Žene u Iranu: Nepokoreni otpor u sjenci represije?

Uprkos decenijama institucionalnog pritiska, žene u Iranu danas vode možda najvažniju borbu za građanske slobode od Islamske revolucije 1979. godine. U fokusu tog otpora nalazi se pitanje obaveznog nošenja hidžaba — ne kao simbola vjere, već kao instrumenta državne kontrole, u slučajevima kada se njegova upotreba nameće silom i bez prostora za lični izbor. Iako zakoni i dalje propisuju određeni način odijevanja u skladu sa šerijatskim normama, svakodnevna praksa sve češće odstupa od toga, a žene svojim postupcima otvaraju prostor za širu društvenu raspravu.

Promjene na ulicama, ali ne i u zakonima

Konzervativni političar Ali Motahari, poznat po oštrim stavovima kada je riječ o ulozi žena u iranskom društvu, nedavno je na marginama Međunarodnog sajma knjige u Teheranu izjavio da se „stroga pravila u vezi sa hidžabom trenutno ne sprovode dosljedno“, prenose Nezavisne novine. Kako je naveo, policija trenutno interveniše samo u slučajevima „grubih prekršaja“.

Ta izjava dolazi u trenutku kada se sve više žena u Iranu pojavljuje u javnosti bez hidžaba, što bi do prije nekoliko godina bilo gotovo nezamislivo. Međutim, kako pišu mediji, ove promjene nisu proizvod političke volje vlasti, već rezultat istrajnog i hrabrog građanskog otpora.

Njemački Deutsche Welle prenosi riječi jedne novinarke iz Teherana koja ističe: „Ono što smo postigle u protekle tri godine, država nam više ne može oduzeti.“ Ta žena, koja redovno trpi pritiske, prima prijetnje i suočava se sa institucionalnom represijom, istrajava u odluci da izlazi u javnost bez pokrivke na glavi.

„Više nas ne mogu natjerati da se povinujemo njihovim pravilima i da automatski stavljamo hidžab svaki put kada izlazimo iz kuće“, kaže ona, naglašavajući da se iransko društvo nepovratno promijenilo poslije smrti Mahse Amini 2022. godine.

Mahsa Amini — smrt koja je pokrenula pokret

Mahsa Amini, mlada žena kurdskog porijekla, preminula je u septembru 2022. godine nakon što je privedena od strane policije za moral zbog navodno „nepropisnog nošenja hidžaba“. Njena smrt izazvala je talas masovnih protesta širom zemlje koji su predstavljali najveći društveni ustanak u Iranu od revolucije.

Novinarka Nilofar Hamedi, koja je prva izvještavala o ovom slučaju, objavila je fotografiju ožalošćenih roditelja Mahse Amini u bolnici. Ta fotografija brzo se proširila društvenim mrežama i postala simbol protesta. Kako piše The Guardian, Hamedi je ubrzo uhapšena i osuđena na 13 godina zatvora zbog navodne „saradnje sa neprijateljskom vladom“ i „propagande protiv sistema“.

Nakon 17 mjeseci pritvora, puštena je na slobodu u januaru 2024. godine, a u februaru 2025. izvještaji su ukazivali na njeno konačno oslobađanje, ali nije zvanično potvrđeno da je u pitanju bilo lično pomilovanje od strane vrhovnog vođe Ali Hamneia. Jedanaestog maja 2025, tačno 2.800 dana nakon teksta koji je promijenio zemlju, Nilofar Hamedi ponovo je objavila članak u dnevnim novinama Šarkh, što je dočekano kao snažan simbol otpora i povratka novinarstvu.

Pravo na izbor: sa ili bez hidžaba

Važno je naglasiti da veliki broj žena u Iranu i dalje bira da nosi hidžab — iz vjerskih ubjeđenja, kulturne tradicije ili ličnog identiteta. Za njih, kako navodi Tehran Times, bilo kakav oblik prinudne liberalizacije bio bi isto toliko štetan kao i prinudno pokrivanje. U tom kontekstu, suštinsko pitanje nije samo hidžab, već sloboda izbora.

Simbolički otpor u javnosti

Otpor nije ograničen samo na proteste. Tokom sahrane iranske književnice Šive Arisojui 12. maja ove godine, žene bez hidžaba nosile su njen kovčeg — čime su prekršile dugogodišnju tradiciju da tabut prenose isključivo muškarci. Taj čin imao je snažan simbolički značaj unutar jednog strogo patrijarhalnog konteksta.

Od osnivanja pokreta „Žene, život, sloboda“, sve više žena odlučuje da učestvuje u javnom životu bez pokrivke, pa čak i u obredima koji su dugo bili rezervisani za muškarce.

Zakonska kontrola kao odgovor na slobodu

I pored vidljivih društvenih promjena, vlasti ne odustaju od pokušaja da povrate kontrolu. Kako navodi Al Jazeera, u toku je razmatranje Zakona o nadzoru ponašanja žena u javnosti, koji bi predviđao niz kaznenih mjera za žene koje odbijaju da nose propisanu odjeću. Mjere uključuju novčane kazne, ograničenja u zapošljavanju, uskraćivanje pristupa javnim servisima i nadzor putem kamera sa prepoznavanjem lica.

Međutim, usvajanje zakona trenutno kasni, što neki mediji tumače kao znak opreza režima u strahu od novih protesta.

Glas iznutra: Teolog u pobuni

Jedan od najznačajnijih kritičkih glasova iz redova vjerskih mislilaca dolazi od iranskog teologa i bivšeg poslanika Sedige Vasmaghi. U aprilu 2023. godine, on je uputila otvoreno pismo vrhovnom vođi Hamneiiju, u kojem je navela da Kur’an ne propisuje obavezu pokrivanja žena na način na koji to tumači iranski pravni sistem.

U martu 2024. godine Vasmaghi je uhapšena zbog javnog nastupa bez hidžaba i navodne „propagande protiv sistema“. Iako je kasnije puštena na privremenu slobodu zbog zdravstvenog stanja, i dalje joj prijeti novo hapšenje. Ipak, kako kaže za France 24, „država više nema snage da se suprotstavi mladim ženama koje odlučuju da žive drugačije“.

Da li je država kapitulirala?

Da li je iranska vlast popustila pod pritiskom ženskog otpora? „Nije u potpunosti“, ocijenila je Vasmaghi u intervjuu za France 24. „Politički sistem ne priznaje ono što su žene postigle, ali promjene koje su se dogodile teško će biti zaustavljene.“

Iako državni aparat i dalje funkcioniše, sve je očiglednije da vlast gubi uticaj nad generacijom mladih žena koje sve češće biraju da žive u skladu sa ličnim ubjeđenjima, a ne sa propisanim pravilima. Iranska vlast nastavlja da sprovodi restriktivne propise, ali svakodnevica u iranskim gradovima pokazuje drugačiju sliku: žene koje se pojavljuju bez hidžaba, društvene mreže ispunjene porukama ohrabrenja i sve više javnih ličnosti koje otvoreno izražavaju neslaganje sa zvaničnom politikom.