj da stvori zakonski izuzetak – proizvoljno oduzimanje drevnih crkava, bez naknade koje se nejasno opisuju kao „građene od strane naroda“.
Zvaničnici nas uvjeravaju da ih možemo zadržati ako imamo dokaze (naravno da imamo), ali zašto je državni registar imovine odjednom nedovoljan dokaz? Za svaku imovinu Crkva ima valjane vlasničke listove od države. Zašto valjana dokumenta koja su bezuspešno osporavana na sudu više puta više ne vrijede kao dokaz vlasništva uprkos činjenici da su ta imovinska prava potvrđena više puta. Ko će odrediti šta je „građeno od strane građana“, a ne od strane crkve prije 101 godinu? Očigledno je koliko je ova logika pogrešna i koliko prostora za proizvoljne političke zloupotrebe je otvoreno.
Zato je vladika Joanikije rekao da nema pravila. Ako se imovinska prava koja su dokazano zaštićena i poštovana kroz sve ove vjekove ne primjenjuju na najvjerodostojniji i najstariji pravni subjekt u zemlji, zaista više nema pravila. Privatna svojina u Crnoj Gori više nije zagarantovana ni na koji način. Ako crkvena svojina nije bezbedna, šta sprečava vladu da, na primer konfiskuje stan od 50m2 od nekog svog nepokornog službenika?
Ako crkvena imovina nije sigurna, kako ova zemlja može biti sigurna za bilo kakva dugoročna ulaganja? Ako Vlada može da opljačka najkredibilniju domaću instituciju, zašto potencijalni investitor neće biti opljačkan u budućnosti? Potrebno je samo odrediti vremenski period nakon kojeg je moguće iz bilo kojeg razloga proglasiti da ta investicija pripada narodu. Sve je cvjeta kada investitori donose investicije u balkanske zemlje. Velika prilika za političare – radna mesta, kvalitet života i sl. Međutim, za dugoročne investicije (energetski projekti, rudarstvo, šumarstvo, infrastruktura) svaki investitor mora imati stepen pravne sigurnosti da investicija, kada se pokaže dobit u budućnosti neće biti konfiskovana, ili da država neće samovoljno stvarati zakone koji će sprečiti investitora da uzme svoj profit.
Takva sigurnost, ako se ovaj zakon donese, više ne postoji. Ako najvjerodostojnija i najdugotrajnija organizacija u zemlji ne može imati ovu garanciju, niko je ne može imati. Ovakva neizvjesnost se odnosi na prosječnog građanina Crne Gore za njegov/njezin dvosobni stan, za stranca sa stanom na moru, ili sa vikendicom na planini, na vlasnika biznisa, kao i na velike multinacionalne korporacije … više nema pravila.
Svako ko poznaje temeljni civilizacijski dokument anglosaksonskog svijeta – Magna Karta to razumije. Kada lopovi i pljačkaši prijete vašem domu, pa makar prerušeni u vlast, jedina prirodna stvar je da uzmete oružje da branite svoju porodicu i vašu imovinu. Crkva, a posebno njeno sveštenstvo, obavezana je Gospodnjim zapovestima da ne koriste oružje, što ograničava naše opcije na izjavu našeg vladike. U ovom kontekstu vladikina izjava postaje jedini razumni odgovor na izazov koji predstoji. Svaka slobodna osoba branila bi svoj dom. To nema nikakve veze sa nekim nezdravim religioznim zanosom, već sa običnom ljudskom pristojnošću u nepristojnim vremenima. Bez svetosti privatne svojine u Crnoj Gori, zemlja, koja je tako uspješna u integrativnim procesima, uranja u Hobsovu noćnu moru prirodnog ratnog stanja svih protiv svih tamo gdje nema pravila, a životi su zaista u pitanju.
Autor je Konstantin Dojić, đakon Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću
Prevedeno sa engleskog
Izvor: balkaninsight