Zaboravljeni velikan prof. dr Laza Kostić

Piše: Miodrag Lukić

Danas kada govorim o jednom od najvećih Srba, kako dvadesetog vijeka tako i cjelokupnog našeg postojanja, red je da ustanem i duboko se poklonim, koliko pred vama koji ovo slušate odnosno čitate, toliko i još više pred uspomenom na Lazu Kostića. Ovako kako sam se ja poklonio trebala bi da se pokloni pred uspomenom na njega cjelokupna Srpska akademija nauke i umjetnosti, naravno ako je srpska i ako je akademija. Strahujem s’ pravom da se to još zadugo neće dogoditi, pa pozivam sve vas da čuvate uspomenu na jednog od najvećih Srba, prof. dr Lazu Kostića.

Nemam pravo da ja odredim ko je najzaslužniji Srbin dvadesetog vijeka, ali moram da naglasim da je djelo Laze Kostića, premda ogromno, malo poznato i malo iskorišteno. Smatram ga većim i značajnijim Srbinom od Nikole Tesle kojeg poznaje svako dijete ili Mileve Marić koju smo takođe bili zaboravili pa smo je u skorije vrijeme otrgli od zaborava. Kad kažem da je Lazo veći i značajniji Srbin od pomenutih, ne činim to sa namjerom da njih umanjim, nego da naglasim kako bi ime i djelo Laze Kostića trebalo da bude opšte poznato u našem narodu. Za razliku od dvoje pomenutih velikih Srba, Lazo Kostić je svoj život posvetio našem narodu.

Kada sam se prihvatio zadatka da pripremim predavanje o Lazi Kostiću nisam znao pred koliko velikim izazovom se nalazim. Premda sam dosta njegovih tekstova pročitao, uglavnom objavljivanih u štampi devedesetih godina prošlog vijeka, a kasnije i u internetu, nisam bio u potpunosti sagledao koliko je njegov rad veliki i značajan. Spoznavši veličinu ovog čovjeka kao i veličinu njegove žrtve za Srpstvo učinilo mi se da stojim pred okeanom ili u podnožju velike planine, odjednom sasvim malen i beznačajan u odnosu na veličinu ovog čovjeka i njegovog djela.

Od Laze Kostića koji nam je ostavio više hiljada štampanih stranica iz kojih možemo i moramo mnogo da naučimo, a ja sam pored ostalog naučio da samo čovjek koji se odrekne sujete i naouruža strpljenjem može da stvori velika djela kakva je stvorio Lazo Kostić. Još nešto vrlo važno sam zaključio, a to je da su većina velikih Srba bili u jednom isti, kraj života su dočekali bez materijalnog bogatstva u najužem smislu tog pojma, premda su imali priliku da se obogate. Najvažnije je svakako to da je ovaj čovjek u sebi nosio ogromnu ljubav prema svom narodu. Ljubav koja je bila veća od svega ostalog pa je bio spreman da pohvali i one Srbe koji su nešto značajno uradili i onda kada nije dijelio njihove političke stavove. Kad ovo kažem polazim od činjenice da je bio antikomunista i da državni okvir, Jugoslaviju, nije smatrao dobrim nego pogubnim riješenjem za srpski  narod. Kada je korio Srbe, npr., sveštenika iz Čikaga koji je bojkotovao njegove knjige i otvoreno radio protiv istine o našem narodu na kojoj je Lazo istrajavao, nije to činio sa bijesom nego se blago, skoro naivno, čudeći. Na drugom mjestu kad govori o tome da su samo tri Bosanca kupila prvu knjigu o Bosni, ne ljuti se na Bosance nego ih žali zbog apatije u kojoj se nalaze pa se ne brinu za svoju istoriju, a ko se ne brine za istoriju ne brine se ni za budućnost.

Smatram najvećom greškom u ovakvim predavanjima nabrajanje biografskih podataka, ali pošto je to neophodno počećemo od onog što je značajnije od samog datuma rođenja, a rođen je 15. Marta 1897 u Bokeljskom selu Vranovići. Lazo Kostić se rodio u svešteničkoj porodici, a njegov otac Marko je bio trinaesti sveštenik u porodici. Možemo da zamislimo šta to znači ako uzmemo u obzir da je u to vrijeme ogromna većina naših sunarodnika bila nepismena.

Sveštenici u prošlosti nisu bili samo sveštenici nego i učitelji, savjetnici, narodni tribuni i na kraju vođe u ustancima i borbama protiv okupatora. Jedan moj prijatelj je rekao, a tvrdi da je citirao Lazu Kostića, da smo u prošlosti imali zlatne popove koji su imali drvene krstove, a da danas imamo drvene popove sa zlatnim krstovima i pao u nemilost vladike zvorničko-tuzlanskog, nadam se da ja neću pasti u nemilost jer ga citiram, ali nisam mogao da odolim pošto je ovo pripisao Lazi Kostiću, a osnova za formiranje ličnosti Laze Kostića, je rođenje u svešteničkoj porodoci sa dugom svešteničkom tradicijom. Od 1776 je u jednoj od kuća Kostića je bila narodna škola u kojoj su radili Kostići više od jednog vijeka, što govori o naslijeđu koje je svojim genima nosio Lazo.

Roditi se u porodici u kojoj postoji tradicija školovanja je bio odličan preduslov da se Lazo posveti nauci, pogotovu što je i majka Lazina Darinka Petković bila obrazovana. Govorila je više jezika i bila kćerka kapetana broda Save Petkovića, koji je bio poznatiji u Južnoj Americi nego u otadžbini. Djed po ocu Lazar, sveštenik i djed po majci kapetan broda Savo su bili odlični temelji za malog Lazu pa nije iznenđujuće da je dječak više od svega volio knjigu. Savo Petković je bio poznat i po tome što je prvi put nakon srednjeg vijeka na moru razvio srpsku zastavu. Naime preuzeo je brod „San Mišel“ u Nantu od poznatog pisca Žila Verna koji je kupljen za kralja Nikolu i doplovio njime u Boku.

Postoji u našem narodu običaj da se djetetu koje polazi na studije kaže: „Pazi da ne preučiš“, što znači da čovjek koji studira mora da pazi da ne zaboravi ko je, šta je, čiji je. Da ne zaboravi svoje korijene i često nepismene roditelje koji ga, odričući se ponekad i najosnovnijeg, šalju u školu. Dešava se, na žalost, često da taj mladi čovjek preuči i zaboravi na svoje korijenje i postane „građanin svijeta“ koji sa prezirom gleda na svoje sunarodnike i stidi se svojih direktnih predaka.

Lazo Kostić nije preučio, da jeste danas ga ne bih ni pominjao. Preduslov da ne preuči je svakako ovo što sam pomenuo da je u porodicama, kako oca, tako i majke, imao dugu tradiciju školovanja i naravno porijeklo iz svešteničke porodice.

Rodio se i stasavao u burnim vremenima, kao da mi Srbi imamo neko vrijeme koje nije burno, ali posebnost njegovog stasavanja su česte promjene mjesta školovanja jer se sve dešava na početku i u toku Prvog svjetskog rata. Školovao se u Kotoru i Zadru i bio izbačen iz škola. Vanredno polaže ispite na Cetinju i u Sarajevu, da bi konačno gimnaziju završio u Sremskim Karlovcima  Pored izabacivanja iz škole zbog svojih srpskih stavova, uspio je da je završi premda je postojala odluka da je izbačen iz svih gimnazija u tadašnjoj Austro-ugarskoj monarhiji. U toku Prvog svjetskog pozvan je u vojsku, u školu rezervenih oficira u Sarajevu. Otišavši na redovno odsustvo nije se više vratio nego je pobjegao u šumu i osnovao naoružanu odmetničku grupu nazvavši je „Srpskom gardom“.

Po završetku Prvog svjetskog rata upisuje bogosloviju, ali čim je otvoren pravni fakultet u Beogradu prelazi na pravo i za četiri godine završava dva fakulteta; pravo i ekonomsku statistiku i doktorira u Frankfurtu na Majni 1923 godine. Postavljen je već 1921 za sekretara Državne statistike Kraljevine SHS. Vjerovatno niko nije mogao ni da sanja da će ovaj mladi čovjek koji im se nazirala sjajna karijera morati da bježi i kraj života dočeka u materijalnom siromaštvu premda mu se duhovno i duševno bogatstvo ne može osporiti.

Čovjek koji je sa lakoćom završio dva fakulteta, odbranio dva doktorata, osnovao ekonomski fakultet u Beogradu morao je 1944 pred Gestapoom da pobjegne u šumu, a odatle u Švajcarsku jer se nazirala pobjeda komunista kojima kao ni Nijemcima Lazo nije bio po volji.

Čovjek koji je toliko izgarao na poslu da je na predavanja u Ljubljanu putovao vozom noću i radio danju, poslije Drugog svjetskog rata neće biti poželjan na fakultetu koji je lično osnovao i to zahvaljujući svojim predratnim saradnicima.

Sa nepune trideset i dvije godine bio je najmlađi član Svjetskog statističkog društva i kao takav proputovao cijeli svijet držeći predavanja.

Oženio se. Dobio troje djece, dvije kćerke i sina i sve je izgledalo da će ovaj čovjek u miru nastaviti započeto, a onda je došao još jedan veliki rat poslije koga će pobjeći zauvijek i možda baš zahvaljujući tome napisati najznačajnija djela srpske istorije, odnosno najznačajnija djela koja se odnose na Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. Premda nije bio istoričar, bio je naučnik od glave do pete i njegova djela su upravo takva iako on na jednom mjestu tvrdi da ne piše istoriju u čisto naučnom smislu. Možda je to izjavio jer su njegova djela nastala u odbranu Srpstva pa su u njih uključena njegova osjećanja, a u nauci nema mjesta za osjećanja. 

Šta je Lazu natjeralo da pobjegne iz Jugoslavije

Znamo da mu je dojavljeno da ga traži Gestapo pa je pobjegao u šumu, ali zbog rovitog zdravlja, problemi sa srcem, nije ostao da se bori nego je otišao u Švajcarsku. Stigao je ovamo prvog maja 1945 što znači prije završetka Drugog svjetskog rata. Kako je prošao kroz Italiju koja je bila djelimično oslobođena dok se u sjevernoj Italiji još uvijek nalazilo dva miliona njemačkih vojnika i italijanskih fašista, nije mi poznato. Poznato mi je da je tridesetog aprila njemački general Volf potpisao kapitulaciju njemačkih snaga u Italiji, ali ne znam da li je to bilo od značaja prognaniku Lazi Kostiću da stigne do Švajcarske.

Pobjegao je pred nacističkom tajnom policijom, a nije se vratio zbog komunista, jer se, kako su tvrdili njegovi vajni prijatelji profosori ogriješio o narod u Drugom svjetskom ratu. Pa da vidimo u čemu je njegov grijeh. 

Poznato je da Lazo nije cijenio kneza namjesnika Pavla Karađorđevića i njegovu politiku, ali nije bio oduševljen ni martovskim demonstracijama. Mi koji smo rođeni u Jugoslaviji učili smo da je to organizovala Komunistička partija, a danas znamo da je broj demonstranata koje su komunisti izveli na demonstracije bio beznačajan i da je engleska tajna služba uložila mnogo novca i rada svojih agenata da Srbi odbiju ugovor koji je vlada potpisala sa Njemačkom. Mi smo učili da je Jugoslavija bila pristupila Trećem rajhu, što nije istina, i da ugovor nije bio poništen preživjeli bismo Drugi svjetski rat kao što ga je preživjela Švajcarska.

Lazo nije podržavao demonstracije jer je vjerovao da Srbi imaju pametniji izlaz iz teške situacije. To ga nije spriječilo da odazove na meobilizaciju bez čekanja na poziv. Prijavio se dobrovoljno jer je smatrao i želio da profesori daju lični primjer studentima. Aprilski rat ga je zatekao u Kragujevcu kao rezervnog oficira.

Nakon kapitulacije, vratio se u Beograd. On nije bio član niti jedne kvislinške vlade, iako je više puta pozivan od strane generala Milana Nedića. Kao pravni teoretičar, znao je šta je „Vlada“ pod stranom okupacijom. „Vlada“ je institucija koja vlada narodom i državom. Njeno osnivanje pod okupacijom priznaje stanje saveza sa okupatorom. Komesarijat za civilnu administraciju“ je nešto drugo.

Prema međunarodnom pravu komesarijat za civilnu upravu nije samo moguć, već i neophodno uspostavljanje administrativne uprave za olakšavanje života i sprečavanje izumiranja porobljenog naroda. Prvi Komesar nije bio Nedić, niti bilo koji pojedinac. Komesrijat je osnovala grupa uglednih ličnosti iz svih regiona Srbije, koji se trezveno razmatrali tešku situacija i mjere koje treba preduzeti da spasi ono što se još uvijek moglo spasiti. Posebno kada su Hrvati formirali svoju monstruoznu NDH i doveli u pitanje biološki opstanak srpskog naroda.

Komesarijat se sastojao od 5 osoba iz Srbije, 2 Crnogoraca, jedan Hercegovac, jedan iz Like i jedan Bokelj (Lazo Kostić). Onda nije bilo moguće znati da li će doći do izbijanja ustanka protiv Nijemaca, a bio je na snazi, njemačko-sovjetski pakt. Čim je pakt je prestao da važi i Nijemci su napali na Sovjetski Savez, Lazo je dao neopozivu ostavku. Koliko je  Komesarijat olakšao muke narodu i koliko je urađeno da se spasu izbeglice iz Slovenije, Bosne i Hrvatske, koji su pohrlili da potraže utočište u Srbiji, treba tek da se objektivno utvrdi i objavi.

Nakon toga, Lazo se povukao, ali nije imao mira. Izjavio je: Za sve vrijeme rata je traženo od mene da napišem, nešto, ili da održim govor. Najmanje stotinu puta je Nedić tražio to od mene. I sto puta sam odbio sa istim obrazloženjem … Tokom rata nisam želio da pišem niti da se javno obratim narodu. Nisu ni mnogi drugi pisali i govorili, ali to od njih niko nije ni tražio.

Milan Nedić nije imao nikakvu ulogu u stvaranju Komesarijata, ali pošto je formirao svoju vladu, u nekoliko navrata ponudio je Lazi različite funkcije: ministarstvo, savjetovanje, predsjedništvo Državnog saveta, itd Sve ovo je Lazo odlučno odbio. Od Nedića bliži mu je bio Draža Mihajlović, ali je odbio njegovu ponudu 1942. godine da mu se pridruži u cilju razvoja projekta novog Ustava posleratne jugoslovenske vlade..

Državni sud FNRJ nije našao elemente krivce, pa mu je njegov kolega i prijatelj Milan Bartoš nekoliko puta ponudio dobru poziciju ako se vrati u zemlju. Ali on je ipak optužen, a to je urađeno od strane njegovih dragih bivših kolega.

„Sud časti Ekonomsko komercijalne visoke škole“, u optužnici 150, od 26. marta 1945. optužio prof. Dr Laza Kostića, zbog kulturne, administrativne, ekonomske i političke saradnje sa neprijateljem i njegovim domaćim pomagačima. Optužnica ga tereti i da je imao namjeru da likvidira ovu visoku školu (u čijem osnivanju je učestvovao). Rasprava je održana u odsustvu optuženog, bez branioca po dužnosti, pa čak i bez tužioca. Zaključak je bio da se optužnica br. 150. preda Međunarodnom sudu za ratne zločine. Od ovog, naravno, nije bilo ništa, jer nije bilo dokaza. Ipak, je Lazo i formalno 28. juna, 1945 otpušten iz državne službe. Ostala je tamna mrlja na liku prof. dr Laza Kostića i njegova ugledne porodice. Ovu tamnu mrlju ne treba brisati, treba je samo prenijeti sa Laze na njegove klevetnika i „sudije“. Ali kako to učiniti kada potomci istih i danas vladaju Srbijom?          

Bilo bi logično da povjerujemo da je čovjek koji tako mnogo radio imao i mnogo para. Lazo se nije obogatio premda je imao priliku, pošten kakav je bio, pošten kao i njegov imenjak dr. Laza Paču nije posegnuo za mogućnostima koje su mu nuđene pa nije imao ni auto ni vilu na Dedinju, kao njegove manje uspijšene kolege. Nije imao svoju kuću ili privatni stan. On je živio na četvrtom spratu zgrade u Mutapovoj ulici. Nije imao sreće pa mu je dva puta opljačkan stan i zgrada pogođena avionskom bombom u aprilskom ratu 1941. godine. Najveća nesreća ga je zadesila prije rata, u januaru 1939, kada mu je sa samo deset godina starosti umro sin Marko. Još jedna velika nesreća ga je zadesila u novembru 1943, kada su Nemci obesili njegovog mlađeg i jedinog brata Mirka.

Pored nesrećnog sina Lazo je imao dvije ćerke: Grozdanu, majku poznate rano preminule glumice Zorice Šumadinac, i Darinku, profesorku književnosti, dugogodišnjeg lektora u listu „Politika“. 

Lazo u Švajcarskoj 

Kao što sam već rekao Lazo je stigao u Švajcarsku prije završetka Drugog svjetskog rata i ostao bez namjere da se vrati dok god su komunisti na vlasti. Nije dočekao njihov odlazak sa scene umro je 1979 godine, a da je nešto danas živ ne vjerujem da bio otišao u Srbiju jer tamo vladaju potomci komunista, a i ako bi otišao ne bi bio primljen raširenih ruku jer ponovo nisu poželjni iskreni rodoljubi, naročito oni koji drže do istorije i epske poezije. Kažem ovo jer mi pade na pamet prijedlog prof.dr Rolfa-Ditera Klugea direktora slavističkog seminera Univerziteta u Tibingenu, a predložio je da se srpskoj djeci zabrani u školama učenje srpske nacionalne poezije i istorije. Njegov prijedlog izrečen 1997 izgleda kao uvod u ono što će se dešavati poslije 2000 godine kada će Gašo Knežević i Tinde Kovač Cerović dati sve od sebe da unište školstvo u Srbiji. Koliko su bili uspiješni kazuje činjenica da je u 2015 godine u udžbeniku za šesti razred pisalo da su Srbi oteli Kosova od Albanaca.

Moram da se zadržim na ovom malo premda se ne odnosi neposredno na Lazu Kostića, ali se odnosi na moju tvrdnju da ni danas u Srbiji ne bi bio poželjan jer vladaju djeca komunista. Pokojni suprug Tinde Kovač Cerović je bio Stojan Cerović sestrić Milovana Đilasa, dugogodišnjni novinar lista Vreme, a svojevremeno je u Americi davao umobolne izjave protiv sopstvenog naroda. Njegov brat Stanko Cerović je napisao knjigu „U kandžama humanista“, bacivši tako kamen na one za koje godinama radio kao u ostalom i njegov brat Stojan i snaja Tinde, ali se nije oslobodio komunističkih ideja koje vladaju njegovim umom i dušom.

Lazo je znao da je komunizam poguban za srpski narod i da je Jugoslavija kao okvir za srpski narod pogubna u istoj mjeri, a znao je takođe da će komunisti dozvoliti da zločini počinjeni nad Srbima padnu u zaborav pa se već 1945 bacio u istraživanje svega onog što se dešavalo u monstruoznoj ustaškoj državi NDH.

Po onome što je napisao imao je tada primanja u švajcarskim francima u vrijednosti pedeset dolara što svakako nije bilo mnogo, jedva da je bilo dovoljno za život, ali on i sa tako skromnim finansijskim mogućnostima putuje u Italiju i Njemačku da bi došao do njihovih ratnih arhiva i tako dokumentovao sve ono što se dešavalo u NDH.

Svjesno je drugi plan stavljao arhive „saveznika“ jer se moglo i smjelo sumnjati u njihovu pristranost pa je najveći dio svoje pažnje posvetio arhivama neprijatelja. Tek iz izještaja njemačkih i italijanskih oficira mogu se sagledati razmjere monstruoznosti NDH, kao i ogromne žrtve srpskog naroda. Nakon svega što sam pročitao rekao sam: „Dobro je da uopšte postojimo“.

Lazo je najviše cijenio dokumente, odnosno izvještaje njemačkih oficira koji su pisali iz NDH jer kaže, Nijemci to rade bez osjećanja, pa i kad se zgražvaju nad onim što se dešava, izvještaji su im krajnje precizni, dok su Italijani kao temperamentan i osjećajan narod skloni da u izvještaj unose i lične emocije.

Kao što sam već rekao u nauci nema mjesta osjećanjima pa su zato izvještaji njemačkih oficira za nauku svakako korisniji.

Lazo istražuje i piše vjerovatno u početku ne znajući da ga čekaju Sizifove muke tek kad knjigu završi. Pokušavam da zamislim situaciju kada čovjek njegovog kalibra napiše knjigu i obrati se Srbima koji tada kao i danas žive rasijani po svim kontinetima, sa jednom razlikom što su tada znali ko im je neprijatelj i ko ih uništava, dok danas to ne znamo, ili barem većina ne zna, da tu knjigu kupe u pretplati ili da mu pomognu da je objavi.

Tek tada se susreće sa mukama jer knjigu objavljuje plaćajući iz svog džepa štamapnje i za izdanje od 500 prmijeraka potrebno mu je u prosjeku pet godina da je rasproda, odnosno pokloni. Naravno on ne čeka da proda knjigu da bi pisao drugu, on istražuje i piše neumorno i tako nastaje između 70 i 80 dijela od neprocjenjivog značaja za naš narod, ali na žalost te knjige još nisu došle do nas premda su štampane poslije 1991 godine.

Ako znamo da u godinama poslije Drugog svjetskog rata američke i britanske tajne službe uzimaju sve po nečemu posebne i sposobne ljude koji ne mogu da se vrate u države svog porijekla, začudiće nas svakako da jedan genijalan čovjek kakav je bio Lazo Kostić ostaje u švajcarskom selu Vetingenu, a da nije zaposlen i dobro plaćen jer počinje hladni rat i svi antikomunisti su dobrodošli. Čovjek koji govori pet stranih jezika, naučnik je svjetskog glasa, deklarisani antikomunista ostaje neprimjećen? Ne čudi li vas to malo?

U vrijeme kada Amerikanci kroz projekat Spajalica spasavaju 15 000 nacističkih zločinaca, među njima i hrvatske ustaše, rumunske i ukrajinske kvislinge, a sve to uz pomoć Vatikana odnosno kardinala Krunoslava Draganovića koji upravlja kancelarijom Svetog Jeronima, i vodi projekat „Pacovski kanali“, Amerikanci nisu zainteresovani za naučnika kakav je bio Lazo Kostić.

Odgovor je jedonostavan Lazo je bio previše častan čovjek da bi radio za tajne službe koje su u svojoj osnovi kriminalne organizacije, a drugo i važnije Lazo nije vjerovao zapadu. Bio je antikomunista i patio što je naš narod kao i ruski u kandžama komunista, ali je insistirao na tome da Srbi moraju da njeguju odnose sa svojom pravoslavnom i slovenskom braćom, Rusima i Bugarima i da se ne nadaju ničem dobrom od zapada.

Prozreo je mnogo prije svih ostalih da se zapad pretvara u luciferijansko društvo i insistirao da je za Srbe jedini spas Pravoslavlje kao i savez sa slovenskom odnosno prvoslavnom braćom.

Pored toga što je znao da je Ruska pravoslavna crkva dobro načeta projektom „Lenjinove žive crkve“ i da je na isti način narušena Srpska pravoslavna crkva, vjerovao je da će vrijeme učiniti svoje i da će se crkve, jedna i druga očistiti od zla i biti ono što su bile u prošlosti, kičma nacije.

Lazo živi u Švajcarskoj a njegove knjige stižu do Sjedinjenih država, Kanade i Australije. U Evropi jedva da se prodaju jer je očigledno da u Evropi ne postoje jake srpske organizacije i da postoji strah od jugoslovenske tajne službe. Ipak pomaže ga koliko može Srpska čitaonica iz Ciriha, kao i rijetki hrabri pojedinci.

Lazo je ostavio zapisano u uvodima svojih knjiga sa kojim se preprekama susretao kao i od koga je dobio pomoć, pa se sad vraćam na to kako je korio nas iz Bosne da su samo trojica kupila njegovu knjigu „Srpska Bosna“, ali istovremeno hvali Milana Bosanca koji je dao dvije trećine novca za štampanje narednog izdanja. Milan Bosanac nije pravo ime, nego pseudonim jer je darodavac želio da ostane anoniman. Veličina humanog čovjeka je stvarna samo onda kada ostane anoniman jer čim dozvolimo da se našim imenom maše kao imenom humanog čovjeka, popuštamo pred sujetom, pa onda naše dobro djelo ma koliko da je dobro nije više čisto, kao ono što učinimo anonimno.

Međutim ja vjerujem da je kod ovog Milana Bosanca kojeg treba da hvalimo i da mu budemo zahvalni, bio moguć strah od odmazde od strane jugoslovenske tajne službe, pa je želio da ostane zaštićen anonimnošću. Ne treba da zaboravimo da je u vrijeme života i stvaranja Laze Kostića jugoslovenska tajna služba, odnosno kriminalci angažovani za tu svrhu, ubijali političke emigrante i to sve one koji su predstavljali moguću opasnost.

Da li je Lazo Kostić predstavljao opasnost po Jugoslaviju?

Naravno, ali čovjek čija se djela objavljuju u samo 500 primjeraka nije opasnost u mjeri u kojoj je bio recimo Dragiša Kašiković koji je svoje antikomunističke aforizme uspijevao da prošvercuju u Beograd. Dragiša Kašiković je ubijen od strane UDBA-inih dželata i do danas ne znamo ko je to učinio.

Lazo Kostić je srećom živio dovoljno dugo da ostavi iza sebe djela od neprocijenjeive vrijednosti. Na našu nesreću nismo ih pročitali, kako mi obični mali ljudi, tako ni oni koji bi trebalo da se brinu za sudbinu našeg naroda. Da smo mogli da ih čitamo prije devedesetih godina dvadesetog vijeka, vjerovatno ne bismo pravili pogrešne korake, ili barem ne bismo devedesetih naivno vjerovali da imamo saveznike iz Drugog svjetskog rata jer ispostavilo se da su nam stari saveznici gori neprijatelji do onih na čije smo neprijatestvo navikli.

Od svih dijela Laze Kostića najviše pažnje sam posvetio knjizi „Srpska Bosna“.

Kao i sve svoje knjige Lazo je i ovu objavio uz pomoć plemenitih Srba, već pomenutog Milana Bosanca i Mihaila Milanovića iz Bagrdana. Lazo pominje, ali ne kori strogo četnička i viteška srpka udruženja kojih u Americi ima na desetine, od kojih mu niko nikad niko nije pomogao niti kupio i jednu knjigu, za razliku recimo od Srpskog kulturnog kluba Sveti Sava iz Kanade koji su objavili jedno izdanje ove knjige.

Kao u i u svim svojim knjigama Lazo pušta druge da govore, to jeste citira najčešće strane naučnike dokazujući kroz njih da je stanovništvo Bosne i Hercegovine skoro isključivo srpskog porijekla. Ova knjiga je sastavljena od sedam zasebnih cjelina, odnosno knjiga što ja lično smatram greškom jer teško je danas pronaći čitaoca koji će posegnuti za ovako obimnim djelom. Vjerujem da bi knjige lakše došle do čitaoce da su štampane svaka za sebe.

Lazo u ovom obimnom djelu odnosno djelima utvrđuje i istorijski dokazuje da su Bosna i Hrecegovina odnosno stanovništvo isključivo srpski bez obzira što je dio stanovništva muslimanske odnosno katoličke vjere.

Bilo bi predugo da govorim o sadržaju knjige, pa ću prepustiti vama da je sami pročitate, a ja ću da se pozabavim sa nekoliko zanimljivosti. Svi dokumenti bosanskih vladara pisani su ćirilicom i srpskim jezikom. Prepiska je bila isključivo na srpskom jezik, a kada je pitanju prepiska sa strancima npr., sa Venecijom onda je pisano pismo kako na srpskom i ćirilcom, tako i na latinskom latinicom.

Poslije konačnog pada Bosne i Hercegovine pod tursku vlast jedan dio naroda je primio islam, ali se nikad nisu odrekli jezika i pisma pa ćirilicu nazivaju Begovskim pismom ili Starom Srbijom. Pored uvođenja arapskog pisma begovske porodice, naročito žene pišu ćirilocom.

Po dolasku Austrijanaca forsira se latinica koju prihvataju jedino katolici, dok Srbi pravoslavci ostaju vjerni svom pismu. Muslimani prihvataju latinicu tek posle Ataturkove reforme u Turskoj.

Do devetnaestog vijeka katolici u Bosni nisu sebe smaptrali Hrvatima i tek uz velike napore koje je uložila katolička crkva i Ljudevit Gaj počinju da se smatraju Hrvatima, a do tada se sebe nazivali, Slovinima, Kršćanima ili čak Latinima, ali nikad nisu sporili da govore srpskim jezikom, a pisali su ćirilicom.

Zanimljivo je da kada Lazo govori o Bosni sedamesetih godina prošlog vijeka, vrlo precizno govorio kako o Srbima pravoslavne vjere, tako i o onima muslimanske i katoličke. Kroz trojicu pisaca, Andrića, Ćopića, Selimovića i njihova djela, govori o Bosni u kojoj žive Srbi sa tri različite vjeroispovjesti.  

Na našu nesreću, a na sramotu onih čija dužnost je bila da ime Laze Kostića zauzme mjesto u istoriji koje mu pripada, mi i danas 38 godina poslije njegove smrti znamo o njemu i njegovim djelima vrlo malo.

U prošlosti, ideologija (komunizam) i državni okvir (Jugoslavija) bile su dvije nepremostive prepreke djelima Laze M. Kostića. Ko bi usudio da se donese neku njegovu knjigu čekalo ga je najmanje pet godina zatvora. Jedan moj Majevičan se drznuo da nešto tako uradi pa je dobio šest i po godina zatvora u Foči.

Sa Lazinim djelima počinjemo u bivšoj Jugoslaviji da se susrećemo tek početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Izdavačka kuća Dosije iz Beograda je 1990. godine objavila dva naslova: “Sporni predjeli Srba i Hrvata“ i “Sve su to laži i obmane“. Odlomci iz “Spornih predijela…“, obimne i važne knjige, izlazile su kao feljton počev od decembra iste godine u kragujevačkim Pogledima, tada vrlo dobrom i tiražnom listu. Tokom proljeća i ljeta 1991, takođe u Pogledima, u šest nastavaka saznali smo “Čija je Bosna“. Sasvim je moguće da su ovo bili prvi susreti dr Kostića sa sunarodnicima u Otadžbini.

“Neugašeno Srpstvo – Zbornik radova srpske političke emigracije o nacionalnom pitanju 1945 – 1990“, izdalo je Društvo Srpska Krajina 1992. godine u Beogradu. Možda je dr Lazo M. Kostić u ovoj vrlo dobroj knjizi zaslužio više prostora, ali to ne umanjuje njen značaj, kao ni zasluge priređivača dr Dragana Subotića, politikologa i naučnog saradnika u Institutu za političke studije u Beogradu.

Kada čovjek ostari i (…) kad je izgnanik, bol ga hvata pri pomisli na svoju Otadžbinu, govorio je Lazo M. Kostić. Materijal za knjigu o rodnoj Boki sakupljao je decenijama sa nekim naročitim žarom, sa nekim skoro religioznim raspoloženjem. Prvo izdanje knjige “O srpskom karakteru Boke Kotorske“ pojavilo se u Cirihu 1961, a fototipsko 1994. godine. Simbolično, na zajedničkom poslu našli su se izdavači iz Beograda (Sfairos), Podgorice (Oktoih) i Herceg Novog (Grad pisaca).

Prvu knjigu o dr Lazi M. Kostiću napisao je Vasko Kostić, sin Lazinog mlađeg brata Mirka, kojeg su Nijemci objesili u decembru 1943. godine. Ova biografija i bibliografija izašla je 1995. pod prikladnim naslovom: “Crnogorac – svesrpski velikan“. Sa oznakom Crnogorac htio sam da naglasim da sam najčišći i najnesumnjiviji Srbin, više puta je napisao dr Kostić. Ipak, ljut na ustašoidne zelenaše, svoje uže zemljake, javno se odrekao crnogorstva.

Velikom djelu profesora L. Kostića prvi je planski prišao g. Dobrislav Đurović iz Novog Sada, osnivač i vlasnik izdavačke kuće Dobrica knjiga. Stupio je u kontakt sa mlađom Lazinom ćerkom Darinkom (nosi ime po babi), penzionerkom iz Beograda, i od nje otkupio autorska prava pokojnog oca. Tokom 1999. i 2000. godine objavljeno je petnaestak naslova, vrlo lijepo opremljenih i ukrašenih sa nekoliko rijetkih fotografija iz porodičnog albuma.

 “Srpska nacionalna literatura“ izašla je 1999. godine u Beogradu, kao neka vrsta vodiča – priručnika svima onima koji hoće da se upoznaju sa pravim srpskim duhovnim temeljima, kako stoji u uvodu. Priređivač i izdavač ove knjige g. Vladimir Maksimović, filozof iz Beograda, za čitanje nam je preporučio doslovno sve emigrantske naslove Laze M. Kostića, sa sve godinama i mijestima izdavanja svake knjige posebno. Vrlo kompletan i tačan spisak!

Dr Lazo M. Kostić je između dva svjetska rata pripadao Narodnoj radikalnoj stranci. Taj podatak je sigurno bio dodatni motiv dr Vojislavu Šešelju da 1999. godine napiše i objavi knjigu “Emigrantski opus profesora Laze M. Kostića“. Kostićeva intelektualna zaostavština ovdje je obrađena u šest tematskih poglavlja, a veći dio tog materijala izlazio je i kao feljton u radikalskom stranačkom listu Velika Srbija, tokom te ratne 1999. godine.

Bio je to dobar uvod u deset knjiga “Sabranih dela“ L. M. Kostića. Izdavači, Zemunski informativni poslovni sistem i Srpska radikalna stranka su na oko 10.000 strana obuhvatili i predratne radove dr Kostića, mahom iz uže struke – prava i statistike. Objavljen je vrlo obiman materijal – 237 dijela – knjiga, brošura, tekstova, prikaza, osvrta i recenzija. Bez obzira na stranačka opredeljenja, ovaj radikalski napor iz 2000. godine niko ne može i nema prava da ospori. Jedino danas možemo da se pitamo da li bi se neki koji su bili u redakcionom odboru danas voljeli da se to zaboravi.

Skoro svi listovi i časopisi sa srpskim predznakom, posvećivali su dužnu pažnju L. M. Kostiću i njegovom dejlu. Više puta je objavljivana njegova biografija, prikazi knjiga i prikladni tekstovi o Bosni, srpstvu Boke Kotorske ili značaju ćirilice za naš narod. U njegovoj rodnoj Crnoj Gori nisu ga zaboravili beranski Srbobran i kotorska Monarhija, u kojoj je redovno sarađivao njegov bratić Vasko, inače poznat i plodan pisac istorijskih i bokeljskih knjiga. Kruna, Obraz, Nacionalna kultura, Nova iskra, Velika Srbija, Srpsko nasleđe, Srpske organske studije – ovo je sigurno nepotpun spisak beogradskih nacionalnih listova koji su, jednom ili više puta, pisali o dr Kostiću i njegovom radu.

Nabrojah sve ovo što sam pronašao ali i dalje tvrdim da je Lazo Kostić zaboravljeni velikan.

Zašto?

Zato što ime Laze Kostića većini Srba još uvijek ništa ne znači jer pripremajući se za ovo predavanje razgovarao sam sa više mojih prijatelja i poznanika i većina je na pomen imena mislila na pjesnika Lazu Kostića, a isto tako većina nije ni znala da je Lazo Kostić postojao, a ako su i znali da je postojao, znali su tek maglovito ponešto o njemu, ali niko nije znao stvarni značaj ovog čovjeka.

Kada škole u Srbiji budu u okviru istorije imale djela Laze Kostića kao dio obavezne literature, kada škole i fakulteti, barem onaj koji je osnivao, ponesu njegovo ime, i kada nacionalna televizija posveti njemu seriju koja će imati epizoda barem onoliko koliko je Lazo napisao knjiga smjećemo da povjerujemo da je njegovo ime i djelo barem djelimično ušlo u narod.

Da li će se i kad to desiti ne znam. Nadam se premda sumnjam, pošto je kod nas, kao i u svijetu nametnuta klima zaborava, pa svi oni koji su pisali istoriju na način Laze Kostića nisu poželjni.

Kada će država i državne institucije Srbije na pravi način početi da njeguju sjećanje na Lazu M. Kostića ne znam, ali znam da mi možemo i trebamo da to ovde učinimo. Biće najbolje da osnujemo društvo čiji će isključivi zadatak da njeguje sjećanje na ovog velikog čovjeka u njegovo djelo.

Izvor: Vidovdan