Kada se dvorske lude pretvaraju u moralne sudije: Histerija „građanske“ elite zbog Kneževića

Kao što se i moglo očekivati, novinarska perjanica nekadašnje „Pobjede“, a danas udarna igla TV E – gđe. Kaćuša Krsmanović, nije propustila priliku da još jednom svojim prepoznatljivim stilom isprazne elitističke naracije izlije na javnu scenu, ovog puta meta je – Milan Knežević.

U duhu već viđene matrice moralizatorske arogancije, Krsmanovićeva se uhvatila za jučerašnje skupštinsko izlaganje Kneževića, jednog od rijetkih političara koji i dalje ima hrabrosti da u parlamentu kaže ono što mnogi samo šapuću po hodnicima. U maniru tipičnog „građanskog“ patetisanja, odmah su se začuli termini poput „seoskog đilkoša“, „primitivnog humora“, „izliva mržnje“ – kao da govorimo o nekom varvarinu, a ne narodnom poslaniku koji predstavlja hiljade građana Crne Gore.

Šta je zaista toliko zasmetalo novinarki koja je godinama bila na platnom spisku režima koji je progonio upravo Kneževića i njegovu porodicu? Da li to što je u parlamentu javno prozvao licemjerstvo DPS-a? Ili što je, nakon svih godina progona, i dalje dovoljno čvrst da im kaže istinu u lice?

Možda je najveći grijeh Kneževića to što podsjeća na sve ono što je njegovim progoniteljima neostvarivo – snažan karakter, dosljednost i politička nepotkupljivost. A to boli. Naročito one koji se godinama busaju u „evropske vrijednosti“, a za stolom sjede sa ljudima koje su juče zvali „četničkim vojvodama“. Danas se DPS, u želji da zadrži mrvice moći, ne libi da podrži izbor Mandića, a u skupštinske klupe šalje i potpredsjednike. I eto, tu počinje histerija.

Kada isti taj DPS, koji je godinama sprovodio najžešće političke progone, danas koketira sa „četnicima“ i „prorusima“, gđe. Kaćuša iznenada dobija inspiraciju. Ne da bi kritikovala bivše gazde – daleko bilo – već da bi, po ko zna koji put, napadala one koji su preživjeli tu mašineriju.

I onda kreće salva: Knežević je navodno simbol „primitivizma“, „anticivilizacijskih“ vrijednosti, čak i „mržnje prema Evropi“. Naravno, ta ista Evropa, u koju su Krsmanovićeva i njeni politički saputnici htjeli da nas uvedu lažnim državnim udarima, lažnim svjedočenjima, progonom porodice i stvaranjem društva straha.

Podsjetimo: upravo su sudovi u Crnoj Gori oborili konstrukciju o „državnom udaru“, a jedan od ključnih svjedoka, Paja Velimirović, javno je priznao da je davao iskaz pod pritiskom. To je ta „pravna država“ u kojoj je Knežević, iako poslanik, završio u pritvoru, u kojoj mu je brat hapšen, majka šikanirana, a sve uz aplauz „slobodnih“ medija – poput onih koje brani gđe. Kaćuša.

Međutim, kada u parlamentu taj isti Knežević podsjeti na tu farsu, to postaje „izliv frustracije“. Kada se usudi da se podsmije narativu o „svetom briselskom putu“, to je „vrijeđanje Evrope“. A kad prozove DPS za njihove trgovačke kompromise – to je napad na samu državu.

Naravno, ne može bez obaveznog nabrajanja starih floskula: „genocid u Srebrenici“, „četnički vojvode“, „ratni zločinci“, „proruski uticaji“… Sve po unaprijed napisanom scenariju zapadnih NVO centara, koji su godinama diktirali uređivačku politiku „Pobjede“ i ostalih medijskih jataka režima.

Ipak, između redova se nazire glavni strah: Knežević i slični njemu ne pripadaju kalupu poželjnog političara. Oni ne prihvataju da budu dio igre. Ne mjere riječi da bi dobili plus u beležnici neke briselske činovnice. Oni predstavljaju narod koji ne zaboravlja ni 1918, ni 1999, ni 2016.

Zato ovakvi tekstovi nisu novinarski radovi – već simptom. Simptom straha da će se konačno srušiti narativ u kojem su „građani“ samo oni koji misle kako im je rečeno, u kojem je Evropa uvijek u pravu, a Srbija i Rusija uvijek krive. A Crna Gora? Ona će, kao što je preživjela i Kraljevinu SHS i Broza i Mila – preživjeti i ovu ekipu. Ali samo ako ne zaboravi.