Znamo ko smo, Srbi smo!

autor: Nikolina Kovačević

Vrijedi li više pisati, pričati, uzvikivati, na bilo koji način taći se politike i političkog patosa…

Ko smo mi, ako nijesmo to što treba da budemo? Kad nam kora hljeba zavisi od politike, kad se o glavama novorođenih radi, tada nam se djelatno i korumpirano osmjehuje bijedna pozornica Vlade Crne Gore, namakne nam se jaram i dobre se brazde uzoru ovim naivnim mukotrpnim vjerovanjima da će biti bolje jednog dana. Neće sine biti bolje!

Nikad i nije znalo da bude bolje, već su se samo uhljebljeni smjenjivali od pregrijanih fotelja i ladili se do sledeće pozicije, prezasićeni i kažu tek su počeli. Nikad siti gladnom nije vjerovao.

Ne vjeruju nam. Džaba smo se rađali kad nema neke posebne koristi od nas, jer nijesmo na prodaju niti za izdajstvo, ali eto pametni smo da shvatimo da još možemo poslužiti za najamnu snagu i zasiti ih sopstvenom mukom sa kojom se i ne baš dobro snalazimo. Oni su se očigledno dobro snašli i ne mare za tuđu nemaštinu, za gladni narod Crne Gore, za kadrove od znanja i radnih ambicija, koji su i dalje građani drugog reda samo zato što su Srbi. Srbi su! I šta ćemo sad? Kako to da još postoje neki „ludi“ Srbi? Kako to da će opet krenuti lavine ljudi i drznuti se dostojanstveno, ne žele više okupatorske režime? Neće tiraniju! Narod želi život! Narod želi slobodu!

I znam da ne vrijedi pisati i u međuvremenu s diplome skidati prašinu i pomiriti se sa onim da nikad nećete

pročitati tamo neki CV, Nikoline Kovačević, ali vrijedi biti Srbin i biti Kosovski potomak.

Pazite kad pominjete Najsvetije polje Srbinovo da vas ne pomene kletva Lazareva.

Ovo su dani kad treba da znamo ko smo.