EU za dom spremna: Tompson, Barešić, Stepinac, Glavaš… (VIDEO)

Dok Srbi u regionu oplakuju više od 2 hiljade, mahom civilnih žrtava „Oluje“ i stotine hiljada onih koji su zauvijek ostali bez svog doma tokom zločinačkog pohoda hrvatske vojske, Zagreb ne samo da ne osuđuje ta zvjerstva, već ih svakodnevno i veliča. Istina, ta praksa nije ništa novo, već se crne košulje i Pavelićeva retorika izvlače iz „fioka“ već 21 godinu početkom avgusta, ali se čini da su na ovu godišnjnicu „Oluje“ susjedi otišli dalje nego do sada.

Ovakvo ponašanje „evropske“ i „antifašističke“ Hrvatska, ne samo da nije naišla na osude briselske družine čiji je punopravni član, već se povampirenje fašizma tumači kao „normalno“, uprkos protestima i reakcijama srpskih vlasti.

Tako je prije nekoliko dana, kao kulminacija takve politike, podignut spomenik ustaškom teroristi Miru Barešiću, osuđenom atentatoru na jugoslovenskog ambasadora i narodnog heroja Vladimira Rolovića. Da nije riječ o incidentu iza kojeg stoji kakva grupica ekstremista, potvrđuje i činjenica da su na ceremoniji otvaranja bila i dva ministra u hrvatskoj Vladi, a jedan od njih, Zlatko Hasanbegović već se ranije „dokazao“, slikajući se sa ustaškom zastavom.

„Oprost grjehova“ za stare i nove zločince

Pjevačica smeta, „Za dom spremni“ poželjno

Atmosfera se, po običaju, naročito zahuktava u susret „Oluji“ i to ustaljenim tempom. Tako je krajem maja u Zagrebu osvanuo grafit „U proljeće kad procvjeta vrba, pravićemo paprikaš od Srba“, a dva mjeseca kasnije, gostujući na nacionalnoj televiziji, penzionisani oficir Maks Slaviček uzviknuo je „Za dom spremni“.
 
To, doduše, ne treba da čudi, jer se ista parola čula i na obilježavanju 75 godine antifašističkog ustanka u Srbiji, ali i na seriji Tompsonovih koncerata, od kojih je završni planiran sjutra u Kninu, uz prisustvo 150 hiljada ljudi.

Istovremeno, obučeni kao Pavelićevi crnokošuljaši, navodni „branitelji“ prekinuli su prije nekoliko dana nastup srpske pjevačice Gabrijele Pejčev u Hrvatskoj uz povike: „Četnici, vratite se u Srbiju“.

Dok, u već spomenutom evropskom i antifašističkom duhu, tih 150 hiljada ljudi, kao u transu bude pjevalo Tompsonove stihove „Zbog Anice i bokala vina, zapalit ću Krajinu do Knina, zapalit ću dva, tri srpska štaba, da nisam dolazio džaba“, valjda će se neko i negdje sjetiti da se prije 21 godinu dogodio najveći progon od Drugog svjetskog rata i da stotine hiljada porodica nikada više neće vidjeti svoj dom.

Ipak, da ne bude sve „crno“ kada je u pitanju „dobrosusjedska“ politika Hrvatske prema Srbima u regionu, mora se istaći i jedan, ali vrijedan pozitivan primer, gdje su Hrvati na kratko blokirali proces daljih evrointegracija Srbije. Nažalost, ova komšijska usluga nije bila dugog daha.