Profesori srpskog jezika, književnosti i kulture iz Nikšića održali veliki etičko-etnički čas

Dvadeset sedam (10 +17) časnih i dostojanstvenih profesora isključeno je sa posla jer nijesu htjeli da rade protiv zakona svoje struke i savjesti: 10 profesora Srpskog jezika i književnosti iz Nikšića ( a ostali 17 su iz drugih struka koji su se solidarisali sa njima), osnovali su časopis SLOVO.

Kulturno prosvjetna zajednica Srbije dodijelila je izuzetnu VUKOVU NAGRADU aktivu profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih i osnovnih škola u Nikšiću za izuzetan doprinos razvoju kulture u republici Srbiji i u srpskom kulturnom prostoru.

Evo njihovih dostojanstvenih imena :

1. Radenko Krulanović
2. Miodrag – Beli Kovačević
3 .Miodrag – Šujo Todorović
4 .Vesna Todorović
5 . Boris Jovanović
6 . Vladanka Kovačević
7. Marija Lalatović .
8 . Dragana Todorović
9 . Radovan Čolaković
10 . Ivanka Antović
11. Dušan Kilibarda
12 . Nebojša Đilas
13 . Dragomir Ninković
14 . Radosav Đurković
15 . Ranko Zečević
16 . Svetozar ĆirkovIć
17 . Veselin Matović
18 . Radmila Mitrić – Matović
19 . Milojko Pušica
20 . Veselin Kandić
21. Ratko Škuletić
22. Radmila Radović
23 . Ljubica Jovović
24 . † Stanka Nikčević
25 . Lidija Mijušković
26 . Milanka Otašević – Đurđevac
27. † Vuko Vulaš
Ovaj čas (urok) odnosi se na sve one koji su zlobno i neuko slovili o Vladici Radu, vječnoj zublji našega naroda … i na sve one koji su namjerno ili nenamjerno zaboravili, da 200 godišnjicu NJEGOŠEVOG rođenja proslavimo na najvećem nivou na način dostojan čovjeka – velikana, kojega nijedan narod na svijetu ne bi zaboravio, da ga ima takvoga kao što ga mi imamo, jer bez njega i njegovog djela mi ne bi imali što da slavimo, on nam je dao šve što jedan narod treba da ima: školu, pismenost, književnost, filozofiju i stvorio temelje državnosti.

Što treba više da uradi jedan neponovljivi genij da ga narod i država ne zaborave, već da ga vječno slave. Ko su ti nesrećnici koji imaju bolesnu želju da ga izbrišu iz sjećanja i duše potomaka srpskoga naroda?!. Profesori iz Nikšića su nama svojim radom i izuzetnom Vukovom nagradom pomogli da ne doživimo opštenarodni fjasko od onih koji su pokušali da Njegoša liše onoga primata među našim narodom i svim jugoslovenstvom i stave ga a/a njihovih plitko umnih nesrećnih glava i da naše nove mlade generacije neznaju ko im je rodonačelnik, koji je svojim djelom i radom učinio da nas svijet upozna i uvažava kao ljude.

Riječ SLOVO u lingvistici slovenskih naroda – sinonim je za mnoge divne jezičke pojmove koje i mi u Srpskom jeziku njegujemo. Sinonimi riječi SLOVO imaju čudesna jezička i filozofska značenja među slovenskim narodima zavisno od konteksta gdje su i kako su upotrijebljeni a posebno kako su akcentovani. Mislim da su taj zadivljujući naziv odabrali na način kako priliči pravim profesorima – lingvistima Srpskog jezika iz Nikšića, čijim se dijalektom govori naljepše Srpski jezik na jugoslovenskim prostorima , to se tek vidi kada se pročitaju svi ovi briljantni tekstovi – eseji o Vladici Radu koje su priredili, i nama i budućim generacijama.

Ti časni ljudi koji su odbili da rade nečasne poslove – da uče svoje đake i srednješkolce i prenose im znanja Srpskog jezika i književnosti i kulture pod ,,brendom“ Crnogorski jezik koji nikada nije postojao pod tim nazivom niti je imao gramatiku i pravopis, a nije nikada viđeno nijedno srednješkolsko svjedočanstvo i ni jedna fakultetska diploma sa nazivom takvog jezika i književnosti ni u jednoj državi svijeta do danas.

Svaki istorijski narod, svoj jezik stvara milenijumima, njeguje ga, usavršava, dotjeruje , obogaćuje novim riječima za nove pojmove vezane za napredak nauke, ljudskog stvaralaštva i bolje međusobne komunikacije ……. ali mu nikada ne mijenjaju naziv prema volji i potrebama nestručnjaka, političara i laika koji imaju specijalne zadatke i namjere da dovode neuki narod u zablude kojima postižu svoje kamuflirane ciljeve i prljave mahinacije u cilju osvajanja vlasti.

Jezik je sveto stvaralaštvo i vlasništvo jednog naroda koje je genetski usađeno u dušu, svijest i krv svakog pripadnika toga naroda koji ga je stvarao . Jezik je temeljni kamen svakog naroda koji ima svoju istoriju. Jezik nije prćija političkih partija i politikanata već dobro cijeloga naroda.

Svoj jezik, svi narodi svijeta nazivaju MATERNJIM kao zajedničkim pojmom kojim izražavaju plotnu, krvnu i duhovnu međusobnu vezu svih sunarodnika a koje majke – roditeljke prenose na bića koja su s ljubavlju u sebi začele, nosile i hranile svim onim organskim i duhovnim fluidima, koje jedan narod dušom, krvlju i jezikom čine nerazdvojivo povezanim.

Majke svoj porod uče svemu nacionalnom i naravno onom najvažnijem znanju – jeziku do uzrasta kada ga predaju učiteljima, profesorima i školama u koje imaju povjerenja da stiču znanja na naučnom nivou, jezikom koji je naučno normiran a ne političkim odredbama proklamovan.

Djeca se povjeravaju školama, da uče Maternji jezik a ne tuđi jezik, koje je narod formirao i koje finansira svojim sredstvima, jer učenje svakog drugog jezika u osnovnom obrazovanju je psihička tortura i nasilje i prvenstveni akt za asimilaciju.

Pogledajmo samo što se dešava sa našim sunarodnicima emigrantima u raznim državama svijeta, koji su asimilirani duhovno i ježički do te mjere da ne mogu da nauče naš jezik i shvate duhovne osobenosti našeg naroda. Zar to nije dovoljan razlog da se jezik njeguje kao najveća svetinja i duhovna vrijednost jednog naroda. Jeziku svaki narod koji drži do sebe ne mijenja naziv, kao i svojoj naciji. To su naučne konstante koje ne zavise od politike i političara. Nazivi države se mogu tokom istorije mijenjati ali jezik i književnost ostaju vječni simboli postojanja i trajanja tih naroda.

Lingvistika je nauka koja se bavi izučavanjem i normiranjem jezika. Naučnici koji se njome bave su jedini mjerodavni da ga izučavaju i usklađuju prema duhovnim tradicijama naroda i dovode ga kao svi kulturni narodi u gramatičke norme – norme koje ne propisuju političari i ministri već akademije nauka tih naroda i naučni instituti nadležni za taj posao , koji angažuju najistaknutije priznate naučnike i lingviste koji taj jezik dovode u one norme koje se definišu u onim knjigama koje uobičajeno nauka naziva – gramatika i pravopis.

Lingvistika nije posao za političare i narodne poslanike, mnogo je to složen i odgovoran posao prema duhu i kulturi svog naroda da bi bio povjeren njima.

Ovi dvadeset sedam (10 +17) profesora Srpskog jezika i njihovi kolege drugih struka suprotstavili su se neukom brutalnom nasilju vlasti da rade posao koji ne radi nijedan časni obrazovani profesionalac a koji uče i odgajaju povjerenu im djecu našeg časnog naroda i u koje narod ima povjerenja da će im djecu vaspitavati u duhu patriotske časti i poštenja na naučni način a ne po odredbama partijskih nestručnih ministara, naravno oni su odbili da rade takav posao jer se to kosilo sa njihovim moralom vaspitača omladine i dostojanstvom profesora.

Vlast kao svaka pseudodemokratska institucija koja ne podnosi neposlušne ljude pa i profesore srpskog jezika koji su kao vrhunski vaspitači i pošrtovaoci pravde, potegla je svoju ,,vaspitnu batinu“ i brutalno ih otjerala sa posla i ostavila bez materijalnih sredstava za život i mogućnosti za zapošljavanje.

Te ljude nije zaštitila ni jedana pravna , niti neka naučna institucija ni državni, niti neki privatni univerzitet kojih danas imamo u izobilju a koji produkuju školovane ljude koji ne mogu nigdje da se zaposle. Zašto dovode te mlade ljude u zabludu ?! Zašto ih ne puste da se bave nekim drugim društveno korisnim radom koji je svrsishodan?. Pitam se koga ti univerziteti danas zastupaju nauku ili politiku ?! Ostavši bez podrške, odbačeni od svih nadležnih institucija, ostaće naši profesori budućim generacijam kao primjer kako se po cijenu zlopaćenja brani ljudsko dostojanstvo i čast profesije i kako se drži moralni čas onom dijelu naroda koji je izgubio ona dostojanstva koje je Sveti vladika Rade Tomov normirao u našoj Bibliji ,,Gorskom Vijencu “ a njihovi diskfalifikatori kao primjer brutalnog nenaučnog siledžijstva neznanja i bezakonja.

Taj akt primitivne sile protjerivanja profesora ostaće u istoriji našeg naroda grozna prljava neljudska najcrnja drskost koju nikakvim sredstvima istorija ne može opravdati i izbrisati. Hemizmom čišćenja istorije naziva se ona bezočna politička laž za koju se angažuju oni ,,pseudoistoričari i naučnici“ od čije bi nauke i istine čak i jedan Gebels dobio nagon na povraćanje.

Da bi djelovali u okviru svojih znanja i struke nikšićki profesori osnovali su časopis SLOVO, za koji sam tek ovih dana saznao da postoji (ne posjećujem knjižare i trafike – invalid sam).

U jubilarnoj 2013 godini – povodom 200 godina od rođenja velikana našeg slova i književnosti Velikog Svetog Vladike Rada očekivao sam da će država i njene kulturne institucije, zajedno sa našim narodom, taj jubilej tokom cijele godine obelježiti kulturnim manifestacijama u slavu čovjeka – božanstva koji nas je oplemenio, opismenio, izbavio od hajdučije, uputio da pravimo državu pravde, civilizovanih ljudi koji žive na teritorijama nekada najnaprednije svjetske imperije velike VIZANTIJE, koja se nekada graničila sa onom državom koju danas zovemo Grčka, koja je svijetu pa i nama sa njim, ukazala puteve razvoja duhovnosti, kulture, pravde, pismenosti, školovanja mladih naraštaja, razvoja nauke, filozofije i demokratije a čiji su nam ljudi – sveti Ćirilo i Metodije napravili prvu azbuku kao i svim pravoslavnim Slovenima, te bi trebalo da nas je bar djelimično , kao mlađi narod , ,,inficirala“ nekom od ovih njihovih vrlina.

Mislio sam da ne smijemo radi časti, obraza, ponosa i istorije a zbog političkih ciljeva zaboraviti na Njegoša – božanstvo bez koga bi i danas bili Kara Dag kako su nas nazivali i još uvijek nazivaju naši vjekovni porobljivači Seldžuci . 200 godina je prošlo od kad se rodio i od kada smo se mi sa njim rodili i svrstali među uljuđene narode , a mi zbog neke bosanske bule – učiteljice koja se drsko usudila da kaže: „da Njegoša treba izbaciti iz udžbenika književnosti jer je genocidan pisac“ što su prihvatili naši pseudolingvisti, književnici i političari radi glasačkih marifetluka i kombinacija da nam je suvišan i da treba odbaciti gorostasa jezika, filozofije i državotvornosti bez koga nam se strva ne bi znalo. Za koga Matija reče za vječna vremena: ,,Što poslije njega ima da se napiše i kaže?!“. A kada bula – učiteljica reče: ,,izbaciti “ niko joj ne reče: ,,Umukni !!“ i prihvatiše tu bolesnu ,,maksimu čak i neki jado – univerzitetski profesori , kao da se njegoševska krv i duh može izbaciti iz duše , krvi i tijela srpskoga naroda. Misle li oni i da smo mi bolestan narod i da možemo prihvatiti tu bijednu podmetačinu.

Naložili su neki ,,novo tumači“ i nova tumačenja djela Vladike Rada, kao da se on nije preselio u vječnost protumačen od prvog do zadnjeg njegovog slova od strane cvijeta naše lingvistike, nauke i književnosti i duše cijeloga našega naroda.

Zar poslije Iva Andrića, Đilasa i Matije da ga tumače – izbacivači sa očima od splačine – Tokom 2013 godine pročitao sam divnu knjigu o Njegošu koju je napisao davno još u zatvoru Milovan Đilas, te sam na neki način zadovoljio svoja očekivanja i nadanja . Međutim kada sam dobio časopis SLOVO br. 42 decembar 2013 godine, opremljen kao knjigu koja je vijenac dostojan Vladike Rada na 310 strana, izvanredno dizajnirana, ilustrovana divnim portretima našega Vladike – dike našega naroda i prelijepim zlatnim ukoričenjem sa cijenom od tri (3) € za primjerak. Usuđujem se da kažem da svaka strana ovoga časopisa vredi bar jedan (1) € – evro jer to su zlatne stranice koje su napisali u slavu najvećeg Srpskog filozofa i književnika , najpozvaniji pisci srpskog slova koje su naši nikšićki profesori tako znalački odabrali i uredili na način dostojan Njegoša idola svih pravih Srba.

Ovom knjigom održana je i književna 200 godišnja panahida našem besmrtniku. Trebalo je imati veliko poznavanjje i znanje literature o Njegošu pa napraviti sa ovih 23 odabrana eseja, ovakav dostojni vijenac slave najslavnijem među Srbima. Zar može neko na čelu sa Dr istorijskih nauka IVOM ANDRIĆEM – književnim estetom bez premca, sa nizom stvaralaca SLOVOZNALACA Bogom danih: DRAGOM ĆUPIĆEM , SV . VLADIKOM NIKOLAJEM VELIMIROVIĆEM, VLADIKOM JOANIKIJEM MIĆOVIĆEM, PAVLOM POPOVIĆEM, VOJISLAVOM ĐURIĆEM, MIODRAGOM POPOVIĆEM, NIKOLOM BANAŠEVIĆEM , MILOŠEM VUKIĆEVIĆEM , DUŠKOM BABIĆEM , ISIDOROM SEKULIĆ , DANILOM VUŠOVIĆEM , RADMILOM MAROJEVIĆEM , ŽIVORADOM STOJKOVIĆEM, PEĐOM MILOSAVLJEVIĆEM, MILUTINOM MIĆOVIĆEM, BUDIMIROM DUBAKOM, RADOMIROM ULJAREVIĆEM, MITROPOLITOM Dr AMFILOHIJEM RADOVIĆEM I MATIJOM BEĆKOVIĆEM, da razmišlja i piše o Vladici Radu kao genocidnom piscu, pa to su mogli da dozvole sebi samo bogohulni maloumnici.

U SLOVU su dobili riječ samo oni koji o geniju pišu sa respektom kao što priliči da se govori i piše o geniju sa kojim se gordi svaki čovjek kome nijesu dušmani isprali i mali i veliki mozak.

Njegoš je po majci IVANI – PROROKOVIĆ – sa Njeguša te je on i prorok naše budućnosti i trajanja. Literarni ljubomorni pacovi – skribomani htjeli bi da ga izguraju iz udžbenika i klasične literature i da se umjesto njega utrpaju tamo gdje im nije mjesto, na račun poltronstva koje gaje prema svakoj vlasti i nesojluku, na njih je mislio onaj pravi srpski pjesnik iz Sarajeva kada je skovao onaj divni njegoševski stih: ,,Šta bi dao da si na mom mjestu da te mrze a da ti se dive ?!“.

Čitajući ovih 310 stanica SLOVA saznao sam mnogo toga o Vladiki Radu što do sada nijesam znao, vjerujem i mnogi drugi.

Gospodo nikšićki profesori pomogli ste mi a vjerujem i drugim Njegoševim poklonicima da shvatimo svu veličinu rodonačelnika našega naroda koji je utkan svojim duhom u našu krv, genetiku, jezik i razum.

Ne znam čemu da se više divim , ovim pomenutim piscima koji su pisali o Vladici sa jednodušnim ushićenjem ili Vama koji ste ih sjedinili i povezali u ovaj divni slavodobitni vijenac našem Velikom Vladici Radu, kojim bi se ponosio i jedan Dante Aligijeri. Vaš trud i poduhvat ostat će vječan i činiti će čast Njegoševom pokoljenju a na sramotu onima koji su namjerno zaboravili na njega – Srbina koji je utkao i ostavio trajne duhovne tragove u nama za vječnost.

Da nijeste ništa drugo u životu uradili osim ovog časopisa – knjige zahvalnosti i poštovanja našem pretku sa kojim se svi zdravorazumni ponose i diče, pa Vi ste napravili veličanstveno djelo i podvig kojim se i mi Vaši čitaoci i poštovaoci ponosimo.

Neizmjerna Vam hvala na pregnuću, te ste ovako divno, sa nama proslavili veliki događaj u čast i slavu Velikog Svetog Vladike Rada – 200 godišnjicu njegovog rođenja i svega onoga što je uradio za naš narod, te Vam svi dugujemo do zemlje duboki naklon zahvalnosti i uvažavanja.

Piše: Miroslav Gilić