Vladika Sava Dubrovačkoj republici 1775: Imam u vas uzdanicu kao u rod serbski u kom slava serbska nije pala

Piše: Goran Komar

Mitropolit Sava se obratio Dubrovačkoj republici – senatu u ljeto 1775. godine pismom u kojem je, kao i njegovi prethodnici, svoju zemlju i narod odredio kao srpsku zemlju i srpski narod. Nije ovdje mitropolit kazao da je on Srbin, nego je rekao da je njegova zemlja srpska. Kada bi u Crnoj Gori bio moguć razgovor, prostim upoređivanjem pisanih spomenika – saborskih iskaza Crne Gore i onih drugih koje bi uslovno mogli doživjeti kao izraz crnogorske etničke svijesti, takav bi odnos bio krajnje ilustrativan za stanje svijesti naroda ovih krajeva, koja je, kao i kod susjeda, iskazana kao srpska.

Autor ovog članka nema ni u primislima da remeti ili povređuje pravo da neko u Crnoj Gori odriče pripadnost srpskom korpusu. Ali ne može odustati od tvrdnje da se narod u Crnoj Gori osjećao kao srpski narod. To jasno govore arhivska dokumenta crnogorskih sabora. Ovdje donosim djelove pisma mitropolita Republici u susjedstvu. I ovo pismo, kao i niz drugih, ispisano je sa očekivanjem da bi Dubrovnik mogao pružiti finansijsku pomoć njegovoj crkvi i zemlji.

U traženju pomoći, mitropolit se pozivao na državne ugovore srpskih vladara sa Dubrovnikom polažući na kontinuitet državne tradicije i državnog osjećaja njegove zemlje i naroda. On pravni i moralni kapacitet svojoj molbi crpi iz davnine i prevashodno srpske državne tradicije na čijem se vrhuncu nalazi gospodar Ivan Crnojević kao nerazdvojni dio iste državne tradicije. Evo šta piše mitropolit.

Najprije, obraća se knezu (princip) i članovima Senata. Žali se dalje mitropolit kako je Crna Gora u proteklom ratu, kao siromašna zemlja, imala troška i razura. Podsjeća da Dubrovčani znaju prilike njegove zemlje od poslednjeg vladara Ivana Crnojevića, a da je narod Crne Gore (poslije Crnojevića) bio predvođen mitropolitima cetinjskim.

Kazuje kako je u životu „radio sa Turcima, Venecijancima i s vašom slavnom Repuplikom biti u mir, u slogu i u svakomu dobru“. Vladika se žali kako u svojoj zemlji nema tamnica ni gradova ni regularne vojske i kako se mnogo muke imao sa svojim narodom.

Dalje ističe: „Vaša slavna Repuplika zna da je sve gospostvo i slava serbska pala i ništo nije ostalo do vas nako jedan cvijet na vas svijet što jošte može se srbska zemlja s vama pohvaliti. Zato ja, imajući u vas uzdanicu isto kako u rod serbski, nadam se da ću imat od vas pomoć jednakom mjerom kako se biste i vi i vaša slavna repuplika mogla pouzdat u mene u svako vrijeme i u svaku potreboću da bih vi poslužio sa svom moću i kreposću do poslednje moje kaplje krvi…„. Mitropolit je, zatim, preporučio svoga poslanika popa Nikolu Ćetkovića.

Mitropolit Vasilije je u pismu dubrovačkom knezu 1. septembra 1763. godine evocirao uspomenu na gospodu srbsku, a onda i gospodina Ivana Crnojevića. Upravo u istorijskom periodu „srbske gospode“ pod kojima najprije podrazumjeva nemanjićke vladare (ali ne samo njih) on nalazi istorijsko i faktografsko uporište svojim molbama za pomoć kojoj se nada od Dubrovačke republike.

Piše o ratu: „I prošle godine bješe se narod vojeni černogorski podiga vojenoju rukoju iskat oni amanat ot zemlje i asprih one naše stare gospode serbske“. Mitropolit govori o miru koji je uspostavljen i dalje se jasno etnički određuje: „I budući sad vašijema ljudma ot Černe Gore mirno življenje, ištemo ot vaše visoko počtene Republike pomoć da učinite našoj cerkvi i narodu černogorskomu jednom sumom ot asprih, kako Serbi Serbima i svojijem susjedima„.