A on nama sve po spisku

Piše: Emilo Labudović

Ovdje dani toliko liče jedan drugome, jednako vreli i okačeni na ražanj nemilosrdnog neba koje suzama ne vjeruje, da kalendar kao i da ne postoji. Vrijeme se vuče sporo kao žedan karavan pustinjom, bez nade da će se oaza, makar i kao fatamorgana, pojaviti na vidiku. Već treći mjesec, beskišan i suv kao pergament, poput pijavice isisava živorodne kapi vode, pije jedan po jedan potok, izvor i gaz, prepolovio elektranama već prečetvorenu rijeku i nasrće na zemlju, sprženu, požarima spaljenu, izranavljenu toliko da liči na ogromnu još nezaraslu krastu na otrovanoj rani. Ni najstariji žitelji sela, a slobodno mogu da im pribrojim i sebe, ne pamte ovakav gnjev prirode i osvetu za sve što joj je čovjek u svojoj bahatosti i nezasitosti činio i čini.

Pritisnuto bremenom koje se sve teže nosi, ovdje se sve vuče tromo i usporeno, pa čak se i misli razvlače u polusan i fantazmagoriju na ivici ludila. Ali, kao i od jare koja guši, i od misli, kakve god da jesu, može se pobjeći tek kad se zađe u duboku, bezmjesečnu, noć, takođe suvu i bez kapi rose.
Osuđen na tišinu i dokolicu, prebiram po naslagama vremena koje je zašlo „za Goleš planinu“, kao trudna mečka bremenito gubicima, presahlim nadama i razočarenjima dubljim i od najdubljeg vira koje smo nekad, dok je bilo rijeke i dok je bilo nas, pravili da u njima, modri od ledene snježanice koja je još pila ostatke smetova sa Brajenice, utopimo i gasimo vrelinu jula i avgusta. Prebiram, i sve češće mi na um dolazi ona Bećkovićeva (valjda me zbog nje neće presresti na Trešnjeviku): „blago iznenađenima“!

I uvijek se prisjetim da sam, manje – više, sve ovo naslućivao, nadao mu se, upozoravao i sebe i druge, samo da bi razočarenje bilo manje i lakše za gutanje. Ne spadam u iznenađene, bar ne toliko da bi me bilo šta makar na trenutak strecnulo i šokiralo, ne zato što sam nešto pametniji od drugih (taman posla) već samo zato što sam konačno spoznao najveću istinu našeg trajanja („između klanja i oranja“) da mi Srbi umijemo i da pobijedimo ali da su nam sve pobjede samo odloženi porazi, samo intermeca između dva posrtanja. Samo par dana poslije one avgustovske, za koju smo se svi nadali da je prva, prava i konačna, dok su još trubile pobjedničke trube, ukazao sam na potrebu da se bude makar oprezno i da se ne očekuje previše, ono nemoguće pogotovo. Upozorio i bio dočekan svim i svačim, jer niko kao mi Srbi ne za da bude slijep kod očiju i da to sljepilo brani jače od života.

Negdje u duši ne mogu reći da sam znao, prejako bi bilo, nijesam Vanga, ali sam strijepio da nam je onaj od Boga i Crkve poslat, kao nekad Šćepan Mali – poturen. Ko ga je njima poturio – ne znam, ali iz dana u dan je sve očitije da je i njima, osim za slikanje u majicama sa parolama, okrenuo leđa. I slutio sam, i pisao sam, da je, za razliku od Šćepana Malog, mali Zdravko VELIKO razočarenje i velika prevara. Znao sam to još onog dana kada se prosto iskrao iz „Srpske kuće“ u koju smo ga primili i više od mjesec dana kampanje džab – džabe gostili kao najrođenijeg, mada je kasnije negdje izjavio da je na boravak u njoj bio prisiljen. Nije trebalo previše pameti, mada smo mi Srbi poznati po zakašnjelom pametovanju, pa uvidjeti da se onim potpisom na „trijumvirat“ sa Aleksom i Dritanom definitivno odrekao od nas koji smo ga na plećima nosili i iznijeli na pijedestal pobjednika. Da neće ni prstom (osim povremeno verbalno) taći u Milovu trodecenijsku državnu građevinu koja je za nas Srbe bila skoro pa kao masovna grobnica. Da će mu gospođa Džudi biti bliža i važnija ne samo od Andrije, Nebojše i Milana nego i od onih koje oni predstavljaju.

Biranim riječima, na kojima bi mu mogla pozavidteti i najazginja seoska alapača, svakodnevno se udaljavao od onih čiji ga glasovi još uvijek (dokle???) drže u sedlu, ne libeći se ni od najprizemnijih laži poput one da im je na startu nudio devet ministarstava. Optužujući ih kao osvjedočene „foteljaše“ (pitam se i pitam ga, ima li fotelja u opoziciji) zasjeo je trupački u premijersku, pa ga iz nje ne može pomjeriti ni čuvena dizalica „Veli Jože“! Braneći sa par žutokljunaca u oblasti politike i ekonomije koncept nekakve „ekspertske“ vlade, krmani crnogorskim brodom u pravcu najcrnjih hridina, dok na palubi orkestar bez prestanka svira napamet naučenu, ili od Mila prepisanu, etidu o ulasku u EU za par godina i plati od 1000 evra koliko „dogodine“!

Uz njegov politički (i moralni) „salto mortale“, ispostavilo se i da je „naš Aleksa“ najmanje naš i da je, sa sve onom svojom ukravaćenom menažerijom“, spreman samo da ucjenjuje i podjebava (budi mi oprošteno na izrazu) do ponižavanja, dok je Dritan uglavnom svoj i NATO – v. Lažju da će se, ukoliko se dirne u Zdravka koji im je, očigledno, marioneta, da ne koristim onu Lekićevu – pajac, „ vratiti Milo“, održavaju se najjače poluge Milove vlasti i stanje „zamrznutog konflikta“ koje njihovim zajedničkim mentorima očigledno najviše i odgovara. Kraće rečeno: lakirovka umjesto promjene, „status kvo“ kao stanje stvari i stanje duha. POBJEDE A NE PROMJENE, mogao bi „naš a njihov“ Aleksa slobodno da modifikuje svoj slogan!

Najnoviji premijerov gaf kako se više nema vremena za kvalitetnu pripremu popisa stanovništva i da je prebrojavanje samo u interesu (DF) nacionalista samo je još jedan prilog onoj Bećkovićevoj sa početka ovog teksta. Uprkos brojnim upozorenjima da se krene u pripremu, popis kasni i neće ga biti jer nije u interesu održavanja postojećeg stanja u kojem se ne zna ko sve pije, ali se zna ko plaća. I samo smo mi Srbi, naivni i lakovjerni kakve nas je Bog dao, mogli da vjerujemo u ispunjenje jednog od ključnih predizbornih obećanja koje je tada Zdravko, čelnik na listi koju sada ne priznaje, kao onaj dobroćudni dekica sa irvasima, dijelio na sve strane. Kao što, sve dok to „svetoj trojici“ ne bude odgovaralo, neće biti ni pročišćen i stabilizovan birački spisak, potpisan Temeljni ugovor koji je čas u Beogradu a čas u Podgorici na provjeru i ovjeru, i ništa od onoga što bi posvjedočilo da krajem avgusta prošle godine nijesmo „za džabe krečili“!

Popisa neće i, bar za sada, ne smije da ga bude kako se ne bi prvo razotkrio procrnogorski nacionalni inženjering DPS, a onda da ne bi novim, više nego očekivano, većim, brojem Srba, njihovi opravdani zahtjevi dobili na novoj snazi i potpori. Popis nije po volji ni Aleksi jer on politički pliva u plićaku u kojem je smućeno sve i svašta. Njemu nije bitno da li i koliko ima Srba, naravno, ukoliko nijesu „u crvenom“, a Dritana baš zabolje za sve jer je on svoje detaljno pobrojao. A tek koliko gospođi Džudi ne odgovara bilo kakvo remećenje postojećeg stanja, ma koliko ta ravnoteža bila lažna i nesigurna, za posebnu je priču.
I tako, blago iznenađenima! Za Đeknu odavno ništa ne znam, ali sam posve siguran da popisa ove godine neće biti, a kad će – ne znam! Znam samo da su nas Srbe opet debelo zajebali i još jednom žedne preveli preko Drine i da su nam opet, umjesto popisa – sve po spisku. Aferim, Zdravko!!!