A drug Tito jaše li ga, jaše

Piše: Emilo Labudović

Za Crnu Goru je rečeno i napisano mnogo toga, od najuzvišenijih hvalospjeva i panegirika pa sve do onih najprizemnijih dušmanskih bljuvotina. I za jedan i drugi pristup ima se sijaset argumenata jer, kako je to jednom rekao njen prvi (i jedini) iskreno, demokratski i sa ljubavlju izabrani predsjednik, pokojni Momir Bulatović, „Crna Gora je najljepši zatvor na svijetu“!

Ali, ima nešto što još niko, od najeminentnijih sociologa pa do poslednjih piskarala i plaćenih botova, još uvijek nije ni rekao ni napisao. A riječ je o tome da je Crna Gora poslednje utočište komunizma na svijetu.

Komunizma kao državnog sistema odrekle su se, makar formalno, skoro sve zemlje svijeta. Čak i one najrigidnijeg komunističkog pedigrea, poput recimo Kine, preko Sjeverne Koreje koja je komunizam nadogradila autoritarnim sistemom u kojem se sve, od ideologije pa do najsitnijeg državnog djelovanja, svelo na jednog čovjeka, pa do Kube, itd. učinile su izvjesne, makar i kozmetičke promjene i iskoračile naprijed. Čak se i njihova većinska društvena svijest izmakla ispod šinjela jednoumlja i bezbožništva, baštineći komuniam jedino kao, teoretski, ideju blisku hrišćanskom čovjekoljublju. I Crna Gora se, istina, zaogrnula formalnom demokratijom, ali njena većinska društvna svijest ni za korak se nije mrdnula iz četrdesetosmaške atmosfere.

Sav medijski, kulturni, NVO, politički pogotovo, prostor kontaminiran je duhom komunističke isljučivosti i crno – bijelog gledanja na pojave i ljude. Postoji samo dobro i loše, dobri i loši momci, pri čemu je sve dobro „naše“, svi dobri su takođe naši i „dobri moji“, a na drugoj strani sve je ološ, oličenje zla, izdaje i nemorala. Još uvijek traje partizansko – četničko razračunavanje, s tim da su ideološke matrice posve pobrkane i zamijenjene. I, tako.. „sve je isto, samo njega nema“!

A, „njega“ ima, i te kako. U uniformi i pozi duboko zamišljenog maršala, nabranog čela za kojim se kriju duboke misli, protjeran odasvud, pa i iz „rodnog“ mu Kumrovca, stoluje usred Podgorice, grada koji se odrekao njegovog imena, ali ne i njegovog duha i nasleđa.

Kažu da ga onako bronzanog ištu i sa Cetinja, sa čime se apsolutno slažem, jer ako pokojnik igdje po svemu pripada onda je to Prestonica. Kao prst i nokat. I predlažem da mu neki viđeniji ovdašnji vajar ukloni one bore sa čela jer „drug doživotni i vječni“ nema razloga za brigu. „Dok je sunca i dok je Grahovca….“ on će biti naš, a mi ćemo biti njegovi. Uostalom, zakleli smo mu se!

Zato samo neka jaše, jaše i jaše… na čelu kolone, sve dok ima konja da podmeću leđa!