„Vladika nam je svanuo i vratio riječi uskrite, čelnik gorske zublje, u misiji da nas slije u bratstvenik horski“

Piše: Mr Slobodan M. Čurović Apis

Ja najnedostojniji, najgori, projecaću krhko slovo o Svetom vladici Amfilohiju, „koji se imao rašta roditi.“ Da nas rastočene , slabe i pretvorne vodi pravim putem, srbskim putem, da nas Hristosavije i Svetosavnicima obgrli.

Nije nikad bilo lako biti glava u Crnoj Gori, uslijepljenoj strašnom plemenštinom i neprestanim raskazivanjem i potkazivanjem.

Mitropolit Amfilohije je došao u raslabljenom našem trenu totalne ambizacije svih tradicionalnih vrijednosti, koje su nas vaspitavale i činile naše postojanje. Vratio nam je mjeru pobožnosti kao najuniverzalniju kategoriju , razbuktao našu mlakost u vjeru i svaku urušenu pustoledinu okrstio duhom Božijim. I govorio Božijom istinom, kada bi drugi stidski zaćutali, jer On je dublje i više vidio nad Gorom Crnom.

Mitropolit crnogorsko-primorski je bio istinski bogougodni svjetilnik, čiji je bogohod naš put i nada. Čitava njegova teološka misao je svojevrsni jevanđelski misionar, produhovljeni i smislonosni, najsigurniji štit pred raščepljenom javom novih bogokivnika.

Duhovnim podvigom nas opominjao i da svuda uždio po jedno bogootačko kandilo, da dušom krvari rane kosovske, plemenitog ječma i zornih žetilica, ućutkane pravoslavnice, koja je morala od 1945. god, biti neka otitena, ćutljiva i prekorena a bogomrzani bili na partijskom zadatku oduzimanja državljanstva Bogu.

Bio je svjedok i sapatnik naših muka, jakanja i bratogonjenja, crnih jatki, oburdavanja lovćenskog tajnočuvcaa, naš „đedo“, svih ubožnika utješnik, put podvigovanja i učenja.

Našu utuljenu religioznost, skrivenu od javnih i dojavnih dostavljača , odučenu crvenim tiradama, mitropolit Amfilohije je vratio i pitki zvon crkveni, podsjećajući nas da smo Srbi, da nijesmo nesvrstani , već davno svrstani u carstvenike neba.

I da nam je to i plač i molitva i pjesma. I užas i najdivnija pogibija.

Naš tronočuvac, umnojavnik, bistroslovnik učio nas, a teško nas je bilo naučiti i dozvati pameti. U narodu gdje se najbliža familija zvala ideologij, najrođeniji bili izvanja i nelagodno se (krijučki) spominjali a mrtvi bili razmošten, zaboravljem prekopani.

Naš mitropolit bio nam je snaga vjere i bodrost naših nekadrih propitivanja, jer smo bez jasnog otklona od jedne svijesti, koja nas je pedeset godina izobličila i zloobličila u tumarajuću kolektivnu besvijest, u koju su se uziđivali zbjegovi i cicijašilo rascopanim kostima.

Naš dragi Vladika, svojom svetom desnicom mudro nas je vodio, ka jevanđeljskoj istini, ka vječnom svanuću, zlatousti pravdenik.

Bio je naše ugledanje bogovidnog spasenja, Ostrožnik , a mi privilegovanici, da nas oblagoslovi Hristolika tvrđava njegove umnosti.

Svaka riječ Mitropolitova bila je jedna saćnica, mudronosnik koji je ovaj narod pravoslavni još držao u pameti pred pošastima i pred potonućem svih tradicionalnih vrijednosti.

Njegovo neprestano borenje je bilo i ostalo novo srbsko ogledalo, da se oglednemo u dubinu našeg ranjenog i krvavog pravoslavnog bića, mi nejaka djeca Svetog Save i Svetog Simeona, da se na tom izvoru duhovnosti, ožednjeli umijemo i oglednemo melemnikom srbskim.

Sami Bog poslao nam je mitropolita, koji je bio naš štit, naše najhrabrije i najponosnije slovo, glava ovog naroda lako zaboravnog, kome su otimali pravo na sjećanje, na amanet, na najkorjenitijeg sebe.

Ostaće sunčanik u našim dušama, vojnik Boga svog, zauvijek mitropolit crnogorsko primorski, koji nas je apostolskim hljebom dozivao nafori pod srbskim nebom i neprestano učio : „U jagnjetu je spas.“

Vladika nam je svanuo i vratio riječi uskrite, čelnik gorske zublje, u misiji da nas slije u bratstvenik horski.

„Nijesi dao da nas vodi privid srama

Dok smo tebe slušali i Bog je sa nama .“

Sve što se od Boga odlomilo

Nije nikada ni bilo

Nego se na putu za besmisao stopilo

U ništavilo utopilo.

Sa tobom smo Božje zaimali

Sa svetima za nas se pomoli…

Ti vojniče dragog Boga svoga

Ti vojniče puta Hristovoga.

Nebesa dostojnog anđela primaju i raduju se, molitvom koja ne prestaje, za srbski rod, za valjatnu Crnu Goru.

Vječnaja pamjat!