85 godina od rođenja Vitomira Vita Nikolića: Umiri se veliki nemire, svako te je nadanje izdalo

Velika subota je. Gospod je u grobu danas. Juče je sunce zašlo…
Sunce, hladno mi je! – zavapilo bi ratno siroče nadojeno hladnih nikšićkih kiša, omatorilo za jedan dan…

bez oca, i majke… očiju prikovanih za glavu odrubljenu ludilom rata, izbezumljeno posljednjim titrajima djelova tijela svoga brata raznesenog bombom… zaprijetilo bi surovoj planeti da se zaustavi… pa neka ga ućutkaju zauvijek, i zatvore, neka ga uhapse za riječ – onu koja dolazi iz srca.

Jer taj dječak bez svega može, ali bez srca, bez srca ne… I pobjegao bi taj skitač „u vječnu skitnju između zvijezda“ bez pozdrava, bez poruka, / ovako lijepo pomućenog uma, / da tražim okuka, okuka, okuka, / i iza svake – samo parče druma. // Pustite me, pustite da odem, / bez pitanja kako, i zašto, i dokle, / drumovi uvijek nekuda vode, / a ja sam nomadskom glađu proklet.

Nikšićanin Vitomir Vito Nikolić pjesnik, novinar i putopisac, rođen je 27. aprila 1934. u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rano je ostao bez majke. Rat je ranio njegovo djetinjstvo. Rat je donio nemir i seobe: Nikšić, gdje mu brat gine od eksplozije bombe, a Italijani mu ubijaju oca; opet Mostar, gdje ga podiže tetka… pa opet Nikšić, koji su bombardavali 7. aprila ’44.

Desetogodišnje dijete za dlaku izbjegava smrt, ali ne i sudbinu siročeta bez igdje ikoga. Rat je donio samoću. I želju za bijegom… Za drumovanjem… I tamo – u domu za siročad gdje je rastao do punoljetstva, mada je odavno bio mator, zagledan u drumove „dobre kao dlan očin“.

Jesen daleko na drumu
Ni oca, ni majke, ni adrese …
A već je jesen. Kiše zru.
Danas će ždral iz neba sivog,
da me zakolje krikom ko sječivom,
ždral – moj drug.
A onda je došla nezvana žuta gošća – tuberkuloza i liječenje u nikšićkom sanatorijumu Brezoviku, odakle su ga zvale brezovačke topole i Jesenjinove breze, kafane i drumovi, drumovi… kojima nije mogao odoljeti i kojima se se često znao iskrasti iz postelje..
Sve se svelo u prozorsko okno
komad neba i oblak što plovi.
Smrt me gleda praznooko.
Ne dajte me, o drumovi.

Pjevao je bolan od tuberkuloze, kao Branko, kao Njegoš, kao Šantić, kao Simić kao Bojić:
Na drum palo nebo malaksalo / ne može se dalje, Vitomire,/i do sad se s mukom bitisalo, / umiri se veliki nemire, / svako te je nadanje izdalo.

Ali nije dao toj žutoj carici da ga ubije. u stihovima je pisao o generaciji koja je morala da shvati svu okrutnost života u dobu kada se „teško šta shvata”.

Pjevao je da bi živio i da bi pobijedio. „Mislim da je svaki živ čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik taj je davno mrtav. Ali samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih“. Znao je napraviti književno veče u kafani, pred brojnom publikom koju je umio da razgali i uzbudi svojim stihovima.

Prve zbirke pjesama „Drumovanja” i „Sunce, hladno mi je”, Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali njegovi boemski drugari. Još je jednu zbirku je uspio objaviti za života, a četvrtu zbirku pjesama objavio je njegov prijatelj Rajko Babović.

Posthumno je objavljeno nekoliko izdanja pjesama kao i zbirka feljtona, putopisa, reportaža i zapisa.
Vito se iz svog Nikšića preselio u Podgoricu, gdje je radio u redakciji „Pobjede“, u kojoj je objavljivao popularne reportaže, opet drumujući „Crnom Gorom putem i bespućem”.
Raspadom Jugoslavije Vitova muza je ostala nijema. Zbog nepristajanja da se uključi u ratno-huškačku propagandu matičnog lista „Pobjeda” u septembru 1991. godine dobio je radnu knjižicu i rješenje o prestanku radnog odnosa. Nije pristajao na kompromise.

Rekao je: „Nikad nijesam bio spreman na onu vrstu slave koja se nosi kao transparent kroz narod i na učešće u snobovskim manifestacijama. Od svih privilegija, koje taj pojam podrazumijeva, koristio sam samo neko moje pravo da kažem nešto u nevrijeme. Nešto što smatram da je istina koju će vrijeme dokazati. Kao ono u Sarajevu 1971. godine. Bilo je to kad su ubili ambasadora Rolovića.

Ja sam tu bio učesnik književnih susreta, i skočio sam na sto u sred hotela ’Evropa’ rekavši: ’Ovo je pucanj u Jugoslaviju! Naš ambasador je ubijen iz mračnih rovova Osme sjednice CK SK Hrvatske’. Odmah su me uhapsili. Neko je, međutim, pozvao tadašnje autoritete i pustili su me.“
Vito se upokojio u tišini svog doma u snu 10. septembra 1994, na dverima jeseni, koju je volio da pjeva.
I opet jesen
I opet jesen.
Opet tutnje
beskrajne kiše
po Nikšiću,
i opet stare
crne slutnje,
i opet
– sam si,
Nikoliću.
I opet neka
pisma duga,
očajna pisma
– bez adrese,
a nigdje drage,
nigdje druga,
samo ta jesen.
Opet jesen.
A šta ako
prosviram
taj metak
kroz ovo čelo
neveselo,
a onda počne
sve
ispočetka:
život,
stradanja,
pa opet
– čelo.
A šta ako
nema zaborava,
ako je to
samo
vječna igra kruga?
A šta ako
tamo
ispod trava
boli ova
ista
ljudska tuga?
Tuga je prestala, njegovo ime je ostalo, u anegdotama, u pjesmama… Planeta se zaustavila i on je izašao…
Prošao je Veliki petak i Subota velika će proći…

sjutra je Vaskrs…

Nestalo je zlokobne hladne i gladne noći, umora i bola, i onog đubreta od dana koje ne može da stane ni u kakav dnevnik, odletjelo je žuto lišće i s njim grozna žuta gošća, i ona muva sa preklanog vrata, i sve ono što je divni siromašni skitač, koji sem srca ničeg imao nije, samo pijan mogao odbolovati… Sav teret je nestao, jer s teretom se ne diže u nebo.
Intima
Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.
Ja sam bio kafanski i više niči’,
i bio pust i prezren- neželjen ko grobar
Noćas bi htio sebi- dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.
Vitomir Vito Nikolić je sahranjen je u Nikšiću kraj Crkve svetih apostola Petra i Pavla. Na mermernoj ploči, po njegovoj želji, ispisano je samo: „Vitomir Nikolić — Književnik“.

Izvor: Mitropolija / Marija Živković