Sekula Drljević nije bio ratni zločinac, ali jeste bio kolaboracionista

Piše: Novak Adžić

(Odgovor gospodinu Vojinu Grubaču) 

Opet je gospodin Vojin Grubač krenuo u harangu na odavno ubijenog dr Sekulu Drljevića, pozivajući se na knjigu/pamflet ekstremnog velikosrpskog nacionaliste dr Rastislava V. Petrovića, koja skoro i da nema nikakvu naučnu vrijednost, već predstavlja ideološko-političko propagandno i agitaciono štivo nastalo sa unaprijed postavljenim ciljem da se a priori denuncira, okleveta i stigmatizira Drljević kao „crnogorski ustaša“, „izdajnik“, „separatista“, „neprijatelj“, „sluga Anta Pavelića“ i slično.

Toj konsideraciji g. Vojina Grubača i njegove ideološke i političke sabraće i inspiratora, suprotstvaljaju se očigledne istorijske i pravne činjenice. Ranije sam se, u više navrata, kritički osvrnuo na Drljevićeve političke zablude i promašaje učinjene tokom rata (1941-1945) i to ponavljati neću. Moj stav je kao antifašiste i antinaciste, odnosno, modernog socijal-demokrate, idejnog sljedbenika političke ideologije Maksa Adlera, Avgusta Babela, Eduarda Bernštajna, Karla Kauckog, Karla Renera, Ota Bauera, Kemala Ataturka, Fridriha Eberta, Vili Branta itd. No da vidimo koje bio dr Sekula Drljević i što je činio. Što god da je činio ratni zločinac nije, i uopšte nije zločinac.

Sekula Drljević okarakterisan je ratnim zločincem, političkom i ideolioškom odlukom, a ne sudskom presudom. Zemeljska komisija Federalne države Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 20. februara 1946. godine donijela je odluku, A.K 22/46, broj 21987 o utvrđivanju zločina dr Sekule Drljevića. U toj odluci, pored ostalog, za Drljevića se kaže da je star 62, godine, da je po narodnosti Crnogorac, da je „ministar Crne Gore“ po položaju i činu, da je njegovo „mjesto stalnog boravišta, Cetinje, posljednje boravište Zagreb“, da je „sada u bjekstvu“. U toj odluci rubrika koja nosi naziv „žrtve zločina“ (oštećenici) je potpuno prazna. Karakteristično je da u toj rubrici nije naveden nijedan njegov ratni zločin, prema tome, nema imenovanih i opisanih konkretnih, pojedinačnih žrtvava zločina, oštećenika. To je i razumljivo, jer Drljević nije počinio ni jedan ratni zločin, odnosno, nije produkovao žrtve, pa ne može biti odgovoran za nešto čega nema i nije bilo, a to znači da su nepoznati i nepostojeći njegovi „zločini“, koji mu se zbog političkog, propagandno-publicističkog rada stavljaju na teret i dušu.

U toj odluci, u rubrici „Kratak opis i kvalifikacija zločina“ navedena je njegova politička i publicistička aktivnost koja se sastojala najčešće u citiranju izvoda iz njegovih novinskih članaka. Ta odluka je sa propratnim pismom 20. aprila 1946. godine dostavljena na dalji postupak javnom tužiocu za grad Zagreb. U vrijeme preduzimanja tih radnji, dr Sekula Drljević nije bio u bjekstvu, kako se navelo, već je bio mrtav. Ubijen je od strane četničkih emigranata u Judenburgu u Austriji 10. novembra 1945. godine. Tada su četnici u jednom sabirnom centru zaklali Sekuli Drljevića, njegovu suprugu Mariju i njihovu služavku. Taj podatak u vrijeme donošenja pomenute odluke nije bio poznat njenom donosiocu.

Međutim, dr Sekula Drljević nikad nije osuđen za ratne zločine, jer sudski se nikada nije odlučivalo o toj političkoj odluci. Dakle, ne postoji sudska odluka kojom se utvrdilo da je Sekula Drljević kriv i osuđen za ratne zločine. Nije poznato da je protiv njega oficijelno podignuta optužnica od strane javnog tužilaštva, niti da je Okružni narodni sud u Zagrebu ikada sudski odlučivao o Odluci kojom je Zemaljska anketna komisija proglasila odgovornim Sekulu Drljevića za „ratne zločine“. Dakle, sa pravnog stanovišta, dr Sekula Drljević ne može biti ratni zločinac, jer pravosudne vlasti nikada nijesu razmatrale i odlučivale o sudskom utvrđivanju o njegovoj odgovornosti. Razlozi za to, vjerovatno su bili naknadno saznanje da je dr Sekule Drljević mrtav ili da nije prikupljeno dovoljno dokaznog materijala da se može optužiti od strane tužilaštva i suditi mu od strane nadležne sudske vlasti. Drljević je proglašen političkom odlukom „ratnim zločincem“ zbog svog političkog javnog govora, političkih stavova. Učinjeno je to iz ideoloških pobuda, a inkrimnacija i deliktuoznost bila je verbalnog karaktera i predstavlja političku osudu zbog verbalnog delikta.

Najzad, Sekula Drljević nikad nije ni nepravosnažno, ni pravosnažno osuđen u sudskom postupku da je ratni zlocinac. Nikada odluka iz 1946. protiv Sekule Drljevića nije pravno, sudski procesuirana. Okružni narodni sud u Zagrebu nikad nije sudski procesuirao tu odluku-optužbu, tako da Drljeviću, koji je od 10. novembra 1945. godine bio mrtav, nikada nije suđeno i nikada nije bio sudski osuđen, ni inter vivos, ni mortis causa ili post mortem. Zato, sa krivično-pravnog stajališta Drljević je ekskulpiran, jer nije dokazano ni presuđeno da je ratni zločinac. Sudska pravomoćna isprava o tome nikada nije donijeta, pa prema tome ne postoji. A politička odluka i optužnica je jedno, presuda je drugo. Svako je nevini dok mu se pravosnažnom presudom u zakonitom sudskom postupku na kojemu je imao pravo na odbranu ne dokaze krivica. To je osnova presumcije nevinosti iz krivičnog prava.

Savić Marković Štedimlija, na saslušanju 2. novembra 1955. godine u prostorijama istražnog centra suudskog okruga Zagreb, opisuje svoj razgovor sa dr Sekulom Drljevićem koncem 1941. godine, kad se Drljević, neko vrijeme, prije nego što je otišao za Zemun, po povratku iz konfinacije iz Italije, zapravo, bjegstvu, sklonio, u strogoj tajnosti, iz predostrožnosti da ga Italijani ne uhapse, u sanatorij dr Đura Vranešića na Zelengaju (Zagreb). U tome sanatoriju, đe se Drljević sklonio i bio neko vrijeme u namjernoj izolaciji, skrivenog identiteta pod tuđim imenom, Štedimlija je više puta posjećivao Drljevića na njegov poziv, kojeg mu je prenosio dr Đuro Vranešić, i sa njim razgovarao i o političkim prilikama. Između ostalog, i o Drljevićevom angažmanu oko fiktivnog proglašenja nezavisne Crne Gore pod italijanskim protektoratom, koje se zbilo na Petrovdan 12. jula 1941. na Cetinju. Prema kazivanju Štedimlije, Drljević mu je objašnjavao svoj odnos prema Italijanima.

Štedimlija s tim u vezi govori: Na Cetinju je vodio razgovore sa tadanjim civilnim guvernerom, pa da su po njegovom mišljenju Talijani suviše prepotentno nastupali u svojim zahtjevima. On je uvidio da ionako sve što se sa talijanske strane radi u Crnoj Gori može se održati samo do kraja rata, a da tada Talijani uopće neće više moći očekivati održanje svojih ratnih ustanova. Što je on pošao na popuštanje i saglasio se za neke deklaracije pod uslovom da će Talijani sa teritorija Crne Gore u roku od tri mjeseca povući svoje trupe na granice i predati svu vlast Crnogorcima… Drljević je rekao da je imao prvo potrebu biološkog očuvanja Crnogoraca i uklanjanje garnizona iz same Crne Gore. Po njegovom mišljenju paralelno sa ovim pregovorima koje nije vodio on sam nego tek kao drugi pregovarač, a prvi je bio Jovan Popović, vodio je na drugoj strani pregovore general Biroli sa nekim ličnostima koje su se kasnije istakle kao četnički prvaci. On je uvjeren da je postojao antagonizam između civilne i vojne vlasti i da je pobijedila vojna vlast (Savić Marković Štedimlija, na saslušanju 2. novembra 1955. godine u prostorijama istražnog centra suudskog okruga Zagreb).

Drljević je od 18. maja do 12. jula 1941. godine bio član „Savjetodavnog vijeća Crnogoraca“, kojeg je formirao svojom odlukom italijanski civilni komesar za Crnu Goru grof Serafimo Macolini. Civilni komesarijat za Crnu Goru formiran je naredbom komandanta italijanske vojske u Albaniji generala Uga Kavalera 28. aprila 1941. godine. Za civilnog komesara u Crnoj Gori postavljen je grof Serafimo Macolini, funkcioner italijanskog MIP-a. Komesarijat je bio potčinjen komandantu italijanske vojske u Albaniji. Macolini je svoju misiju u Crnoj Gori započeo 30. aprila 1941. godine. Raspušten je Privremeni admistrativni komitet za nezavisnu Crnu Goru, formiran 17. aprila 1941. godine, Macolinijevom odlukom od 5. maja 1941. godine. Civilni komesar grof Macolini je 18. maja 1941. godine formirao „Savjetodavno vijeće Crnogoraca“ („Consulta“), koje je imalo konsultativni karakter; koje će davati mišljenja kad se to od njega zatraži, ali ono nikakve odluke nije moglo donosti, niti izdavati naredbe ili poduzimati bilo kakve radnje koje bi značile vršenje vlasti. Članovi „Consulta“ bili su: Mihailo Ivanović, počasni predsjednik, Jovo Popović, predsjednik, te kao članovi bez funkcija: Petar Plamenac, Dušan Vučinić, dr Sekula Drljević i proto Simo Martinović. (Viđi o tome: „Glas Crnogorca“, broj 2. od 25. maja 1941. XIX, str. 2 i dr Radoje Pajović, „Kontrarevolucija u Crnoj Gori – četnički i federalistički pokret 1941-1945“, Cetinje, 1977. str. 55-56).

Međutim, u procesu odlučivanja grof Serafino Macolini je vršio apsolutnu vlast i „Consulta“, čiji je jedan od članova bio i dr Sekula Drljević, nije imala prerogative nikakve vlasti, već je imala isključivo savjetodavnu ulogu, ako se ukaže za tim potreba. Odlukom šefa italijanske fašističke vlade Benita Musolinija 24. jula 1941. godine formiran je italijanski Guvernatorat za Crnu Goru sa sjedištem na Cetinju. Armijski general Pircio Biroli je 25. jula 1941. godine stigao na Cetinje, a dan kasnije preuzeo je cjelokupnu vojnu i civilnu vlast u Crnoj Gori. Biroli je politički stao na stanovištu da je nemoguća i besmislena uspostava nezavisne Crne Gore. Crnogorski indipendisti koji su sebi dali nezvanični naslov „Komitet za nezavisnost Crne Gore“, među kojima je bio i dr Sekula Drljević, nastojali su privoliti Birolija da dopusti crnogorskoj delegaciji da ode u Rim i da Deklaraciju Petrovdanskog sabora predaju italijanskom kralju, te da Kralj Italije imenuje regenta s kraljevskim ovlastima za Crnu Goru i da Crna Gora dobije što prije svoju vladu. U tom smislu su mu se članovi tog Komiteta obratili 5. avgusta 1941. godine. Uskoro je stigao odgovor od strane italijanske vlade, koja je uvažila Birolijeve sugestije, a koje su značile odbijanje prijedloga Komiteta kojeg su činjeli: Jovo Popović, Mihailo Ivanović, Dušan Vučinić i dr Sekula Drljević.

Pircio Biroli je krajem avgusta 1941. godine formirao provizorni organ vlasti čiji bi članovi obavljali funkcije komesara do konačnog formiranja Vlade. U tom provizornom organu za komesara za unutrašnje poslove imenovan je dr Sekula Drljević, a za njegovog pomoćnika dr Božo Kriviokapić. Međutim, taj organ ubrzo je raspušten, a guverner Biroli je oslonac za italijansku politiku našao u snagama četničke velikosrpske orijentacije, odstranjujući vrlo brzo dr Sekulu Drljevića iz političkog života Crne Gore na taj način što ga je realno primorao da napusti Crnu Goru i konfinirao ga neko vrijeme u Italiju. Zapravo, Pircio Biroli je, kad se vratio iz Rima, đe je boravio mjesec dana, 6. oktobra 1941. godine donio odluku da je Jovo Popović i Sekula Drljević protjeraju iz Crne Gore. Tog dana je Drljeviću i prestala formalna dužnost komesara za civilne unutrašnje poslove. Drljević je nekoliko dana docnije otišao za San Remo, iz kojega se tokom decembra 1941. ilegalno vratio u Zagreb, pa potom otišao za Zemun.

Svoje poglede na crnogorski državni, etnički i nacionalni identitet Crnogoraca, koje je izložio u svom govoru na Cetinju 12. jula 1941. godine, dr Sekula Drljević iznosi i svojim sljedećim riječima, saopštenim 30. avgusta 1941. godine preko Radio Cetinja: Crna Gora, prvo pod imenom Duklje i Zete, pa onda pod imenom Crne Gore, postoji već preko hiljadu godina. Tako dugim državnim životom ne može se pohvati nijedna zemlja na Balkanu, osim Grčke… Činjenica što je crnogorski narod uspio kroz tolike vjekove održati svoju državu, nesumnjiv je dokaz njegove političke mudrosti (Citirane riječi su izvod iz govora dr Sekule Drljevića objavljenog na Radio Cetinju 30. avgusta 1941; Govor dr Sekule Drljevića preko radio Cetinja nalazi se sačuvan u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, inv. Br. V-28695. U autentičnom obliku, u faksimilu, objavio ga je i dr Danilo Radojević u svojoj knjizi „Dr Sekula Drljević-Politička misao“, Podgorica, 2007. str. 458).

U članku „Crna Gora“, „Graničar“, Zemun, god II, broj 50, od 18. prosinca 1943. str. 1., dr Sekula Drljević se suprotstavio uklapanju Crne Gore u federativnu državu, razvijajući dokazni postupak o višestrukim posebnostima crnogorskog naroda, njegovom istorijskom putu, specifičnoj organizaciji crnogorske države, etičkim osobinama koje su iskazane u najvećem djelu crnogorske književnosti, Gorskom vijencu, o karakteristikama „crnogoroslavlja“ i, po prvi put, o posebnom crnogorskom etničkom porijeklu. Na taj način je Drljević apelovao da se ne ponovi grješka Pariške mirovne konferencije (1919) i ne stvori država koja nema budućnost, piše dr Danilo Radojević.

U zemunskom „Graničaru“, godina III, br. 2, Zemun, 8. siječanj 1944. godine, strana 1 dr Sekula Drljević govori i o zločinačkoj i zavjereničkoj terorističkoj srpskoj organizaciji „Crna ruka« i o pogibiji, uništenju četničkog štaba kod manastira Ostroga 1943. godine. Drljević piše da četnički komandanti Blažo Đukanović i drugi koji su potučeni bili su agenti Beograda i da su palili kuće crnogorskim seljacima u vrijeme od 1919. do 1925. godine. Drljević u tome članku piše da su crnorukci poubijali ogroman broj Crnogoraca, što je objektivno istorijski tačan podatak, jer je jedan od glavnih crnorukaca koji je ubijao, palio, mučio i zatvarao Crnogorce bio i pukovnik Stojan Popović, a da je u akciji zločina nad crnogorskim narodom učestvovao kao tada srpski major, a kasniji brigadni general i četnički komandant Blažo Đukanović.

U članku „Potrebna opomena“, „Graničar“, god III, broj 23, od 5. kolovoza 1944. strana 1, dr Sekula Drljević, pored ostalog, piše o opasnosti koja prijeti od cincarskog duha iz Beograda, govoreći da taj duh namjerava da izvrši ekspanziju nad što većim brojem susjednih zemalja i da sve srpske terorističke organizacije, još od 1903. godine, u koje ubraja četnike i „Crnu ruku“ rade na tome, te da su vazda spremni na najgore zločine za interes beogradskog cincarskog imperijalizma. On opominje na opasnost od četničkih crnih trojki, čije se oštrenje noža čuje sa Kalemegdana. Drljević navodi i zločin četničkih „crnih trojki“ Pavla Đurišića koje su početkom jula 1944. godine u Kotoru ubile dr Boža Krivokapića, potpredsjednika Crnogorske federaističke stranke.

Tokom Drugog svjetskog rata dr Sekula Drljević je bio protiv ne samo postojanja Kraljevine Jugoslavije, koja se raspala u ratnom sukobu, već i uošte protiv postojanja Jugoslavije kao zajedničke i jedinstvene države Južnih Slavena. Time je promijenio, revidirao svoj raniji, od 1918. godine posebno ekponirani, stav da je, nasuprot centralizmu, unitarizmu i hegemonizmu Srbije, opredijeljen za federalističku državu Južnih Slovena, odnosno, za, kako je sam često isticao Zajednicu udruženih zemalja, te za ravnopravnost i subjektivitet Crne Gore u njoj. Drljević je još 1941. godine pozdravio ratni raspad Kraljevine Jugoslavije, koju je smatrao vještačkom versajskom tvorevinom doživljavajući njen krah to oslobođenjem Crne Gore od 22-godišnjeg srpskog ropstva. Govoreći o Jugoslaviji, njenom postojanju, trajanju, smislu, načinu života, njenom raspadu dr Sekula Drljević 25. oktobra 1944. godine u jednom članku piše, između ostalog i ovo: Jedna od nakaza, koju je stvorilo ludilo pobjede ili kako svemoćni kažu pravo mača, zvala se Jugoslavija. (Vidjeti o tome Drljevićev članak objavljen u listu koji je izlazio u NDH, „Hrvatski narod“, od 25. X 1944, strana 3, naslovljen „Veliki i mali narodi“)

I sam Drljević je tada objašnjavao da je ranije za federalizam bio iz političke pragmatike, a da se iza njegovih zalaganja za federalnu Jugoslaviju u stvari nalazila njegova namjera da osnaži crnogorsku državnu ideju; da ojača ideju i politiku u pogledu obnove, odnosno, trajanja crnogorske državnosti, te da se sam, kao opozicioni političar, pred vladajćim režimom, kojemu se protivio, maksira, zaštiti od progona.

Nije sporno da je dr Sekula Drljević bio antikomunista i kolaboracionista sa okupatorom, ali treba reći da je on imao razumijevanja i riječi opravdanja, kao i osjećaj osobnog zadovoljstva kada su crnogorski partizani ostvarivali uspjehe u ratnom vojnom obračunu sa četnicima, pripadnicima ravnogorskog velikosrpskog projekta, koje je, inače, Drljević smatrao najvećim neprijateljima Crne Gore. Na primjer, kad su pripadnici Pete crnogorske brigade oktobra 1943. godine razbili četničke snage iz Crne Gore u manastiru Ostrog i likvidirali njihove vođe generala Blaža Đukanovića i pukovnika Baja Stanišića, dr Sekula Drljević je pozdravio taj partizanski uspjeh.

Dr Savo Bašović, crnogorski suverenista koji je sarađivao sa Sekulom Drljevićem i koji je kasnije postao blizak sa NOP-om i komunistima, u izjavi na saslušanju, koju je dao u Sarajevu 7. juna 1945. godine, s tim u vezi, navodi i to da mu je Sekula Drljević govorio da se nerado izjašnjava protiv partizana i da savjetuje svim prijateljima da to isto čine. Vjerujem da je precjenjivao snagu četnika i čvrstoću njihovih vanjsko-političkih uporišta, a to i po tome što je znao reći da u datom momentu bi mogao postati saveznik partizana. Prilikom događaja u Ostrogu napisao je članak u kojem je rekao da Sveti Vasilije kažnjava Đukanovića i drugove za 1918. godineu, i da tu kaznu izvršuje crnogorski narod, tvrdi dr Savo Bašović o stavu dr Sekule Drljevića prilikom pogibije četničkih komandanata iz Crne Gore u Ostrogu krajem 1943.- godine.

Sekula Drljević je u članku „Pitam Beograd“, pored ostalog, napisao i ovo: Beograde, upamti! O Crnogorskim reparacijama, koje si opljačkao biće govora, ali o proširenju tvoje vladavine na Crnu Goru ne može biti ni govora! Današnjim tvojim podvalama samo joj više zagorčavaš i onako gorku sudbinu Crne Gore. Pitam Beograd, kad će jednom prestati biti nesreća za svoje susjede. („Spremnost“, broj 104 od 20 februara 1944 godine, strana 3.)

Tokom Drugog svjetskog rata, dr Sekula Drljević je, silom prilika, ali, strateški pogrešno, izabrao kao saveznike za ostvarenje ideje o obnavljanju nezavisnosti crnogorske države sile Osovine (Italiju i Njemačku) i njihove marionetske saveznike poput ustaške NDH i Anta Pavelića, što je, dobrim dijelom, i rezultirao njegovim fatalnim završetkom. Drljević je u Zemunu i Zagrebu od 1942. do 1945. godine održavao kontakte sa pojedinim njemačkim oficirima i diplomatama, kao i izvjesnu ograničenu saradnju sa pojedincima iz vođstva NDH, dok je 1944-1945. boravio u Zagrebu (dr Antom Pavelićem dr Nikolom Mandićem, dr Antom Nikšićem, dr Mehmedom Alajbegovićem…). Na poziv ustaškog Poglavnika NDH, Sekula Drljević se sreo u zvaničnoj audijenciji sa dr Antom Pavelićem 21. februara 1944. godine. Od Pavelića je Drljević tražio podršku i posredovanje u propagandom radu kod Njemaca da oni podrže njegove planove oko uspostavljanja nezavisne Crne Gore i da spriječe plan njemačkog ministra za jugoistok Hermana fon Nojbahera oko uspostavljanju zajedničke države Crne Gore i Srbije, što je forsirao predsjednik srpske marionetske vlade general Milan Nedić. U Zemunu je Drljević održavao političke kontakte i susrete sa zemunskim ustaškim vođom Ivanom Plešom, čiji je otac bio u Surčinu prvak HSS i Drljevićev bliski politički saradnik.

Drljević je kao glavne neprijatelje Crne Gore tokom II svjetskog rata označavao četnike Draže Mihailovića, te snage i politiku Milana Nedića i Nikolaja Velimirovića. Nije sporno da je potonji saveznik dr Sekula Drljevića tokom drugog svjetskog rata bio poglavnik ustaške NDH dr Ante Pavelić. Izbor njegovog posljednjeg saveznika je njegova tragična greška i zabluda i to se teško može abolirati. Izgleda da je silom prilika dr Sekula Drljević prihvatio saradnju sa Pavelićem, jer to se zbilo nakon njegovog progona iz Crne Gore i gubitka prostora za političko djelovanje nakon gubljena oslonca kod Italijana, mada je to bilo doba kad je Drljeviću slabio instikt za političku dalekovidost i za realnije promišljanje ratne situacije.

Treba reći da Savić Marković Štedimilija na svom saslušanju u Zagrebu 1955. godine navodi i to da je dr Sekula Drljević tvrdio da su Ante Pavelić i ustaške vlasti u NDH privremena i prolazna pojava u Hrvatskoj i da se nakon rata neće moći održati, te da on, Drljević, želi da sačuva odnose sa svojim starim prijateljima i prirodnim saveznicima iz Mačekove Hrvatske seljačke stranke. Štedimlija, na svom saslušanju u Zagrebu, pred istražiteljima 1955.godine kazuje da je dr Sekula Drljević znao često puta kazati da će se ti Crnogorci koji su sada najvatreniji komuunisti jednoga dana gorko opeći o Staljinovoj čizmi kao što su se opekli mnogi ujedinitelji poslije 1918. godine na čizmi kralja Aleksandra. Bio je uvjeren da će se poslije rata pitanje Jugoslavije rješavati ne po volji samih njenih naroda i vjerovatno ne u okvirima starih granica nego na mnogo široj osnovi. On mi je govorio da se ustaše neće moći održati u NDH, ali da Hrvatska sigurno neće izgubiti neku vrstu svoje samostalnosti. Po njegovom mišljenju ustaški pokret je bio privremena pojava koja je trebala trajati samo do kraja rata i zbog toga što nalazi na podršku od strane Njemaca i Italijana. U to vrijeme o svojim političkim planovima nije govorio i ja sam imao utisak da on tada nije ni imao nikakvih planova što je uostalom postalo jasno i kasnije kada se on povukao u Zemun i ostao daleko od svih političkih akcija. Poznato mi je, da on tada nije želio da se javno pojavljuje igdje pred službenim licima NDH-a makar da je među njima imao nekoliko ličnih poznanika. On je naglašavao da želi da njegove veze sa prvacima NDH ostanu u okviru ličnih veza na bazi prijateljstva iz ranijih vremena i da ne dobiju nikakav politički karakter. To sam ja razumio kao njegovu želju da sačuva svoj autoritet pred emigrantskim vođstvom HSS-a, ali o tome nijesam nikada dobio od njega jasno objašnjenje. Naprotiv, imao sam i tada utisak da je on pristalica metode iščekivanja, a ne aktivnog ulaska u bilo kakve političke akcije (Zapisnik sa saslušanja Savića Markovića Štedimlije od 2. XI 1955 u Zagrebu).

Da je dr Sekula Drljević ozbiljno i opasno pogriješio što je većinu II svjetskog rata proveo u Zemunu i Zagrebu i pod patronatom Pavelića i NDH to je činjenica, koju nije moguće osporiti. Da je vodio razgovore, imao kontakte i održavao izvjesne veze sa njemačkim diplomatom u Zagrebu Kašeom to je nesporno, kao i sa pojedim njemačkim oficirima u Zemunu i Zagrebu, kao što je neupitno da je svoju političku sudbinu strateški politički pogrešno vezao tokom II svjetskog rata za sile Osovine, prvo za Italiju, ali vrlo kratko, a potom i za Njemačku, ali njegovi zahtjevi za nezavisnu Crnu Goru nijesu u suštini podržani ni od Italijana ni od Njemaca. Na osnovu određenih istorijskih izvora i istoriografske literature nameće se zaključak da su se pojedini ustaški funkcioneri iz NDH odnosili prema Sekuli Drljeviću kao prema svom savezniku. I to, razumnjivo, nije za opravdanje, još manje za pohvalu.

Poznata istoričarka dr Fikreta Jelić-Butić u knjizi „Četnici u Hrvatskoj 1941-1945“, Zagreb, 1986, str. 243-244, piše i ovo: Između crnogorskih separatista i ustaških vrhova postojale su veze od 1941. godine. One su u Zagrebu poglavito održavane preko publicista Savića M. Štedimlije, koji je ondje 1941. organizirao tzv. Crnogorski ured. Akcija na toj liniji osobito je pojačana nakon kapitulacije Italije. Tada je Sekula Drljević, vođa desničarsko-separatističke frakcije Crnogorske federalističke stranke, pojačao svoju akciju oko restauracije crnogorske države, tražeći pomoć od Nijemaca. Uspostavljeni su dodiri s njemačkim poslanstvom u Zagrebu preko Štedimlije, koji je prenio Drljevićeva gledišta.

Drljević je tražio pomoć Nijemaca za, akciju separatista oko preuzimanja vlasti u Crnoj Gori, obećavajući da bi time bile poražene snage NOP-a. Istodobno su uspostavljene i veze s vladom NDH kako bi se i od nje dobila podrška i pomoć za tu akciju. Vlada NDH je pokazala interes, jer je ustaško vodstvo time dobivalo saveznika i nosioca koncepcije razbijanja Jugoslavije i stvaranja više zasebnih država na njenom tlu. Drljević se u proljeće 1944. nastanio u Zagrebu i u srpnju osnovao Crnogorsko državno vijeće kao privremenu vladu, sa zadaćom da bude nosilac daljnje akcije ostvarivanja ideje osnivanja crnogorske države.

Njemačko poslanstvo u Zagrebu uputilo je Drljevića da se obrati Neubacheru, koji je bio nosilac projekta ujedinjavanja kontrarevolucionarnih snaga u Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji radi uspješnijeg suprotstavljanja NOP-u. Drljević, međutim, nije s te strane naišao na očekivanu podršku, što je značilo da treba još više intenzivirati akciju kod Nijemaca. Stoga je bio angažiran i bivši novinar iz Nikšića Dušan Krivokapić, koji je bio nastanjen u Berlinu, i na koga je Drljević računao u želji da se približi njemačkim političkim vrhovima. Također je, s istom zadaćom upućen u Beč Štedimlija, koji je ondje radio pod okriljem Ministarstva vanjskih poslova NDH.

Drljević je osobito bio zainteresiran da organizira vlastite oružane snage, pri čemu je mislio i na uključivanje crnogorskih četnika. U prosincu 1944. četnička grupacija u Crnoj Gori, pod komandom Pavla Đurišića, koja je imala oko 7000 ljudi, pripremala se zajedno s Nijemcima za povlačenje iz Crne Gore. Te su snage u povlačenju povećane na oko 8700 ljudi. Đurišić se sa svojom grupacijom povlačio preko istočne Bosne i u Trebavi se sastao s Mihailovićem. Mihailovićevoj sugestiji da se četničke snage vrate »u gerilu«, jer je to gledište Vrhovne komande, Đurišić je suprotstavio plan povlačenja na zapad, u Sloveniju, s ciljem da se ondje stvori zajednička fronta protiv snaga NOP-a. Dobivši podršku svojih pomoćnika, on je uspio kod četnika stvoriti raspoloženje za daljnje povlačenje, tj. protiv Mihailovićeve koncepcije. To je utjecalo i na stvaranje napetih odnosa s Mihailovićem. Istodobno je Đurišić uspostavio radio-vezu s Nedićem, izražavajući mu spremnost da s velikom grupacijom od oko 15.000 četnika i oko 1500 izbjeglica iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine dođe u Sloveniju. Njegov prijedlog je naišao na zdušnu podršku Ljotića i Đujića, koji su se zauzeli kod Nijemaca da se omogući dolazak četničkoj grupaciji u Sloveniju. Ljotić je, ujedno, preko svog posebnog emisara pokušavao pridobiti i Mihailovića da i on sa svojim snagama dođe u Sloveniju. Međutim, to nije uspjelo, a Đurišić je nastavio kretanje prema zapadu. Pridružio mu se i Baćović s grupacijom hercegovačkih četnika i Romanijskim korpusom. Zbog razlaza s Mihailovićem Đurišić je nastavio dodire s Drljevićevim predstavnicima, zainteresiran u prvom redu za prijelaz četnika preko NDH. U pregovorima do kojih je došlo s Drljevićevim predstavnicima u Doboju, po svoj prilici početkom ožujka 1945, Đurišić je pristao da sklopi sporazum. U Zagrebu su se 16. ožujka sastali s Drljevićem Đurišićevi delegati Bećir Tomović, Milan Piletić, Dušan S. Pavlović i Vukosav Drljević. Sačuvani zapisnik tog sastanka sadrži tekst sporazuma koji je tom prilikom uglavljen. On glasi:

1) Crnogorska vojska koja se sada nalazi pod komandom oficira Crnogoraca na području Nezavisne Države Hrvatske u buduće će se zvati Crnogorska Narodna vojska i priznaje se vojskom Crnogorske Narodne Organizacije; kojoj je cilj borba za uspostavu slobodne Crnogorske Države.

2) Crnogorsko Državno Vijeće, koje je vrhovna vlast Crnogoraca u emigraciji, Crnogorska Narodna vojska priznaje svojom vrhovnom vlašću, a predsjednika Vijeća i vođu Crnogorske Narodne Organizacije, dr Sekulu Drljevića svojim vrhovnim komandantom i obavezuje se pokoravati se njegovim naredbama.

3) Crnogorska Narodna Vojska obavezuje se položiti pod drom Drljevićem ili njegovim izaslanikom zakletvu koju polažu svi članovi Crnogorske Narodne Organizacije, tj. zakletvu vjernosti Crnoj Gori i borbi za uspostavu samostalne Crnogorske Države.

4) Sve odredbe ovoga zapisnika stupaju na snagu danom njegovog pravljenja i podpisa prisutnih.

Prema tom sporazumu, Đurišić je postao operativni komandant Crnogorske vojske, koji dalje zapovijedi izdaje u ime Drljevića. Drljević je poduzeo kod vlasti NDH mjere za prihvaćanje ranjenika i bolesnika, kojih je potom oko 2700 prebačeno preko Save i smješteno u Staroj Gradiški. S druge strane, i Mihailović je poduzeo akciju, ocjenjujući Đurišićev postupak kao „čistu izdaju“ izvršenu u korist Drljevića. Svakako je Drljeviću i bio jedan od glavnih ciljeva da se postignutim sporazumom pridonese razbijanju Mihailovićeve četničke organizacije. Međutim, Đurišić nije ostao ravnodušan na Mihailovićevu optužbu, pa je krenuo drugim pravcem, desnom obalom Save prema Motajici i Lijevča polju. Drljević je taj njegov postupak okvalificirao kao prekršaj sporazuma, obavijestivši o tome i ustaško vodstvo. Tako su ustaške i domobranske jedinice iznenada napale Đurišićeve snage na Lijevča polju, 4. travnja 1945, i u trodnevnim borbama ih razbile. Tome je pridonijela i Drljevićeva propaganda preko vlastitih emisara, tako da je jedan broj četnika prišao na njegovu stranu, a glavninu je zahvatila demoralizacija i rasulo. Četnici koji su se predali smješteni su u Staroj Gradiški. Od njih je Drljević formirao tri brigade Crnogorske narodne vojske, koje su potom prebačene na područje oko Karlovca, gdje su bile raspoređene pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora. Odatle su se četnici zajedno s Ustašama povlačili prema Austriji. Nakon razbijanja na Lijevča polju, Đurišić je pokušao da se s manjom četničkom grupacijom probije prema Bihaću, ali to nije uspio zbog jedinica NOVJ. Budući da je od Drljevića dobio uvjeravanja da će ga prihvatiti, Đurišić se sa svojom jedinicom uputio u Staru Gradišku i predao. Ondje su ih ustaše razoružali. Đurišić i njegova grupa odvedeni su u Jasenovac gdje su pogubljeni, tvrdi pomenuta istoričarka.
(Vidjeti o tome i : Dr Fikreta Jelić-Butić u knjizi „Ustaše i NDH“, str. 305 i dr Radoje Pajović, „Politička akcija Sekule Drljevića i njegova saradnja sa ustaškim vođstvom i njemačkim poslanstvom u Zagrebu (1943-1945)“, Časopis za suvrmenu povijest 1/, Zagreb, 1971. str. 75-88).

U likvidaciji Đurišića i njegove grupe Drljević nije lično učestvovao. Niti je izdao naredbu da se Đurišić sa saradnicima likvidiraju. O tome su samostalno odlučivale ustaške vlasti.

Dr Savo Bašović, bivši član Drljevićevog Crnogorskog Državnog Vijeća, piše, dosta nepovoljno o Sekuli Drljeviću, kritikuje ga po mnogim pitanjima. Čini to u nekim segmentima realno, a u nekim nesnovano, tendenciozno s obzirom da je davao izjavu pred istražnim organima i dobrim dijelom sa jasnom namjerom da spasi vlastitu kožu, da se amnestira sudske i druige odgovornosti, s obzirom na činjenicu da je jedno vrijeme bio saradnik dr Sekule Drljevića i član njegovog zagrebačkog CDV i da se što više opravda i distancira u odnosu na njega iz razumljivog sopstenog egzistencijalnog interesa. Na tom saslušanju u svojoj izjavi dr Savo Bašović ispoljava svoju naknadnu i očevidnu netrpeljivost prema Sekuli Drljeviću, tako da mnoge njegove ocjene treba uzeti s oprezom, rezervom i skepsom, s obzirom na mjesto i vrijeme, okolnosti u kojima su izrečene. Između ostalog, dr Savo Bašović o susretu i o odnosu Sekule Drljevića i dr Novice Radovića, nakon Radovićevog izlaska iz zeničkog zatvora, u izjavi na svom saslušanju u Sarajevu 7. juna 1945. godine, dr Savo Bašović kaže, pored ostalog, i sljedeće: Prvi susret dr-a Radovića sa Sekulom urodio je pitanjem od strane Radovića, i to prije nego što su dali ruke jedan drugom. „Sekula, jesi li zelenaš“, na što mu je Sekula odgovorio da jeste. To znači da nijesu pogledi među njima bili pogledi potpuno ujednačeni i računi izravnani. No, u odgovoru se je uz to i nalazila potvrda i spremnost da nešto započnu na radu oko uspostavljanja države. Time je Sekula odustao od svoga prvobitnog stava da se treba boriti za Jugoslaviju ako se misli osvajati neko pravo u njoj poslije rata“. (Arhiv Vojno-istorijskog instituta, reg. Br. 1-1/2 K. 757, Izjava dr Sava Bašovića od 7. juna 1945).

Dr Savo Bašović potom konstatuje da je Sekula Drljević zamjerio dr Novici Radoviću što je odbio da potpiše odluku cetinjskog petrovdanskog sabora od 12. jula 1941. godine, pa potom konstatuje i ovo: Sekula je otpočetka njegov stav prema Italijanima nazivao „politikom“, i vjerovao je da oni nikako ne mogu dobiti rat, jer ukoliko bi pobijedila Osovina da bi tu pobjedu imala samo Njemačka. Zato je vjerovatno rado isticao svoju dvomjesečnu konfinaciju u Italiji, i to smatrao mučeništvom, jer je očito držao da politički od toga ne može ništa izgubiti. Činjenica da svoju spremnost na suradnju sa Njemcima nije toliko isticao, ne govori zato da sa njima nije imao dodira“ (Isto).

Bašović potom piše, pored ostalog, da je Drljević javno govorio kako su ljudi u Crnoj Gori poludili da uzmu oružje da se bore među sobom. Njegovo pisanje u listu „Graničar“ u kojem se nadmetao sa četnicima je, po mom mišljenju imalo glavnu svrhu da kompromitira četnike u očima Njemaca. U posljednje vrijeme je znao govoriti i protiv Njemaca, valjda dijelom radi smrti brata (Njemci su kod Kolašina 1944. strijeljali njegovog starijeg brata advokata Janka Drljevića-prim. N. A), a uglavnom-po mom sudu-da se i dalje uzmogne održati na političkoj areni kod tzv. Zapadnih demokratija (Isto). Bašović, potom, govori o odnosu crnogorskih suverenista (federalista) prema Velikoj Britaniji, a vezano u tom smislu za Drljevićev stav prema Britancima kaže: Moguće da Sekula misli onako kako se dalo pročitati u ustaškim novinama da neće Englezi dozvoliti nijednoj socijalističkoj vlasti izlaz na topli Jadran, pošto je on potpuno urastao u ustašku logiku. No o tome se njegovom stavu ne može sigurno govoriti, jer je u takvim stvarima bio uvijek oprezan, pa je rađe na takvo pitanje govorio o Gorskom vijencu, Ilijadi ili Ilirima, to tim više što je u svakom čovjeku nazirao nečijeg stranog agenta. Pa i onda kad je nešto rekao odmah je zašutao tako da se to nije moglo protumačiti (Isto).

Dr Savo Bašović odgovara na pitanje istražnog organa zašto je Sekula izabrao Zagreb za najpodesnije mjesto svog djelovanja na sljedeći način: Drljević je bio u Zemunu do 1944. Kako se je govorilo otud je pošao radi opasnosti od Nedićevih ljudi, ali je vjerovatnije da je to učinio radi približavanja frontne crte. Dok je bio u Zemunu pisao je i napisao knjigu „Sukobi na Balkanu“, a kad je došao u Zagreb počeo je voditi politiku i pisati u novinama. Vjerovatno je da je smatrao Zagreb pogodnim i radi toga što je naišao na dobar prijem i što je tu dobio mogućnosti za svoj rad (Isto). Dr Savo Bašović pominje da se Sekula Drljević založio, davši pismenu potvrdu i garanciju o tome, kod ustaških vlasti NDH da se inžinjer Joko Mrvaljević spasi, odnosno, da bude pušten iz zatvora i da ne bude poslat u ustaški konc-logor.

U drugoj polovini tridesetih godina XX vijeka napustio je dr Sekula Drljević svoje federalističke koncepcije u pogledu državnog uređenja Kraljevine Jugoslavije, zalažući se za obnavljanje nezavisne države Crne Gore. Režim dinastije Karađorđević, tokom trajanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, konstantno je policijski nadzirao, progonio i hapsio dr Sekulu Drljevića, ali ga nije uspio slomiti da odustane od svoje crnogorski profilisane državotvorne i nacionalne političke borbe. Takođe, treba reći da je dr Sekula Drljević u pogledu vlastitog nacionalnog izjašnjavanja prešao put od crnogorskog Srbina, opterećenog brojnim ideološko-političkim predrasudama, naslijeđenim još od perioda kralja Nikole, pa do Crnogorca u punom značenju koji je postao nacionalno i državotvorno samosvjestan. Nije sporno da je dr Sekula Drljević imao mijene, kada je u pitanju bilo njegovo vlastito nacionalno opredjeljenje. Zatočnik ideje obnavljanja nezavisne Crne Gore dr Sekula Drljević biće sve do svoje nasilne smrti 1945. godine. Svoju političku borbu za crnogorsku državnu samostalnost, za obnavljanje nasilno ukinute autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, za afirmaciju crnogorskog jezika i crnogorske kulture, platio je životom.

Dr Sekula Drljević se dugo i prilično uspješno bavio crnogorskom državnom i nacionalnom istorijom, istorijskom i političkom publicistikom. Objavio je mnoštvo eseja, članaka, rasprava, studija i nekoliko knjiga, koje su se odnosile na sudbinu Crne Gore i na državno, nacionalno i političko biće i profil Crnogoraca. Dr Sekula Drljević je bio vrlo interesantna i kontroverzna, ali i veoma značajna ličnost u crnogorskoj politici, književnosti i publicistici tokom XX vijeka. U mladosti, kao i u određenim fazama svoje političke i stvaralačke karijere bio je zatočenik romantičarskih, mitskih i ideološko-političkih predstava i zabluda o „srpstvu“, kojih se, u svojoj zreloj političkoj i intelektualnoj životnoj etapi, u drugoj polovini tridesetih godina XX stoljeća, oslobodio, zastupajući i obrazlažući stanovište da su Crnogorci samosvojan istorijski i politički narod i nacija, čemu će ostati vjeran do kraja života.

Dr Sekula Drljević bez sumnje, spada u teoretičare i moderne ideologe crnogorske nacije i respektabilne promovente i afirmatore crnogorskog kulturnog, nacionalnog i državnog integriteta i identiteta. Govorio je i pisao i o autokefalnoj Crnogorskoj crkvi u svojoj knjizi „Balkanski sukobi 1905-1941“, koja je doživjela svoje reprint izdanje 1990. godine u Zagrebu. U toj knjizi, pored ostalog, dr Sekula Drljević, u poglavlju naslovljenom „Duhovni lik Crne Gore“, piše o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve na sljedeći način: Crnogorci, iako kršćani, i to u glavnom pravoslavni, ispovijedaju religiju „Gorskog Vijenca“. Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje crnogoroslavlje. Znatno se odijelilo od ostaloga pravoslavlja, pa i od srpskoga, koje za sebe kaže, da je svetosavlje, ikao još nijedan srpski pisac nije dao definiciju toga pojma. Ima još jedan razlog, zbog koga Crnogorska i Srpska crkva ne mogu nikada postati jedna crkva. Cijela religiozna mistika Crnogorske crkve sadržana je u čudotvorstvu i svetiteljstvu Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog. Nijednog od njih ne priznaje za svetitelje srpska crkva. Postoji i jedna važna historijska činjenica, koju treba istaći. Za vrijeme turske vladavine nad Balkanom Srpska crkva je potpala pod Carigradsku patrijaršiju i od nje se potpuno odijelila tek nakon prvoga svjetskog rata. Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od Carigradske patrijaršije. Da li je ta okolnost nešto pridonijela, da se crnogorsko pravoslavlje toliko udalji od ostalih, nije važno. Odlučna je činjenica, da Crnogorci imaju svoju religiju, svoje crnogoroslavlje i da su ostajući vjerni njemu vjerni samima sebi. (Dr Sekula Drljević, »Balkanski sukobi 1905-1941«, Zagreb, 1944. str. 172-173).

Dakle, za dr Sekulu Drljevića nema nikakve sumnje u autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. On tu očiglednu i notornu činjenicu precizno zapaža i konstatuje, ističući da je suština crnogorske atipične religioznosti u čuvanju i slavljenju crnogorske etničke i nacionalne slobode i državnog subjektiviteta Crne Gore. Dakle, po Sekuli Drljeviću, Crnogorska crkva je bila narodna i nacionalna institucija crnogorskog naroda. Crnogorska religioznost počivala je, po njemu, na crnogoroslavlju i slobodoslavlju, što će reći, na herojskoj borbi za odbranu crnogorske narodne i nacionalne slobode i afirmaciji nezavisnosti i suvereniteta države Crne Gore.

Svoje teze o tome da su Crnogorci posebna nacija, da imaju različito etničko porijeklo od Srba, da su zaseban etnos, sa svojom posebnom kulturom, istorijom, pogledom na svijet, Drljević će posebno istaci u svojoj knjizi „Balkanski sukobi“, đe na strani 170 kaže i ovo: Rase su zajednice krvi, a narodi su historijske tvorevine. Crnogorski narod po jeziku pripada slavenskoj jezičkoj zajednici, a po krvi grupi onih naroda, koji su poznati pod imenom dinarskih naroda. Ovi narodi su, po suvremenoj nauci o europskim rasama, potomci Ilira, koji su primivši jezike drugih rasa, napustili i svoje ilirsko ime, ali je ilirska krv u zajednici s geopolitičkim položajem i historijom i dalje ostala stvaralac njihove kulure. Otuda postoji ne srodnost nego jedinstvo stanovitih kuturnih oblika kod dinarskih naroda. Za Drljevića Crnogorci pripadaju antropološkom dinarskom tipu naroda, a u etničkom smislu vode porijeklo od Ilira, etnički su slovenizirani Iliri, koji su svojom posebnom istorijom, geografskim uslovima života, kulturom, tradicijama, običajajima, mentalitetom, vojničkom duhu, ratničkom kovu, pojmu „junačke slobode“ pogledom na svijet izrasli u zaseban etnički i nacionalni kolektivitet i koji imaju hiljadugodišnji kontituitet svoje nezavisne države izražene u vertikali Duklja-Zeta-Crna Gora. Za Drljevića su Crnogorci etnička i etička posebnost, a po crnogorskom pogledu na svijet istu cijenu s čašću ima samo junaštvo (Dr Sekula Drljević, „Balkanski sukobi 1905-1941“, Zagreb, 1990., reprint izdanje, str. 170-171.)

Dakle, u svojoj intelektualnoj, teorijskoj, ali poznoj fazi, razmatrajući pitanja etnogeneze Crnogoraca, dr Sekula Drljević ističe da su Cnogorski poseban istorijski narod i nacija, da je njihovo etničko porijeklo ilirsko, da su potomci Ilira, da pripadaju slovenskoj jezičkoj zajednici i dinarskom tipu, a da je njihov jezik crnogorski, da imaju posebnu kulturu koja počiva na ilirskoj etnogenezi; da su izgradili samostalnu državu u doba Duklje; da državni kontinuitet njihove zemlje, od Duklje i Zete traje hiljadu godina, da imaju posebnu crnogorsku nacionalnu misao, te da, kako ističe Državna samostalnost Crne Gore za Crnogorce nije stvar njihove taštine, nego nužna pretpostavka za održavanje čistoće njihove rase i njihove kulture (Dr Sekula Drljević, c.d. strana 173.).

Kao političar, dr Sekula Drljević je bio više od dvije decenije bio stjegonoša borbe za odbranu crnogorskog državnog, političkog i drugog identiteta i individualiteta u periodu od 1919. do 1941. godine, žestoko se protiveći velikosrpskom monarhističkom i hegemonističkom centralizmu i unitarizmu.

Drljević tokom rata (1941-1945) nije bio ratni zločinac, ali jeste kolaboracionista okupatora. I to mu zamijeram oštro. Sa okupacijom, valjda znate, ide neminovno i domaća kolaboracija (tako je, na žalost, vazda bilo u istoriji ratova u povijesti čovječanstva). Drljević je sarađivao (mada kratko) sa italijanskim okupatorom u Crnoj Gori (maj-oktobar 1941), sa njemačkim okupatorom u Crnoj Gori (1943-1944) sarađivao nije (nije ni bio u Crnoj Gori), sarađivao je sa vođstvom NDH u propagandom i političkom smislu (1942-1945), ali o njemu, kao i o svim povijesni važnim ličnostima (Drljević je ličnost od značaja za južnoslovenski prostor, ne šire) treba pošteno i objektivno govoriti, a ne takmičiti se ko će prije i više ga demonizirati. Ja nijesam dio priče o deifikaciji Drljevića, ali ni u njegovoj satanizaciji, nego s kritičke distance nastojim ga u kompleksu promatrati i iznijeti sudove saobrazne i saglasne utvrđenim istorijskim činjenicama, na osnovu raspoložive istorijske građe. I tačka. One koje Drljeviću idu u prilog i one koje ne idu. Tako je to u istorijskoj nauci. Tako mislim i javno djelam. A od mene je daleko retorika koja hoće Drljevića predstaviti kao neprijatelja Crne Gore. Naprotiv, on se, na svoj način, borio za Crnu Goru. Činio je to plemenito, najčešće kako valja, a Boga mi, i ponekad kako ne valja. I tu treba biti objektivan. Ali kad se već piše o Drljeviću nerealno, treba makar realno navesti što je recimo srpski književnik i nacional-socijalista Miloš Crnjanski pisao apoteoze Franku, bio blizak nacional-socijalizmu i kako je iz Berlina, kad je bio novinar, posmatrao Hitlera i Gebelsa. Ili recimo, svetac Srpske crkve vladika dr Nikolaj Velimirović, kako je veličao Hitlera u brošuri „Nacionalizam Svetog Save“ (1935). Nema dvostrukih aršina, prema Drljeviću jedno,a prema drugima drugo. Nego jednako, kako je svak zaslužio. A mitropolit Joanikije Lipovac bio je sa Drljevićem i drugim crnogorskim zelenašima poslanik Petrovdanskog sabora 12. jula 1941. I sarađivao je sa italijanskim i njemačkim okupatorom. Što to g. Grubaču ne kažete, ali nećete, a to znači da kod Vas naučne savjesnosti i poštenja nema, sem rudimentarne ideološke pristasnosti.

Gospodine Grubač, Drljević nikad i nigdje nije napisao da su Crnogorci „Crveni Hrvati“ ili da su hrvatskog porijekla, Drljević je tvrdio da su Crnogorci slavenizirani Iliri.

Gospodine Grubaču, ostavite se vrijeđanja mrtvog Drljevića neprimjerenim rječnikom. On zaslužuje kritiku i oštru osudu, za neke postupke njegove, ali ne vulgarnim vokabularom kakav Vi koristite. Vaš rječnik nije akademski, naprotiv vašarski je i skoro kočijaški prema dr Drljeviću.