IN4S intervju sa mr Goranom Bjelanovićem: Akademik iz naše ulice

Jednoglasnom odlukom Upravnog odbora Pravoslavne akademije nauka, umetnosti, veština i inovacija Srbije, filmski i pozorišni reditelj iz Velike, mr. Goran Bjelanović je 22. decembra tekuće godine izabran za redovnog člana.

Gospodine Bjelanoviću postati član akademije je čast koja pripada odabranima. Pa ipak očigledno je da nije riječ o akademiji koja na ovim prostorima nije dovoljno prepoznata.. Da li bi ste nam malo približili o čemu se ovdje radi?

Pravoslavna akademija čiji sam od juče redovni član osnovana je 2017. god. Njeno sjedište je u Beogradu. Blagoslovio je vaseljenski Patrijarh, Njegova svetost Bartolomej što je jasna indicija da ima karakter vaseljenskog nesagleđa.

Suština ovog blagoslova je stvaranje društva odabranih u kojem će svaki elitni pojedinac dobiti pravu priliku da u svom domenu da veći doprinos svetoj pravoslavnoj vjeri, a time i svome narodu, nego što bi to mogao da učini mimo organizacije ovakvog tipa.

Kažu da kvalitet jedne akademije čini sastav akademika koje okuplja. Šta nam o tome možete kazati?

U grupi sa mnom primljeni su: prof. dr Jovan Striković, više nego poznat našoj kulturnoj javnosti, potom prof. dr Jovan Janjić, doktor prava i kulturolog, autor troknjižja o životu blagopočivšeg Patrijarha Pavla, kao i akademski slikar Zvonko Pavličević. Svi trojica su univerzitetski profesori, jedino sam ja „Akademik iz naše ulice“.

Ono što je intrigantno u vezi sa ovom informacijom jesto to da je Vaš kvalitet primijetila institucija osnovana u sasvim drugoj državi od one u kojoj živite?

Svaka stvar u životu može biti radosna i nevesela u zavisnosti od ugla i očiju koje na nju gledaju. Koliko god da je tužno što moje brojne, uglavnom međunarodne nagrade, nijesu doživjele očekivanu valorizaciju u Crnoj Gori, toliko mi je drago što je to primijećeno sa one strane granica naše države. To je istovremeno i potvrda da je prava vrijednost kao lavina koja se grančicama državnog instrumentarijuma nikako ne može zaustaviti.

Kad već to spominjete, prisjećam se da je Vaš kratkometražni igrani film „Ruže“ sada već davne 2013. godine uvršten u zvaničnu selekciju filmskog festivala u Kanu, a da to, barem do sada nije pošlo za rukom ni jednom reditelju iz Crne Gore?

Našli ste pravi primjer. Manje sam truda uložio ja u taj uspjeh ostvaren sopstvenim sredstvima, od onog kojim su se kolege iz moje branše izmučile po kuloarima i društvenim mrežama nastojeći da dokažu da je „šort korner“ petparačka kategorija i da je dovoljno samo platiti taksu i već ste u selekciji najprestižnijeg filmskog festivala na našoj planeti. Ne ljutim se ni malo. Svako živi sa svojom glavom i svi u svojoj koži. Meni je sasvim prijatno i prvo i ovo drugo.

Nedavno smo prmijenili vlast, očekujete li promjenu prema Vama i ljudima poput Vas?

Očekujem. Promjene su uvijek dobre, naročito za onog ko od njih ima direktne koristi. Ostaloga što se tiče bojim se mudrosti Meše Selomovića – “Mlad čovjek krene da promijeni svijet, pa promijeni sebe, a svijet ostane isti, a valjalo bi ga mijenjati iz korijena“. Lično, najviše vjerujem u onu crkvenu zapovijest – „Treba se moliti za one koji su na vlasti“. Evo, molim se, iz sve snage. Ali nikako zbog sebe. Jadan je onaj umjetnik koji zavisi od garniture na vlasti, pa makar bio sve Metrnih do Bizmarka, a ovaj do Petra Velikoga… Zbog elite u nove vlasti se najviše molim. Veliko su breme ponijeli. Niti će biti impresivnijeg uspjeha ako se dokažu kako treba, niti težega grijeha ako se poklizaju na okuci prvog mandata.

Po tome što ste rekli dalo bi se zaključiti da nemate bezrezervno povjerenje u ovu novu vlast?

Film „Đavolov advokat“ Tejlora Hakforda ne slučajno, završava se replikom „Gordost, moj najomiljeniji grijeh“. U ljudsku gordost i vlastoljublje se uvijek možete pouzdati. I pohlepa umije da ne iznevjeri. U mladosti smo lijepi svi do jednoga. I svaka vlast je dobra dok je mlada, što će kazati dok ne zasjedne. Kad pokaže pravo lice onda o njoj možemo suditi na vjerodostojan način. Sve ovo do sad su obrisi. Koji se kreću od potpuno izoštrenih do nejasnih, sivolikih i blurovanih. Davati prognoze i očekivanja na osnovu takvih „informacija“ bilo bi neozbiljno i neodgovorno prema Vašim cijenjenim čitaocima.

Bio bi eufemizam reći da kod kreatora kulturnih tokova za vrijeme prethodne vlasti nijeste bili naročito omiljeni, šta očekujete od ove nove garniture?

Ništa. Razgovarao sam davno sa uglednim članom jednog pozorišnog festivala koji se održavao u opštini u kojoj je opozicija imala vlast u pokušaju da ponudim postavaljanje svoje dramatizaije „Ane Karenjine“ na koju sam izuzetno ponosan. Ovaj potvrđeni stručnjak i član Savjeta izlažući „novi“ uređivački koncept spomenute kulturne manifestacije počeo je da me blefira navodeći imena najvećih savremenih pozorišnih reditelja Amerike i Evrope koje planiraju da dovedu. Pitam ga, po čemu se onda vi razlikujete od DPS-a i oni su dovodili i Rolingstonse, Hulija Iglesijasa i Madonu, koji su pokupili pare i otišli… a gdje su tu domaći stvaraoci? Nije imao odgovor. Niti ga je bilo briga.

Ta praksa dovođenja „velikih imena“ koja su uzimala i primjerene količine novca, a stvarali male predstave koje su umirale za dva do pet izvođenja i trajno otjerala publiku iz pozorišnih sala je toliko ustaljena i čvrsta da čisto sumnjam da će se bitnije promijeniti. Bio bih veoma srećan da mi svaku izgovorenu na ovu temu demantuju od prvog do posljednjeg slova.

Ako je nešto izuzetak onda je zanemarljivo ali ako je loša praksa navika, onda je to ozbiljna bolest. Kako tumačite ovakav odnos prema Vama lično i crnogorskim stvaraocima – uošte?

Interesantna je simbioza crnogorskog solipsizma i bezraložnog osjećaja najdublje intelektualne inferiornosti. Sa jedne strane ni na jednom meridijanu ne možete pronaći glasnije busače u sopstvena prsa, a sa druge strane ti isti pokazuju najveće nepovjerenje prema mogućnosti da je neki naš umjetnik i blizu reditelja iz okruženja, a kamo li Evrope. Nema nacije čijeg reditelja nijesam „u male“ ostavljao: Pobjeđivao sam Čehe, Poljake, Njemce, Francuze, Engleze, Kineze, Izraelce, o ovima iz okruženja da ne govorim… Ostajao sam poražen samo pred krutim palanačkim stavom – “Šta zna ovaj naš“. Kad taj stav pobijedim, znaću da sam uspio u životu.

Vjerujete li da će članstvo u Pravoslavnoj akademiji otvoriti puteve za neke Vaše nove umjetničke projekte?

Pa naravno da hoće. Već sam upoznat sa nizom velikih projekata u najavi za koje sam siguran da će pozitivno promijeniti lice čitavog regiona, kamo li pružiti šansu pojedincima koji su uz to i njihovi članovi. Zbog neizvjesnosti korona – vremena nijesam u prilici i da ih javno saopštim. Inače, riječ je o kadrovski i finansijski zaokruženim projektima sa kojima bih Vas otvoreno upoznao. Ovako. Sačekaćemo još malo. Nadam se – ne predugo.

Akademiče Bjelanoviću, hvala Vam na izdvojenom vremenu. I nek Vam je sa srećom!

Hvala i vama!

Pročitajte još:

IN4S intervju – dr Strahinja Bulajić: Uz priznavanje nezavisnosti tzv. Kosova, uvođenje grotesknih sankcija Rusiji je najveća sramota u istorijskom trajanju Crne Gore