Zašto je inauguracija Jakova Milatovića na Cetinju misaona imenica? Šta se dešava sa Cetinjem?

„Inauguracija je svečani čin uvođenja u predsjedničku dužnost. Ona treba biti primjer najviših demokratskih standarda, i upravo je zato predviđena u Skupštini Crne Gore. Građani su mi dali povjerenje da uradim sve što je u mojoj moći da Crna Gora postane istinski demokratsko društvo“.

Po svemu sudeći, ovim riječima Jakova Milatovića, stavljena je tačka na pitanje mjesta inauguracije budućeg predsjednika Crne Gore.

Nakon višednevnih peripetija oko mjesta inauguracije, bezbjednosnih procjena, kao i posljednjih napada Đukanovićevih ekstremista na funkcionera Pokreta Evropa sad Andreja Milovića, odlučeno je da ovaj svečani čin ne bude održan na Cetinju.

Šta se dešava sa Cetinjem i kada je, zapravo, došlo do tolikog stepena netrpeljivosti i rigidnosti prema drugima? Koji su korijeni takvog ponašanja? O svemu tome, pričali smo sa istaknutim publicistom i bivšim gradonačelnikom Cetinja, Jovanom Markušem.

U razgovoru za IN4S Markuš je poručio da lično žali što se nijesu stekli uslovi da se ustoličenje predsjednika Milatovića obavi u Vladinom domu na Cetinju, tim više “jer sam upravo ja zajedno sa blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem inicijator ideje 1992. g da se Cetinju vrati status prestonice.

“Razumijem razloge predsjednika Milatovića poslije onoga što mu se desilo prilikom promocije na Cetinju kao i zašto želi mirno ustoličenje. Realno govoreći ustoličenje predsjednika Crne Gore nema nema neku dužu tradiciju za razliku od Mitropolita crnogorsko – primorskih, jer nekolika ustoličenja za dvadesetak godina ne bi se mogla nazvati tradicijom. Pitate se kada je došlo do tolikog stepena netrpeljivosti i rigidnosti na Cetinju i koji su korijeni takvog ponašanja? Mislim da sam donekle dao odgovor na to pitanje prije nešto više od 20 godina u listu DUGA ( Broj 1777, od 22. decembra 2001) i danas bih malo što od toga izmijenio.

Tada sam napisao sljedeće:

Mržnja je teško breme za onoga ko je nosi, jer u medicini je poznato da onaj ko mrzi – pati. Moji sugrađani, normalno oni koji pate od te bolesti, očigledno su pogrešno izabrali objekat mržnje i zato bi samo trebalo da poređaju činjenice da bi im stvari postale jasne. Vidjeće da je komunizam i neo-komunizam, koji je danas na sceni, uništio Cetinje. Nije teško dokazati da je Cetinje, dok se držalo srpstva i pravoslavlja, napredovalo kao administrativni, kulturni i vjerski centar Knjaževine, Kraljevine i Zetske Banovine. Kada je prevedeno, ili bolje reći, silom vlasti prevedeno na ateizam i antisrpstvo, kada se odvojilo od svoje prirodne matice, ono u svakom pogledu nazaduje“, kaže Markuš.

On smatra da je sunovrat građanskog Cetinja otpočeo njegovim oslobođenjem na kraju Drugog svetskog rata, 13. novembra 1944.

“U noći „dugih noževa” bez ikakvog suđenja pobijeno je, da se zna, 28 građana Cetinja. Među njima su bili profesori: Ilija i Mihailo Zorić, Joko Grujičić, dr Jovan Petrović-Njegoš i Nikolaj Doriamedov, upravnik pozorišta Marko Dragović, predsjednik opštine Tomo Milošević… Za ovih 50 godina jedino je gen. pukovnik JNA i narodni heroj, ing. Blažo Janković o ovome progovorio i objasnio razlog likvidacije sljedećim riječima: „Njih su ubili đaci-ponavljači“. Ovakvi postupci su uprljali oslobođenje zemlje od neprijatelja i predodredili našu sadašnjost, jer zemlja u kojoj ubijaju ugledne i pametne mora propasti i doći na dno civilizacijskog progresa. Dovoljno je pogledati činjenice da bi se shvatio odnos militantnog boljševizma prema građanskom Cetinju. Odluka da više ne bude prestonica nikada nije donesena, već je ova otimačina „provučena” kroz član Ustava gdje se konstatuje „glavni grad NR CG je Titograd”. Ubijanje tzv. građanskog i monarhističkog duha Cetinja ne očitava se samo kroz preseljenje državnih i kulturnih institucija, već i kroz pljačku muzejskih eksponata. Cetinje počinje da tavori, drugi mu kroje kapu, drugi, često i polupismeni, odlučivali su mu o sudbini. Degradirano je čak i od strane mnogih Cetinjana koji se nešto pitahu. Nekada sjedište mnogih vladika i vladara crnogorskih, prestonica jedne male, ali hrabrošću i duhom velike države, dika Crne Gore i svekolikog Srpstva, Cetinje se našlo u ritama, ideološki osuđeno da postane rezervat”, saopštio je Markuš i dodao da je od Cetinja stvorena policijsko-politička pozornica čije konce i dalje povlače iz Titograda (Podgorice), a mlade i nedovoljno informisane usmjeravaju protiv svoje braće i svoje Crkve.

Čak i površna istorijska analiza pokazuje da ideolozi separatizma, neokomunizma i dukljanstva nijesu sa Cetinja, kaže Markuš.

“Ne znam da li dobro vide moji Cetinjani da im je dodijeljena uloga političke i „vjerske” pozornice od koje korist ubiru drugi van Cetinja. U gradu praktično ništa ne radi, novca nema, grad tavori, a od društvenih objekata za dvanaest godina u gradu je izgrađena policijska stanica i osam stanova za policiju. Podgorica, iz koje se povlače svi konci, napreduje i raste u svakom pogledu. Nije mi žao što Podgorica napreduje, ali mi je žao da Cetinje i dalje tone a Cetinjani ćute. Podgorički Dukljani i novokomponovani Crnogorci uživaju sve privilegije, dok se riskantne političke i „vjerske” avanture velikodušno prepuštaju Cetinjanima. Danas mislim da sve dok odlazeći predsjednik Đukanović sa svojim DPS- om i ,,Sudoper” strankama (SDP+SD) igraju značajnu ulogu na političkoj pozornici nema sreće u Crnoj Gori a posebno ne na Cetinju koje je privredno i demografski uništeno za vrijeme protekle 34 godine diktatorske vlasti”, zaključio je u izjavi za naš portal gospodin Jovan Markuš.