Vukić

Piše: Batrić Babović

Vukić je bio najmlađi sin jedinog seoskog kulaka.

Najmlađe dijete oca i majke šestoro djece.

Najstarija sestra koju nije zapamtio preklana je u obližnjoj planini.

Ratovi donose pakao sa čistilištem.

Sve traje beskrajno.

Ni njegov slučaj nije bio milosrdniji.

Tri sestre postale su poratne udovice.

Dame udate za tri partizana.

Tri ratna druga.

Jedan je poginuo kod Mojkovca, drugi na Sutjesci, a trećem je grob nepoznat.

Dva starija brata su ubijena. Jedan u ratu. Drugi u miru.
Od drugova istomišljenika.

Najčešća istorijska slika svakog rata u Crnoj Gori.

Vukić je postao stasiti pravnik.

Stub bratstva i porodice.

Oženio se ljepoticom.

Nisu imali djecu.

Sprovedena medicinska ispitivanja ukazivala su na ženski sterilitet.

Sestre udovice, koje po prirodi svog zadesa ne mogu biti bilo šta drugo osim vrana i čavki, graktale bi da ostavi svoju ljepoticu i nađe drugu radi poroda.

Njegov izraz lica, nalik nijemim filmovima koji bi prikazali srednjevjekovne freske dao bi snažan odgovor.

Ćutanje je pokrivalo ljubav prema sestrama i voljenoj ženi.

Bio je elitni znalac svog posla.

Majstor katastarskih mjera i njihovih dubokih prenesenih značenja.

Znao je mnoge tajne koje su krile karte iz Otomanskog Carstva, Balkanskih Ratova i Kraljevine SHS.

Zavjetni komunizam nije mu stavljao zabran na stav da je FNRJ grešnica prema podneblju gdje su bivstvovale njegove karte i kartografija.

Univerzalna etička načela i moralni principi bili su iznad ličnog partijskog stava i ideologije.

To ga je koštalo da bude na raznim posmatranjima, marginama i provjerama.

Nezavisno od članstva u KPJ od prvog dana.

Politika je postajala nemilosrdna, a Vukićeva savjest još nemilosrdnija.

Noćima nije spavao.

Postajao je nijem.

Kopnio je.

Supruga ga je upitala: “Šta te muči?”

“Muči me bratska rana” progovorio je tiho.

U gradu je bilo pravilo da se o smrti njegovog brata i još dva druga u ranim posleratnim godinama ćuti.

Pomen tog slučaja bio je zabranjen u najtamnijim osamama.

Njegova duša konačno je progovorila.

Angažovao je trojicu radnika i krenuo prema Metohiji. Našao je mjesto gdje su mu leželi brat, brat od strica i kum.

Hum je bio visoko u planini.

Na to mjesto dopirala su zvona Pećaršije.

Vukić je tamo kršten kao dijete.

Od tada, pa sve do časa povratka u planinu, krštenje je imalo sudbinu vuka u gori.

Kako se raka produbljivala, nazirale su se ljudske kosti.

Iz izvora bliskih tadašnjim vlastima, znao je tačan raspored kako i gdje je položen svako od trojice umorenih.

Kad su ih izvadili na površinu zemlje, kleknuo je na koljena, prekrstio se, poljubio ih i počeo da prolama: “Lele meni braćo moja. Lele meni moj Novače! Kućo moja iskopana!”.

Rugova se sledila.

Čakor je mirisao na Ad.

Krenuli su prema selu.

U kasnu noć položili su ih svu trojicu na seosko groblje.

U ranim jutarnjim časovima, Vukić je dobio poziv da se javi u UDBU.

Tužne vijesti lako se preliju u saznanja.

Saslušan je i vraćen u selo istim vozilom koje ga je povezlo radi davanja traženih informacija.

Sreski načelnik UDBE bio je Vukićev školski i ratni drug.

Kršten sa njim u Pećaršiji.

Dobar čovjek.

Zato je dobro i prošao.

Par noći prije smrti, Vukić je sanjao san u kome je vidio svoju preklanu sestru Vidosavu kako ide prema rodnoj kući.

U rukama je nosila izvor bistre vode sa katunskog planinskog izvora.

Izgledala je kao vila. Sva u bijelom, sa srmom i đerdanima na vratu i grudima.

Kad mu je prilazila da ga poljubi, iznad glave se stvorio crni oblak.

Iz njega se spustio grom sa crnom alom i daždom.

Kuća se prepolovila na pola, a Vidosava je nestala.

To nije ličilo na dobru vijest.

Da je san java, pokazalo je vrijeme.

Umro je u snu od posledica infarkta.

Tih i nasmijan.

Kuća je ostala pusta.

Dvadesetak godina poslije njegove smrti na mjestu pogibije čuvene komunističke trojke podignut je spomenik.

Iz mišjih rupa nakon pada totalitarizma, izmiljeli su prvoborci, ratnici, junaci, svjedoci, koji su decenijama ćutali o strašnom zločinu i ljudskom stradanju nepojamne snage.

Svi su se utrkivali da kažu koliko su muke vidjeli, koliko su jada i terora pretrpjeli, neki su se jadali da su zamalo izgubili boračke penzije i prava na besplatno školovanje…

Porivna ljudska priroda i sitni životni nagoni, trčali su stazama samoopravdavanja i pojašnjavanja razloga, zašto su pristajali pod stegama straha na duhovno samoporicanje.

Sva ta plejada “junaka govornika”, poznavaoca istorije slučaja i potomaka mučki umorenih predaka, nijednom riječju nije pomenula davno preseljenog Vukića, bez čijeg junaštva ne bi bilo planinskog mramora.

Ovo je obična priča koja govori da čast i hrabrost nikad ne umiru.

Kao ni zatravljeni Vukićev mramor sa krstom u temeljima ranohrišćanske bazilike, koja čeka nove Vukiće u dan koji niti smrkava niti sviće!