Zvanični povod za napad Izraela na Iran je lažan

Piše: Boško Vukićević

Niko sa sigurnošću ne može znati koliko će trajati i kako će se završiti rat koji je započeo Izrael svojim nemilosrdnim napadom na Iran.
Upravo od dužine trajanja sukoba može zavisiti njegov ishod. Bezobzirnost Izraela u iznenadnim i munjevitim napadima (ne vodeći računa o civilnim žrtvama, kao u Gazi) i u eliminaciji vojnog vođstva Irana – uporediva je samo sa izuzetnom efikasnošću njegove vojne sile i tajne službe Mosada.
Zvanični povod za napad Izraela na Iran je lažan. Već trideset godina Netanijahu daje periodične javne izjave kako je „Iran na pragu dobijanja nuklearnog oružja“ (što je lako provjerljivo na izvorima informisanja sa društvenih mreža).

Stvarni povod se nalazi u namjeri svrgavanja režima ajatolaha i mogućem raspadu iranske države na više djelova. Cilj je da, eliminacijom Irana (i eventualnom narednom svođenju računa sa Turskom), mala jevrejska država postane apsolutni gospodar Bliskog istoka, čiji opstanak i autoritet više niko neće moći da ugrozi.
Na drugoj strani, Iran je tvrd orah, voćka čudnovata. Radi se o drevnoj persijskoj civilizaciji i kulturi, zemlji sa ogromnim prirodnim resursima i značajnoj vojnoj sili, pogotovu u segmentu raketnih tehnologija. Iako je Izrael munjevitim napadom stekao početnu prednost, tako velika zemlja kao što je Iran se ne može savladati za par dana. Ukoliko sukob uđe u fazu rata iscrpljivanja – pitanje je koja će od dvije strane izvući deblji kraj. Kako Izraelu, tako i Iranu, uskoro će nedostajati fundamentalna vojna tehnika, poput protivvazdušne odbrane u prvom slučaju, i razornih raketa u drugom.
Sukob bi mogao ući u još opasniju fazu vjerovatnim direktnim uključivanjem SAD u rat protiv Irana. Iako američka javnost ne gleda blagonaklono na ulazak SAD u rat, ta mogućnost je danas više nego realna, jer američka administracija procjenjuje da Izrael ipak ne može sam dobiti ovaj rat. U tom slučaju, mala je verovatnoća da će Iran biti ostavljen na cjedilu od svih nekadašnjih prijatelja, već će mu neki globalni faktori (poput Kine, a možda i Rusije) pomagati, makar u vidu snabdijevanja naoružanjem i tehnologijama. Takva eventualna faza u sukobu nosi rizik upotrebe nuklearnog oružja i izbijanja Trećeg svjetskog rata.
U aktuelnoj krizi svaki od aktera igra očekivane uloge, dok bi se za američkog predsjednika Trampa reklo da se u svojoj ulozi najslabije snalazi. Štaviše, ponaša se poput slona u staklorezačkoj radnji. Njegova politika sastoji se u neozbiljnim i često kontradiktornim objavama na društvenim mrežama. Najprije je Tramp javno tvrdio kako SAD nemaju nikakve veze sa izraelskim napadom na Iran, potom je apelovao na hitno vraćanje pregovaračkom stolu, zatim je, imitirajući Netanijahua, istakao kako Amerika u potpunosti kontroliše iransko nebo – da bi na kraju, iznebuha, velikim slovima na svojoj društvenoj mreži uputio ultimatum Ajatolahu i zahtijevao „bezuslovnu predaju“.
„Bezuslovna predaja“ predstavlja terminologiju koja je prestala da se koristi još od kraja Drugog svjetskog rata. Trampove objave odslikavaju njegovu neprilagođenost ulozi predsjednika jedne od najvećih vojnih i ekonomskih sila današnjice. Njegove intervencije vode u još veću radikalizaciju i razaranja i udaljavaju rješavanje krize. Nadajmo se da će se uozbiljiti.