Proizvođači mraka

Piše: Emilo Labudović

Sunce se još uvijek nadmudruje sa stadom paperjastih oblaka koje se razmiljelo nebeskim pašnjakom, uporno naviruje u sjenokose i klance i čini se da danu nema kraja. Ali, usred te vedrine i vreline koja opija i hrani ljenost, odasvud piri sivilo mraka i, kao pod odbačen pokrivač pred zoru, njegova stud se uvlači u misli i zebnju od koje podilazi tiha jeza i drhtavica. Ako se pitaš otkud privid mraka u rani popodnevni sat dugog junskog dana, mogu samo da ti kažem da se njegove tamne sjenke, kao izmaglica, vuku iz podruma duše, podruma u koji su se, odavno i ne bez razloga, naselile sumnja, neizvjesnost, iskustva poraza i gubitaka, sjećanja na već viđeno a koje obećava samo još gore.

Ti, suguran sam, pamtiš jednu od najboljih emisija za djecu u kojoj je fenomenalni Milan Lane Gutović svojim još fenomenalnijim izmišljenim pustolovinama jednako zabavljao i nas odrasle. Lane „Pustolov“ je, iz večeri u veče, na kraju svake od svojih nezaboravnih priča, vadio iz džepa flašicu iz koje je „puštao najbolji mrak“, pokupljen na ko zna kojim meridijanima svijeta. Tim „mrakom“ je „gasio“ emisiju i djecu prepuštao njihovim snovima, maštanjima o nekim svojim pustolovinama sa neizbježnim gusarima i teta Sokom koja je nešto kao sigurna luka i amnestija za sve moguće i nemoguće budalaštine kojima nas je, onako neponovljiv, samo na prvi pogled uveseljavao. Danas, uvjeren sam, već shvataš i duboko tumačiš poruke koje je tako vješto pakovao u smijeh i ironiju a koje su ozbiljno upozoravale da pravi, onaj truli i smrdljivi, mrak ne stanuje u njegovoj bočici već se gnijezdi u našoj pakosti, mržnji, zavisti, u svemu onome što nas, skupa i pojedinačno, drži miljama daleko od dječjiji naivne i nevine duše „Pustolova“!

„Pustolov“ i njegov „mrak“ su odavno preseljeni u sjećanje, osvježavano rijetkim reprizama, ali proizvodnja mraka na ovim prostorima ne prestaje. Skoro da nema dana a da nas sa neke od adresa nesmijenjenih „proizvođača“ mraka ne zaspu njegovim crnilom i pokušavaju preplašiti babarogama koje nikako da odu iz ormara i ispod kreveta. Aveti svakakakvih nepodopština, od fašizma do zapišavanja antifašista, prizivaju se bez prestanka, a sve sa ciljem da nam, ovako preplašenima, glave drže pod pokrivačem kako ne bi smo vidjeli da je „mrak“ koji šire poput onoga iz flašice „Pustolova“. Kolona ovovremenih „pustolova“ je nepregledna: od onog glavnog, kralja iz Rastoka, preko njegovih glasnogovornika, zatim satelita poput Pure, Draginje, Raška, pa onda Ervina, Kenane i Gencija…. do kuće u kojoj je, kao u onoj flašici Pustolova, zatvoren najcrnji od svih mrakova i iz koje ga svake noći „puštaju“ da prekrije vaskoliku Crnu Goru.

A kad se ispucaju sve moguće „katakombe“ iz kojih vire najcrnje oči mraka: fašizam, klerikaliam, antievropejstvo, anti NATO stav… onda dobrodođe i mala nužda za veliko zaseravanje situacije. Važno je samo da caruje mrak. Mrak koji sobom nose oni koji su, što bi se reklo savremenim birokratskim žargonom, „po difoltu“ mrakonosioci jer dolaze iz poražene prošlosti a protiv su svijetle budućnosti. Mada, bronzan do mjere da mu nikakvo zapišavanje ne može nauditi, Ljubo Čupić se i dalje zanosno osmjehuje, ovaj put, čini mi se od čuda. Ne toliko onome beslovesnome Iliću koga je višak nužde a manjak pameti (a možda i nečiji uput) pritjerao uz njegov postament, koliko zastavama kojima ga brane. Zastavama protiv kojih se i digao i pao.

Znaju se čak i vrlo precizne adrese na kojima stanuje mrak, crnji od svih, i prijetnja svemu dobrom i naprednom. Na „domaćem terenu“ to su Demokratski front, sljedbenici četničkog pokreta, kler Mitropolije, ekspoziture nekih medija iz okruženja. „Izvanjci“ su, tradicionalno, mrska i okupatorska Srbija i njen „bič božji“ – Srpska pravoslavna crkva, Rusija koja je bez Crne Gore, moćne i uticajne, kao bez desne ruke i Kina koja je, ispostavilo se, zao zajmodavac. A iznad svega, kao zlokobni lešinar nad žrtvom na izdisaju, kruži bauk „trobojke“ sa svim onim što ona znači i simbolizuje.

U tom mraku koji je pritiskao Crnu Goru i prijeti da je ne samo zaustavi u „dugom putovanju u Jevropu“ nego sasvim urniše, jedino svjetlo koje se nazire tamo negdje na kraju tunela jeste povratak na staro. U ruke kralja od Rastoka, u ralje mafijaške ajkule i ostalih predatora koji su decenijama glodali i do kosti oglodali sve što nije bilo za nebo svezano.

„Pustolov“ je svoj mrak puštao iz bočice koju je držao u džepu, ovi „pustolovi“ i pustahije zasipaju mrakom lopatama. Bez umora i odmora. Po njima, pala je noć bez zore, zacarila bezmjesečna pomrčina, a pjetlovima koji su nas decenijama budili i dan najavljivali potkresana su krila i zalemljeni kljunovi. E, sad, ako si pomislio na Darka, Tanju, Slavka, Tamaru, Slavicu, Dušku… tvoja stvar. Mračnjaštvo ne bi bilo kompletno i bez biljega da u tu kacu bez dna ne dolivaju i oni koji bi, po pravilu, trebalo da, ako ne fenjer, a ono makar svijeću nose pred sobom. Zanimljivo, „bunari“ i njihovog mraka su skoro u dlaku isti kao i ostalim sejačima, tako da se veoma teško orjentisati odakle jače duva promaja vjekova za čija smo vrata mislili da su konačno zatvorena. Kako god, dok „Pustolov“ počiva u mraku neke od prostorija tv arhive, puštanje mraka se nastavlja iz dana u dan. I taman kad se učini da su njegovi proizvođači makar na trenutak počinuli, da su sve slavine do kraja otvorene, da se više nema odakle zahvatiti, neko (iz čista mira) ispiše neku budalaštinu, bilo na tarabi, bilo na fejsbuku, zapiša neki spomenik, lane težu riječ i sve kreće utabanom stazom: povampireni fašisti, bradonje, četničke i popovske, okupatori, silnici i nasilnici, srebrenički negatori… horde mraka pred kojima se glavni „svjetlobranitelji“, onaj drhtavi Zuvdija Hodžić i ona čije su mi ime a nadimak naročito, strogo zabranjeni, osjećaju kao trstike pred orkanom.

Stvar je sa tim mrakom i mračnjacima toliko ozbiljna da ozbiljnom čovjeku dođe da se upiša. Ne na spomenik, bilo čiji da je – zavređuje dubok pijetet, već od smijeha. A još kad bi Katniću neko dojavio da su Andrija i Milan ponovo pozvani Moskvi u goste…. Bila bi to, sva je prilika, tama sudnjega dana. Sva je sreća što mu sad niko ne zna za adresu, inače….

A sad prizivam „Pustolova“ da opet pusti neki od onih svojih koznaotkuda uhvaćenih mrakova pa da se, konačno, na miru prilegne i zora makar u snu dosanja.