Za Beograd, za Beograd…

Piše: Emilo Labudović

Pisma iz sela, kojeg više nema

Zamače i avgust (najkraći mjesec u godini po mišljenju moje majke) za sjenokose i premčice zavičajnih međa, osvanuše prve rose, svenuše kukuruzi i dođe vrijeme za pakovanje i povratak. A torbe je sve lakše pakovati jer više nema one koja je uvijek imala da doda „još nešto, da nam se nađe“.

I, evo će šesto ljeto, ključ u očevu kuću pa niz put koracima koji više vuku nazad, ostavljajući prijepodne čija se ljepota otima i daleko jačim perima od ovog. Ili će to možda biti zbog rastanka, nostalgije i one nikad nadomještene praznine koju u duši ostavlja rastanak sa zavičajem…
… Autobuska u Beranama koja hodom ranjenika izlazi iz stečaja, autobusi koji svraću i oni koji putnike ukrcavaju ispred benzinske pumpe, nervozni putnici i još nervozniji pratioci, koferi, torbe, kese… Iz „Zatona“ koji polazi tek kroz dva sata trešte „narodnjaci“ koji „šire ljubav i dobru energiju“, a do njega, u tišini koju remeti tek pokoja suza i zagrljaj iz kojeg se jedva otkida, „Ozlem“ na čudnoj liniji Bijelo Polje – Berane – Rožaje – Novi Pazar – Sjenica. Radoznalo pitam: otkud i otkad ova linija i dobijam odgovor da se njome samo sakupljaju putnici za prevoznika koji će ih potom povesti u Njemačku, Luksemburg, Holandiju… Čovjek u godinama, skida kačket da obriše znoj, očiju punih suza (očigledno je ispratio nekog svoga), sebi u bradu promrsi „evo, laste se opet sele, ali na sjever“!
Stiže „Lastin“, za Beograd iz Herceg Novog, do pola ispunjen okašnjelim turistima koji su cijedili odmor do zadnje kapi, a na peronu putnika za još dva autobusa. „Samo do Beograda“, upozorava s pravom mrzovoljni kondukter iza kojeg su sati i sati vožnje (krenuli prethodnog dana ujutro), što izaziva bunu i glasne proteste onih koji bi do Novog Pazara, Kraljeva, Kragujevca, Topole, Mladenovca… Ramenima krčim prolaz do vrata, nastojeći da za sestru koja se vraća u Beograd obezbijedim neko mjesto, a onda ide ništa manje guranja oko boksa za prtljag. Nebrojenim torbama i koferima svih boja i profila, kabastim, krcatim i teškim, kondukter jedva uspijeva da nađe mjesto, praćen zabrinutim molbama da „pripazi jer tegle, flaše, i ko zna šta je još lomljivo i rizično“. U jednom momentu, dok mu se znoj obilato sliva na košulju, kondukter se ispravi i zavapi: „Aman, ljudi, hoće li iko ostati u Crnoj Gori“?
Ukrcavanje je konačno završeno, najmanje polovina putnika i isto toliko torbi ostalo je da čeka novu šansu, i autobus je polako prošao staničnu rampu. I dok sam mahao sestri i ostalima, u glavi mi je zvonio kondukterov „vapaj“ i vraćao me u godine velikih seoba ne samo iz Berana nego iz vascijele Crne Gore u Beograd i širom Srbije.

Nije bilo i nema porodice koja nije ovako pratila nekog svog koji je išao da se liječi, školuje ili se „uhljebio“ i trajno nastanio u srpskoj prestonici. I bio dočekan i primljen otvorenog srca i raširenih ruku. A bilo ih je i ima ih za još najmanje tri Crne Gore. Onda mi se neminovno nametnulo poređenje sa crnogorskom „prestonicom“ koja se ovih dana kao jež narogušila jer u nju dolazi samo JEDAN Srbin iz Srbije, i to ne bilo koji. Dolazi Patrijarh. I sve da je patrijarh „tuđe“ Crkve a ne one koja je porodila i očuvala Cetinje i učinila ga prestonicom, viteštvo u koje se to Cetinje do juče klelo, i nepisani zakon da su gost i putnik – namjernik svetinje, nalažu ako ne dobrodošlicu a ono makar – tišinu. Ako se onomad potomak silnih paša koji su nas skoro šest vjekova palili i na kolac nabijali Cetinjem prošetao (i neka je, gost je) kao, što bi kod nas rekli, „silan Turčin“, onda bi bilo ljudski, domaćinski i moralno na isti način dočekati čovjeka koji svjedoči iskonsko dobro i ljubav Božju.
Sjedim u staničnom restoranu i, dok čekam „moj“ u pravcu Podgorice i ispijam već drugu kafu, tamo prema Srbiji odoše još dva autobusa, oba krcata. Odoše mnogi za Beorad, neki i do nekog od usputnih srpskih gradova u kojima ih, evo polažem ovu sijedu glavu, neće sačekati kordoni policije i uzavrela atmosfera. I niko im čak neće ni zamjeriti što njihova „domovina“ na nož čeka samo jednog „njihovog“ koji je ništa manje i naš. Odoše u brojkama koje tamo nikad niko nije sabirao i ne sabira, odoše da rade, uče, liječe se i žive svoj život kao svoji kod svojih i na svome. Moja sestra je tamo već četrdeset i kusur godina, formirala porodicu i za koju godinu će u penziju koju je od prvog do poslednjeg dana zaradila u Srbiji. I niko nikad joj nije prebacio zbog toga, mrko je pogledao a kamoli proglasio „okupatorom“. A onog JEDNOG, njihovog koliko i našeg, na Cetinju se spremaju da dočekaju kako nijesu ni Poćoreka ni Pircija Birolija jer oni, za razliku od ovog JEDNOG, za njih nijesu bili okupatori. Njega neće da dočeka i udostoji čak ni onaj kojeg su „dostojnim“ proglasili baš iz kruga tog JEDNOG jer je, kaže, toliko prgav (Katunjanin, nije to mala stvar) da, za razliku od prčevite Draginje, neće da se prči po Cetinju. Da još uvijek u ovoj nesrećnoj državi ima i mrvica stida, ne bi se zvala crna nego crvena Crna Gora.
Minu i podne a „moga“ još nema. Naručujem treću i od konobara pride dobijam informaciju o novom stanju i novom vlasniku stanice koji pokušava da je oživi. I sjećam se (sjećanje je koliko blagodet toliko i prokletstvo) kako tadašnja beranska vlast ne dade da bivši „Ivangrad – prevoz“ i stanicu preuzme beogradska „Lasta“ . I sjećam se, i tada sam čekao „moj“, kako se gromoglasno na stanici slavilo što se firme i stanice dočepala mutna petnjičko – njemačka kombinacija, uz pjesmu: „Lovćen krase Petrovići a Berane Adrovići“! I nijesu „pjevali“ samo Petnjičani. Danas ne pjeva niko, ali se među rijetkim tek zaposlenima osjeća olakšanje i nada. U to ime častim konobara i nadam se da će i ovaj „moj“ skorije. A za Beograd ode još jedan.