Za Beograd, za Beograd…

Piše: Emilo Labudović

U Beograd se oduvijek moglo stići raznim putevima i na razne načine. Od kako je na brijegu iznad ušća dviju moćnih rijeka sagrađenoo prvo zdanje sa namjerom da tu i ostane, u Beograd su hitali mnogi. Zlonamjerni: ognjem i mačem; dobronamjerni: potrebom, voljom i ljubavlju. A Beograd je sve njih dočekivao onako kako zaslužuju. I trajao, uprkos činjenici da je posađen nasred puta, puta kojim se, još od Templara naovamo, išlo i još uvijek ide na Istok, u osvajanje i potčinjavanje. Potčinjavali su i Beograd, ali nikad toliko dugo da on opet ne razvije bijela jedra svog broda kojim već vjekovima „plovi“ nemirnim vodama Save i Dunava.

U Beogradu i nad Beogradom su se vijorile mnoge i svakojake zastave. Ali, ni jedna ne priliči Beogradu i nije njegov znak kao „trobojka“! Gdje god da stoji, na jarbolima ili u rukama, nad njom je nebo uvijek plavo i nasmijano. I kolika god da je, ona koja može da stane u dječje oko, standardna, ili ona koja će natkriliti Knez Mihailovu i plato pred Skupštinom „trobojka“ je lična karta i svijetlo lice Beograda. A kad je Beograda, onda je i cijele Srbije i vaskolikog Srpstva. Po njoj nas u svijetu prepoznaju i kazuju.

U Beograd se i dalje putuje i dolazi raznim putevima i na razne načine. Nekad „s firmom Krstić“, pa onda sve novijim i modernijim sredstvima. Išlo se, i ide se, i pješke. Zatim biciklima, kamionima, traktorima… Jer, Beograd je širok, otvoren i ima mjesta za sve. I za one koji ga vole, a takvih je mnogo, mnogo više, i za one koji ga, iz samo njima znanih razloga, ne vole. I za one koji bi da ga grade, ali i za one koji bi da ga, iz svima nama znanih razloga, ruše. A Beograd je i njima praštao i uvijek nicao veći, ljepši, napredniji.

Beograd nije tek samo grad. I nije samo glavni grad i prestonica. Beograd je daleko više od toga. Njegov besmrtni građanin, Duško Radović, je svojevremeno govorio: „Ko je imao sreće da se jutros probudi u Beogradu, može smatrati da je za danas dovoljno postigao u životu. Svako dalje insistiranje na još nečemu, bilo bi neskromno“! Beograd je jedno veliko, razigrano i razdragano srce. Srce djeteta koje neumorno kuca u tijelu starom vjekovima. Srce Srbije. Srce koje je svoj ritam sinhronizovalo sa srcima Srba ma gdje bili. Beograd se voli, jer Beograd je – ljubav.

U Beograd se, dakle, može na razne načine i raznim sredstvima. Ali, danas se u Beograd ide samo srcem. Srcem punim zebnje za njegovu čistotu, za njegovu ljepotu, za njegovu slobodu, za njegovu čast i dostojanstvo. Ali, i srcem punim hrabrosti, odvažnosti, riješenosti i odgovornosti da Beograd, kao i uvijek do sada, opet bude POBJEDNIK. I da onaj spomenik na Kalemegdanu ne bude samo mermer, beton i gvožđe, već da i dalje ostane simbol kakav priliči Beogradu.

Beograd je srce, a srcu se, da bi razumjelo, mora prići srcem. Čistim, nasmijanim, iskrenim, poštenim, rodoljubivim, patriotskim… Srcem punim svijesti o trenutku u kojem se srce svih Srba trenutno nalazi, svijesti o otrovu kojim ga pokušavaju zatrovati, otuđiti i zaustaviti. Jer, kad srce stane…

I zato, danas u Beograd avionima, kamionima, biciklima, traktorima, pješke… bilo kako i na koji način, ali srcem. Jer, srce može samo srce da razumije.

A Beograd će, kao i uvijek do sada, sve shvatiti, sve razumjeti, svima oprostiti i sve zagrliti. Jer, široko je srce beogradsko i nije ga moguće pregraditi i blokirati.

Sjutra je Lazareva subota, dan kada je Isus već četiri dana mrtvog Laara pozvao da ustane. I Lazar je ustao. Beograde, srca te zovu da ustaneš i opet vaskrsneš, otvoren, širok, topao i bjelji nego ikad! Ustani, Beograde!!!

Dobrodošli u Beograd, vi koji mu nosite srce na dlanu!!!

Za Beograd, za Beograd…