105 godina od pobune bjelopavlićkih učitelja ( 1916-2021): Dosledni Srpstvu i učiteljskom pozivu (8)

Piše: Miljan Stanišić

Na razvitak školstva znatno je uticalo i otvaranje biblioteka, koje su osnovane pri osnovnim školama, a njih su koristili samo učitelji i učenici. Za razvitak prosvetiteljstva uopšte, značajno je bilo otvaranje javnih biblioteka, koje je moglo da koristi građanstvo.

Tako je početkom jula 1889. godine u Bjelopavlićima otvorena prva biblioteka sa čitaonicom. O njenom početku rada javlja „Prosvjeta“, list za crkvu i školu Ministarstva prosvjete i crkvenih djela Knjaževstva Crnogorskog. U tekstu je, uz naslov „Čitaonica na Danilovgrad“, o tome pisalo: „Kako nam javljaju s Danilovgrada ustanovljena je tamo ovijeh dana čitaonica koja već broji 70 članova. Sretno da Bog da!“

O osnivanju ove čitaonice piše i list „Glas Crnogorca“ 26. jula 1889. godine, gdje ovom događaju posvećuje znatan prostor, navodeći da su postojala pravila biblioteke i da su ona pročitana prilikom njenog otvaranja. Godišnja pretplata za korišćenje njenih usluga iznosila je 3 forinte. Njen prvi upravitelj bio je pop i vojvoda Risto Bošković. Broj članova čitaonice svake godine se povećavao, tako da je 1896. godine bilo 116 stalnih čitalaca. Formiranje ove državne biblioteke pozitivno je uticalo da se one otvaraju i u drugim mjestima Bjelopavlića: Ždrebaoniku, Martinićima, Spužu, Barama Šumanovića.

Godinama posle Veljeg rata (1876-1878) broj škola i učenika u Crnoj Gori i Brdima, kao i novooslobođenim krajevima, ne samo da se nije povećavao, već se rapidno smanjivao, tako da su u školskoj 1881/1882. godini radile samo 22 škole. To se može objasniti teškom finansijskom situacijom koja je ovdje vladala posle iscrpljujućeg rata, kao i kasnije nerodnim godinama, pa je siromaštvo zakucalo na mnoga vrata, a i državna kasa je bila poluprazna. Pošto je narasla svijest građana za potrebom školovanja djece, to su se mještani pojedinih sela samoorganizovali i počeli sa izgradnjom škola, s tim da su od državnih organa zahtijevali da im se samo pošalje stručni učitelj. Tako je već za školsku 1896/1897. godinu bilo 17 privatnih tj. opštinskih škola, koje su gradili mještani pojedinih opština. Jedna od takvih škola građena je i u bjelopavlićkim Pavkovićima i dr. Za tu školsku godinu radile su samo 46 državnih muških i ženskih škola.

Tek krajem 19. i početkom 20. vijeka došlo je do intenzivnijeg razvitka osnovnog obrazovanja, a to se ne odnosi samo u znatnom porastu broja škola, već i u kvalitativnim promjenama. Dr Đoko Pejović („Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori od 1852-1916.“)  navodi da je samo u vremenu od šest godina, tj. od 1896/1897. godine, broj škola povećan za 42. Taj trend se nastavljao i narednih godina. Zakonskim rješenjim iz 1907. godine sve osnovne škole trebale su da pređu na četvororazredne, tako da je broj njih za svega nekoliko godina povećan sa 24 (1902. godine) na 81 (1910. godine), dok ih je npr. školske 1875/1876. godine bilo svega 10. Sa tim mjerama došlo je i do kvalitativnih pomaka i u poboljšanju nastavnih planova i programa, metodike nastave, organizaciji rada, stručnosti učitelja, a time i pojačanom interesovanju učenika za školu i širenjem svoga znanja. Dr Pejović ističe da ove pozitivne promjene nijesu mogle da zadovolje potrebe za školovanjem većine djece, iznoseći podatke da je npr. 1910. godine bilo između 25 hiljada do 30 hiljada djece koja su mogla biti obuhvaćena početkom školovanja, ali ih se školovalo svega 12 hiljada.

Nastavnim planom i programom iz 1908. godine izvršene su značajne izmjene u izboru gradiva, obimu, metodici nastave, koji su bili upodobljeni uzrastu učenika, ali i prilagođeni potrebama društva. Prethodni programi bili su preobimni, rogobatni i metodski neprilagođeni uzrastu učenika i sl. Broj predmeta smanjen je sa 15 na 9,  pa iako je nastavnih predmeta bilo manje, broj časova ostao je skoro isti, jer se posebno pridavalo važnosti kvaliteta nastave. Pored osnovnih, uređene su i promjene i u srednjim školama. Novim nastavnim planom i programom iz 1908. godine nastavni predmeti za osnovne škole bili su: Nauka hrišćanska, Srpski jezik sa slovenskim čitanjem, Srpska istorija sa zemljopisom,  Crtanje i lijepo pisanje, Pjevanje, Gimnastika i dječje igre, Računica sa geometrijskim oblicima, Poznavanje prirode s poljoprivrednim poukama, Ručni rad.

Novim nastavnim programima pojedini predmeti su spojeni u jedan, kao npr. dotadašnji predmet Zemljopis je priključen predmetu Srpska istorija (Srpska istorija sa zemljopisom) i dr.

Preopširni programi pojedinih predmeta zamijenjeni su i skraćeni i postali koncizniji, a učenicima prilagođeniji  i razumljiviji.

Nastavni plan i program za Bogoslovsko-učiteljsku školu iz 1908. godine doživio je kvalitativne promjene uvođenjem predmeta iz prirodnih nauka, državnog i društvenog uređenja i dr., a izbačeni su suvišni sadržaji iz nastavnih programa. Dotadašnja trogodišnja Bogoslovsko-učiteljska škola prerasla je u četvorogodišnju. Novo ustrojstvo školskog sistema iziskivalo je i niz mjera koje će pratiti modernizaciju ove škole. Za to su angažovani tadašnji eminentni stručnjaci i poznavaoci organizacije učiteljskih škola, kao i stručnjaci iz oblasti pedagogije i naučnih dostignuća u toj sferi. Pored ovih mjera puno se vodilo računa o obezbjeđivanju stručnog nastavničkog kadra. Ovako moderna škola za obrazovanje budućih stručnih učitelja trebala je da školstvo podigne na viši nivo i time ide ukorak sa onim u razvijenijim zemljama.

U četiri razreda Bogoslovsko-učiteljske škole od 1908. godine proučavani su sledeći predmeti: Sv. pismo sa hermenevtikom, Liturgika sa crkvenom arheologijom, Kanonsko pravo, Istorija hrišćanske i srpske crkve s patrologijom, Dogmatika s polemičkim bogoslovljem, Mooralka, Pastirka, Apologetika, Omilitika, Pedagogika (teorija nastave, didaktika, metodika svih predmeta u osn. školi), Srpski jezik, Ruski jezik, Crkveno-slovenski jezik, Istorija srpska i opšta, Geografija srpskih zemalja i Crne Gore, Matematika, Prirodne nauke, Poljoprivreda, Higijena s domaćim liječenjem, Poznavanje zakona (državno i društveno uređenje), Crkveno pojanje, Crtanje i krasnopis, Gimnastika s vojnim vježbanjem, i Ručni rad. Po ovim nastavnim planovima i programima učili su i uspješno savladali nastavu pomenuti bjelopavlićki učitelji, koji su se 1916. godine pobunili protiv nametanja nastavnih programa od austrougarskog okupatora.

(nastaviće se)

Pročitajte JOŠ:

Baštun, ili o jednom neobičnom slučaju dijeljenja pravde