Zbogom Francu Veberu

Piše: Komnen Bećirović

U utorak 2. aprila preminuo je u Bernu u devedeset prvoj godini života Franc Veber, svakako najveći ekolog druge polovine XX-og vijeka, neustrašivi i neumorni branilac prirodnih i civilizacijskih dobara širom svijeta.

Tužnu vijest sam saznao tek juče od Veberove ćerke Vere koja nastavlja djelo svoga oca, da bih je mogao ranije prenijeti našoj javnosti, uz ovo nekoliko riječi oproštaja.
Da odmah pomenem među tim dobrima za koja se Veber borio i izborio, dolinu Angadina u Švajcarskim Alpima gdje je Niče napisao svoga Zaratustru te Vinograde Lavoa koji se velikim padinama spuštaju ka Ženevskom jezeru i gdje trebalo da niknu luksuzne vile, a koji su zatim netaknuti upisani u baštinu Uneska.

Zatim Apolonovo svetilište u Delfima gdje je, zbog eksploatisanja rude boksita i zasnivanja aluminijske industrije, bila predviđena sječa miliona maslina, što je Veber sa slavnom glumicom Melinom Merkuri spriječio, te su i Delfi upisani u svjetsku baštinu.

I upravo sam se, prije više od četrdeset godina, sreo sa Francom Veberom na svetilištu boga sunca Apolona, tako što sam na francuskoj televiziji vidio njegovu sjajnu odbranu Delfa.

A kako je onda bila u punom jeku priča o gradnji brana i elektrana na Morači, kao i na Studenici, a ja otpočinjao borbu za njihov spas, rekao sam sebi: evo meni saveznika!

Odmah sam pisao Veberu, iznijevši mu bitno, na što je brzo odgovorio, izrazivši želju da dođe na lice mjesta i izvidi o kakvim se vrijednostima radi, što je uvijek činio prije nego što bi krenuo u svoje kampanje.
I evo nas jednog sunčanog jutra početkom aprila 1988. uz kanjon Morače koja je uz silnu jeku valjala svoje bijelo smaragdne vode nadošle od topljenja snjegova. Već na Andrijevu, oduševljen je rekao: «Morača je Betovenova simfonija!», a kad smo dublje zašli u kanjon: «Morača je katedrala vječnosti!“

Riječi među najpohvalnijim što su ih razni evropski autori XIX-og i XX-og uputili Morači.

A tek, pošto smo izašli iz Međuriječja i ugledali bijelo zdanje moračke lavre na litici sa bijelim Svetigorom i vodama Morače u prvom planu, a u pozadini šume i vrleti Stola okićene borjem, njegovom oduševljenju nije bilo kraja: nakon čuda prirode, čudo civilizacije utoliko više što sam mu malo objasnio istoriju. «Molitva upisana u kamenu », reći će uzbuđen.

Vratio se krajem juna sa dvanaest novinara iz raznih evropskih medija među kojima se nalazio Rože Kans, urednik ekološke rubrike Monda.

Desilo se da je to bilo na Vidovdan i da je u manastiru služio vladika Amfilohije s kojim je Veber sa svojom pratnjom uspostavio odličan i trajan kontakt, napravivši tada poznatu fotografiju Vladike na dverima.
Svi Veberovi medijski pratioci bili su pod utiskom veličanstvene zemlje Morače te su napisali najpovoljnije tekstove zahvaljujući čemu pitanje Morače je dobilo evropske, ako ne svjetske razmjere.

Nastavili smo za Studenicu gdje je doživljaj takođe bio snažan, ali je Damoklov mač bio ubrzo maknut sa Studenice te je ona upisana u svjetsku baštinu, dok nad glavom Morače još itekako stoji, uprkos činjenici da je Morača imala još veće šanse nego Studenica da uđe u svjetska dobra, samo je trebalo kandidovati.

Ali ne samo da vlast to nije činila, nego je očajnički tražila potopitelje Morače po svijetu: te Slovence, te Norvežane, te Turke, te Azerbejdžance, te Italijane, te Kineze… Bojati se da je i Morača u svjetlosti raznih otkrića u poslednje vrijeme, bila, kao i mnogo čega drugog, stavljena na doboš, što znači: ko dade više, dobija Moraču.

Posebno bi bilo zanimljivo saznati kakve su sve kombinacije vršene s italijanskom kompanijom A2A, kupcem EPCG-a, koja je, ako sam dobro shvatio, bila jedno vrijeme finansijer partije na vlasti. O tome bi nam besumnje mogao nešto više reći Vasilije Miličković, manjinski akcionar Elektroprivrede, čijeg se jednog odličnog teksta sjećam, izašlog prije niz godina u Vijestima u odbranu Morače.

No vratimo se, nakon ove digresije sasvim u duhu borbe za Moraču, našem besmrtnom pokojniku koji nije svih proteklih decenija prestao da se interesuje za sudbinu Morače, poslednji put obraćanjem crnogorskoj vladi Ne potapajte veličanstvenu zemlju Moraču početkom januara 2017.
Kao čovjek od savjesti i istine i humanista, Franc Veber je duboko saosjećao sa Srbima na koje je na Zapadu bijesnio okean zla tokom poslednje decenije XX-og vijeka, da bi 1999. dostigao vrhunac apokalipsom Natoa nad Srbima. Ali veliki humanista nije čekao da bombe Nato počnu padati na Srbe, već je skoro godinu dana ranije, u junu 1998, pohitao, uvijek o trošku svoje Fondacije, sa grupom novinara na Kosovo, posebnou kazavši na opasnost od uništenja spomenika civilizacije na Kosovo.

A kad su jata smrtonosnih ptičurina Nato stala sijati pakao po srpskim zemljama, uputio je otvoreno pismo protagonisti zla Klintonu, pozivajući ga da zaustavi pakao i raspusti alijansu nesreće.

Što naravno ovaj nije počuo, već je prijetio da Srbiju treba bombardovati mjesecima, dok je glasnogovornik zlikovačke alijanse, Džimi Ši iz Brisela pozivao da Srbija bude odbačena u kameno doba.

I upravo Franc Veber je, prkoseći tome paklu, organizovao 18. i 19. maja 1999. skup u Gizbahu na kome su razmatrani i razobličavani zločina Natoa: uništenje ljudskih života i dobara, spomenika kulture i civilizacije, zagađenje i trovanje prirode osiromašenim uranijumom i drugim toksičnim materijama kao onima što ispuštale bombardovane hemijske fabrike. Posebno je bilo zapaženo njegovo izlaganje na tu temu na jednom skupu upriličenom na Sorboni u maju 2004.
Za svoje velike zasluge za srpski narod, Franc Veber je odlikovan ordenom Svetog Save Prvoga Reda koji je primio iz ruku Mitropolita Amfilohija na Gospođinskom saboru 28 avgusta 2004 u manastiru Morači.

Tu bi mu trebalo učiniti pomen u kome bi svojom jekom učestvovala Morača, Betovenova simfonija, kako je nazva onog dalekog aprilskog prepodneva kad se penjasmo uz Platije, prije četrdeset i jednu godinu.
Neka je vječna hvala i slava Francu Veberu!

Pariz, 9 aprila 2019.