105 godina od pobune bjelopavlićkih učitelja (1916-2021): Dosledni Srpstvu i učiteljskom pozivu (3)

Piše: Miljan Stanišić

Da su bjelopavlićki učitelji bili duboko utemeljeni u vjeri, srpskom nacionu i tradiciji dokaz je proces obrazovanja koji se vjekovima obavljao prvo u manastirima, crkvama i sl., pa sve do formiranja svjetovnih škola. Navešćemo istorijski presjek nastavnih sadržaja po kojima su učenici u Bjelopavlićima vjekovima, od pojave manastirske škole s kraja 17. vijeka, pa preko svjetovnih škola, učili srpski jezik, srpsku istoriju, tradiciju, srpske epske i rodoljubiva pjesme, istoriju srpske crkve i uopšte hrišćanstva, kao i druge sadržaje u kojima je baštinjena njihova srpska utemeljenost, a bjelopavlićki učitelji iz 1916. godine samo su nastavili tu svijetlu tradiciju.

Prve škole i razvitak pismenosti kod srpskog naroda bio je u manastirima i crkvama i to one djece koja su posluživala i pripomagala u raznoraznim poslovima u njima, kao npr. u njihovom gazdinstvu, a sveštenici su ih učili čitati i pisati. Ta djeca su se najčešće učila i pripremala za sveštenički poziv, pa su tako crkvene knjige u tom obrazovnom procesu bile i najzastupljenije. Međutim, bilo je i slučajeva da neki od njih dobiju i sveštenički čin, a da valjano nijesu ni naučili čitati i pisati, već su prislužujući uz sveštenike napamet naučili ono što im je bilo neophodno za obavljanje vjerskog čina. I sveštenici su dijelili sudbinu svog naroda, pa su i oni često sa krstom ili barjakom u lijevoj, a jataganom ili puškom u desnoj ruci jurišali na turske neprijatelje, uz borbeni poklič – „Za krst časni i slobodu zlatnu“. Kako su mnogi od njih ginuli, tako su u službu primani oni nedovoljno poučeni, koji su se nakon toga dodatno edukovali. Interesantan je primjer popa Mića iz Njegoševog „Gorskog vijenca“, koji pokazuje da oni koji se nijesu uspjeli naučiti pismenosti, taj nedostatak nadoknadili su tako što su naučili napamet sve što im je bilo potrebno za obavljanje svešteničkih dužnosti. Na podrugljivo pitanje Vuka Mićunovića na slogovno nepovezano čitanje od strane igumana Stefana -„…Divno li nas danas razgovori!;/Amaneti, gdje nauči tako?/Jesu li te u Mletke šiljali?/Kada svoje tako osijecaš,/A da šta bi s’ tuđijem činio!“ Na to je pop Mićo odgovorio- „Ti se Vuče, ko da sa mnom rugaš?/Kakav nauk, takvo i čitanje!/Da sam ima’ boljeg učitelja,/ To bih i ja danas bolje čita“. Potom ga je Mićunović zagonetno upitao: „A kako im čitaš liturđiju;/Kad ovako u pismu natežeš?“ Pop Mićo je to obrazložio da je neophodni tekst za obavljanje vjerskog obreda naučio napamet, pa mu nije ni potrebno čitanje: „Amanat, mi ja je i ne čitam,/Niti mi je knjiga za potrebu;/Na pamet sam dobro utvrdio/ Liturđiju, krstit’ i vjenčati,/Ka i druge po manje potrebe;/Pa kad mi je koje za potrebu,/Ispojem ga ka pjesmu iz usta“.

Kako je u tim surovim ratnim uslovima agarjanski „Damoklov“ mač stalno visio nad glavom naroda, nije ni bilo objektivnih uslova za neko redovno, dublje obrazovanje. Međutim, mnogi sveštenici to su nadomještavali sopstvenim usavršavanjem, pa su od njih nastali veliki duhovnici i izuzetno obrazovani sveštenici o čemu piše i Viala de Somier, francuski pukovnik, koji je bio na dužnostima komandanta Herceg Novog, guvernera oblasti Kotora i šefa francuske druge divizije u Dubrovniku. On je posjetio Crnu Goru 1810. godine pri čemu je boravio i u manastiru Ostrogu i svoja saznanja i impresije objavio je deset godina kasnije u Parizu u dvotomnom djelu Voyage histerique et politique au Montenegro (Istorijski i politički put u Crnu Goru). On je bio oduševljen svojim boravkom u manastiru Ostrogu, pa je jedan dio rada tome posvetio. Pored gostoprimstva koje mu je bilo iskazano, duhovnom i kulturnom nivou sveštenika, posebno je bio prijatno iznenađen visokim znanjem arhimandrita i drugih sveštenika sa kojima se susretao, od kojih su neki govorili više stranih jezika. U razgovorima su se doticali pored vjerskih i filosofskih tema, naučnih, i dr. i ističe da je u pojedinim momentima prosto ostajao bez odgovora u razgovoru na pojedine teme, pa se pravdao da je on samo vojnik, a da je to tematika za naučnike. Ovo svoje boravište u manastiru Ostrogu Somier opisuje kao dragocjeno iskustvo, koje mu je bilo od velikog značaja. Tom prilikom od arhimandrita Josifa Pavićevića kao poklon je dobio Relaciju o manastiru Ostrogu, koja je kako navodi pisana ćirilicom i predstavlja istinsku istoriju, što mu je puno koristilo za pisanje pomenutog djela, u kojemu je objavio o tome i pojedine fragmente.

Viala de Somier je u pomenutoj knjizi naveo mnoge izreka koje je zabilježio od mudrih ljudi, od kojih ćemo navesti jednu od njih u kojoj je upozoren da njegova zemlja može platiti visoku cijenu svojih invazionističkih i ekspanzionističkih tendencija, iako je bila u zenitu vojne moći, što se u istoriji mnogo puta dešavalo: „Vi se Francuzi nikada nećete zaustaviti. U svojim rukama držite sudbinu Evrope, a priča se da će vas dalji ciljevi uskoro odvesti u krajnost“. Potom slijedi upozorenje za takvo ponašanje Francuske: „Pazite se! Ko obujmi suviše, slabo steže“. Somier je visoko ocijenio ljepotu i bogatstvo srpskog jezika, navodeći: „Srpski jezik je bogat, energičan i harmoničan. On je isti u ustima oba pola i upotrebljava se jednako srećno kad se opjevavaju milosti ljubavi i podvizi, odnosno krvavi trofeji boga Marsa; on sjedinjuje broj sa mjerom, on je sonoran, plemenit, govornički, žestok; to je jednom rečju jezik heroja jednako kao i oratora“.

(nastaviće se)

Pročitajte JOŠ:

105 godina od pobune bjelopavlićkih učitelja (1916-2021): Dosledni Srpstvu i učiteljskom pozivu (2)