Vidovdan i Crna Gora: Srpski dan srpske nade

Piše: Ivan Milošević

Vidovdan. Toliko je o tome pisano i dalje se piše, da ti se ponekad čini da je neukusno bilo šta tome dodati. Ipak, Srbi u Crnoj Gori, kao i ostalim srpskim zemljama, na taj dan gledaju kao na neku novu nadu da i njima već jednom mora svanuti i da sva ona iskušenja kroz koja danas prolaze moraju da imaju nekog smisla i da nijesu zaludna. Mora da se iza njih negdje smiješi neka pravda, neka radosna vijest, bratska pomoć i znak da ovako više ne može i da nakon tame mora nekim čudom, kada već neće prirodnim putem, da se pojavi svjetlost.

Neću o drugim Srbima u sklopu nade da pričam, ali hoću o Srbima u Crnoj Gori, jer osim Srbima na Kosmetu nikome kao nama nije potrebna nada, ljudska riječ, samilost i razumijevanje. U Crnoj Gori kao da se obreo jedan srpski zbjeg, napušten od svih, ali prokazan od svih. Eto nas danas ubjeđuju da ne treba da budemo tu gdje smo, da smo na pogrešnoj strani, da bi valjalo da se promijenimo i postanemo neko drugi. I to nas većinom ubjeđuju oni koji su od Srba davno ili nedavno otpali, pokondirili se i odlučili da ne budu Srbi. Valjda im je danas krivo što je neko ipak odlučio da ostane Srbin, a njima je nešto neugodno da nas gledaju, jer ih  izgleda podsjećamo da su nekada i oni bili Srbi, a oni bi to rado da zaborave. Nekako smo neprilagođeni svemu što se danas dešava, obilježeni kao neugodni svjedoci, kojih se valja otarasiti. 

U toj nametnutoj neugodnosti Srbi u Crnoj Gori danas kao da se skrivaju od sebe samih, ali i drugih. U toj nametnutoj igri skrivalica sjutra je Vidovdan. Izgleda da bi ovi drugi htjeli da sakrijemo taj dan, da ga nekako prespavamo i ne izlazimo iz kuće. Bolje im je kada nijesmo tu, nekako im je ugodnije i lakše pri srcu, lakše dišu i otvorenije gledaju tamo gdje do sada nijesu gledali. Muka je bogami velika i na Srbe u Crnoj Gori, ali i na one koji su odlučili da to ne budu. A ta muka, kao svaka muka, nekako stiska iznutra i teško je to savladati.

Ipak, ima nade. Jedna od njih je današnje pismo vaseljenskog patrijarha da ovi koji su odlučili da ne budu Srbi nema šta da se nadaju priznanju neke NVO i da im je bolje da se više ne blamiraju i da urade nešto da valja. Dan prije Vidovdana obećava da će na Vidovdan svima biti jasno da se na silu ne mogu okajati grijesi i da se to mora uraditi stiskom ruke, pogledom oči u oči, molitvom i praštanjem. Nikad kao danas to je potrebno ovoj nesrećnoj maloj državi sa tako velikim svađama i omrazama. Kao da se u njoj slio sav jad i čemer balkanskih proganjanja i bjekstva od samih sebe, počeo je da se preliva više nego što treba i prijeti da nas sve zarazi. Nada Vidovdana kao da sve to svodi na neku podnošljivu mjeru i vraća vjeru da se sve to može izdržati ukoliko Srbi, ali i oni koji kažu da nijesu Srbi, ne izbrišu Vidovdan iz snova i kalendara.