Sankcije

Sankcije su savremena verzija koncentracionih logora pri čemu su državne granice bodljikava žica, stražari su države koje ih sprovode, a dežurni Hitler je onaj ko ih je naredio. U tom smislu bivši američki diplomata i politički analitičar u Senatu SAD, zamjenik direktora „Američkog instituta“ u Ukrajini, Džems Džordž Džatras kritikuje američku spoljnu politiku i kaže na okruglom stolu „Amerika i svijet: Globalni internacionalizam supersile na zalasku” (Beograd, 9. maj 2014.): „Hitler je najbolja stvar koja se ikada desila Holivudu i američkoj spoljnoj politici”.

Amerikanci su malo modernizovali i unaprijedili Hitlerove konclogore tako što cijelu zemlju pretvaraju u konclogor, a cijeli narod u logoraše. Nema više gasnih komora, ali se narod ubija siromaštvom, bolestima, nedostatkom ljekova, hrane…

Ako ni to ne pomogne da neologoraši shvate da SAD smatraju cijeli svijet svojim nacionalnim interesom, onda se slijedi čuvena teorija Gospodara Vučića o „promjeni svijesti” naroda da bi slušao okupatora. Jer nije dovoljno samo pristati na uslove ekonomskog i političkog ropstva koje SAD nameću cijelom svijetu, već se mora prihvatiti i ideologija SAD. Džatras je iznio zanimljivu tezu da SAD ne vrše šerifizaciju svijeta samo iz svog ekonomskog interesa, već da mnogi američki političari i ne znaju šta je američki nacionalni interes, već da stavljaju „ideološke aksiomatske postulate” iznad interesa američkog naroda.

Dakle, nije postojala samo komunistička ideologija u Rusiji već postoji i američka neoliberalistička ideologija u SAD koja je sadržana u „ideološkim aksiomatskim postulatima” da jedino SAD posjeduju pravo na istinu i da je cijeli svijet njihov nacionalni interes. Ko se s tim ne slaže, loš je momak. Za lošeg momka predviđene su razne vaspitne mjere: sankcije, meki puč, obojena revolucija, bombardovanje, a političari koji se bore za interese svoga naroda proglašavaju se diktatorima, novim Hitlerima. Ipak, gdje je kraj tom imperijalizmu ili neohitlerizmu oličenom u američkoj verziji Hitlerovog „pohoda na istok”? Džatras tvrdi: „Amerika ne prihvata ničije ne, jer joj niko ni ne kaže ne! Zato recite: ne!”

U ovim riječima nalazi se klica našeg današnjeg ponižavanja. Ne samo da su nam srušili ekonomske potencijale, opljačkali nam zemlju, već nas svakodnevno ponižavaju preko naših marioneta koje ne smiju da kažu „ne”. Podrazumijeva se da se ne treba svađati, da treba ići i na kompromise, ali sve dok to ne šteti nacionalnim interesima.

Srbija je to ehvatila i nije se priključila sankcijama, doduše, tek pošto joj je zaprijećeno ekonomskom katastrofom, gubitkom carinskih povlastica u izvozu na rusko tržište, isključivanjem iz gasovoda „Južni tok”, moranjem da odmah vrati velike dugove za gas, itd. Ništa štetno se nije desilo po Srbiju u odnosima sa EU i SAD? Tu je pripomoglo i to što su Brisel i Vašington svjesni raspoloženja srpskog naroda prema ruskom narodu, pa nijesu htjeli da narod izađe na ulice i zbaci proameričku vlast, ako bi imala obraza da tako nešto učini bratskom ruskom narodu.

Uvođenjem sankcija Rusiji Crna Gora ništa neće dobiti od briselokratije, a izgubiće u turističkoj i ekonomskoj saradnji sa Rusijom. Biće manje ruskih turista, a 90 odsto crnogorskog vina se izvozi u Rusiju. Obraz Crne Gore je uprljan ovom istorijskom brukom, a zarad Gospodarevog opstanka na vlasti. Ali, aforističar Zoran T. Popović tvrdi da milogorske sankcije protiv Rusije već djeluju: „Kada je čuo da su i Crnogorci udarili sankcije Rusiji, Putinu je pozlilo. Umalo da umre od smijeha!”