Besmrtnost i ja

Piše: Slobodan Milić

U sjećanju na Slovene, ostala je duboka misao o našim bogovima, vremenu, prostoru, vječnosti, beskonačnosti, duši i tijelu, besmrtnosti. Svi pokušaji Grka, Rimljana, potom Hrišćanstva, njemačke istoriografske škole i poslužnika i pristalica te škole, da unište cjelokupno slovensko sjećanje, ostali su uzaludni. Naprotiv, danas umne glave u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji i kod nas pokušavaju da uklone i potru nepravdu koja nam je učinjena. Duh je neuništiv, besmrtan. Kao kruna drevne slovenske pismenosti jeste vinčansko osnosno Etrursko pismo, prva azbuka.

Još od djetinjstva sam zaokupljen teškom i nerješivom zagonetkom: prisustvo vječnog svoda i zemaljskog lavirinta u centru njegovom, i moja prolaznost. U šta se pretvara naša prolaznost? Da sam filozof možda o ovom problemu ne bih pisao, ali iz pjesničke metafizike, kao mnoge prethodnike, i mene muči problem b e s m r t n o s t i.

Po nekim znacima nebeskog svoda, naše postojanje sa prolaznošću se uvlači u svod i tim putem jeste sigurna i neizbježna besmrtnost. Naši slovenski preci, kod kojih su misao i poezija, pismo i azbuka bili razvijeni i postojali prije pojave Stare Grčke i Rima, poznavali su besmrtnost.

Treba reći da su i jedni i drugi bili nemilosrdni prema davnim Slovenima od kojih su preuzimali kao od Kopta i Arabljana gotovo sve i prerađivali prevodeći na svoj jezik: misao (filozofiju), dušu (poeziju). Ovo će nauka morati da prizna i ovjeri prije ili kasnije.

No, vratimo se našim precima koji su prije nego im je Hrišćanstvo ispralo „poganske mozgove“ od autentične filozofije i poezije prilikom zaklinjanja govorili: „Tako i ovoga i onoga vječnog svijeta“. Šta ovo znači? Prisustvo vječnog svoda, i mojeg, u zemaljskom lavirintu jeste nasledna filozofska zagonetka, koju sam osjetio u djetinjstvu ili koju mi je neka viša sila otkrila tada, ali koju vučem iz dubina bezbroj slovenskih vjekova. Zato su naši preci učili: da ako postoje ovaj i onaj svijet, to bi naše tijelo odgovaralo ovozemaljskom lavirintu a duša bila svijet koji se seli u svijet svoda. Zar ovaj problem, naravno nasledan, nije pokušavao da riješi između ostalih i sam Njegoš.

Naši su preci prije nego iko drugi uočili da je Mlječni put put vječnosti ka kojem vodi naša staza besmrtnosti. Misao koja je tu stazu odredila kao bogovsku ili Dušinu stazu, najuzvišenija je misao jednog ogromnog i veličanstvenog duha.

Podjela na tijelo i dušu, dva mikro svijeta, odnosno dva mikrokosmosa, rađa se iz kolijevke naše slovenske misli – filozofije i poezije, odnosno metafizike. Tijelo prelazi u zemaljski svijet, razlažući se, nakon uništenja. Duša, nakon napuštanja tijela i poslije dugog lutanja, odlazi u drugi svijet – zvjezdani svod, noseći svoju besmrtnost. Tako je očekuje Raj koji dolazi od staroslovenske riječi RA, što znači udijeliti. Ovdje se duša utapa u pojam vječnosti, koji je više filosofski negoli pjesnički pojam, a na ovo navodi nas naša poslovica: Tako mi svijeta i vijeka.

Vratimo se oprezno pojmu smrti. Drevni Sloveni ili Prasloveni, kojima za misli koje ću da navedem dugujem ogromnu količinu zahvalnosti, ostaviše nam u nasljedstvo tragove veličanstvenih misli dostojne da se filozofski i pjesnički razmotre. Mene interesuje, prije svega, poetskometafizičko značenje. Naučno je utvrđeno da ove misli potiču iz predhrišćanskog perioda, tj. iz svjetla duboke davnine naše. Vezane su za pojam smrti, odnosno pretvaranja smrtnosti u besmrtnost i taj prelazak. Za onog ko je umro kaže se: Otišao je na istinu. Kad bude na istini. E on je otišao na istinu a mi smo na laži.

Šta bi ove misli s poetske tačke mogle drugo da znače osim putovanja živog preko umrlog, odnosno života preko smrti u besmrtnost.

Znači, naša drevna misao znala je i tumačila i s t i n u kao besmrtnost. Zar nije sva težnja, svakog umjetničkog djela, pjesničkog, filozofskog, muzičkog, slikarskog, težnja, nada i put ka istini, tom svjetlu koje je upaljeno na svodu a ka kojem vodi jedino staza zemaljska – ovoga svijeta. Istina je u rukama bogova vidjela i gromovnog ognja.

Naši preci su ostavili misao, da se što prije oslobode mrtvog tijela, brže oslobađaju put duše do istine tj. besmrtnosti. Sad se postavlja pitanje da li stvari koje ostavljamo iza nas u vremenu imaju smisla ili ne, na putu ka istini, ili nam pomažu da sjećanjem, ne dakle zaboravom, što prije obretemo u besmrtnost. Šta ova naša misao zapravo želi na putu do besmrtnosti ako ne vječni život u prostorima svoda koji se sa svih strana nadnosi nad zemaljskim lavirintom?

Neka iskonska snaga i svjetlo dadoše nam čežnju i nadu, taj krst na kojem je razapet naš život. Ako su ove misli misli beskonačnog broja života, to svjedoči o našoj a i o mojoj ličnoj, besmrtnosti sa kojom moram ili ne moram da budem zadovoljan, a koju svaki od nas potajno ili javno priželjkuje.

Ove misli naših predaka su u suštini sjećanja i istine koje navode na besmrtnost. Ovaj nasljedni faktor misli nije ništa drugo do besmrtnost ili samo vid malih besmrtnosti koje se sležu u vječni mozaik besmrtnosti. Znači Prasloveni su vjerovali u besmrtnost ovoga svijeta, zemaljskog lavirinta i u besmrtnost vječnog svoda, a rastojanje od zemlje do svoda, odnosno od tijela do nastajanja duše, jeste beskonačni prostor koji je garant naše besmrtnosti. Putovanje od tijela do Mlječnog puta nazvaše, kao što znamo, put vječnosti, na kojem će sa sigurnošću negdje egzistirati naša besmrtnost.

Ja se nijesam oslanjao na prethodna znanja o besmrtnost drugih naroda, drugih mislilaca, pjesnika, već na autentičnu misao slovenskih predaka, koji je mnogo metafizičkija od misli ostalih naroda, što je samo jedan dio misli o besmrtnosti, koju sam naslijedio, a koju doživljam kao ličnu.