(VIDEO) Godišnjica početka nove ere u Rusiji: Kako se odrekao vlasti prvi predsjednik RF Boris Jeljcin

„Donio sam odluku. O njoj sam razmišljao dugo i sa mukom. Danas, posljednjeg dana ovog stoljeća, podnosim ostavku. Shvatio sam da je neophodno da to učinim. Rusija treba da uđe u novi milenijum sa novim političarima, sa novim licima“, tako se 31. decembra 1999. godine prvi predsjednik Rusije Boris Jeljcin povukao sa funkcije.

On je svoju odluku saopštio javnosti u tradicionalnoj novogodišnjoj čestitki, koju su negdje pokazali u podne, zatim su ponovili u pet minuta prije ponoći, a negdje u ponoć kada su građani Rusije sjedjeli ispred televizora za punim trpezama i sa šampanjcem u rukama se spremali da dočekaju novi milenijum, a ne ostavku šefa države.

„Bio je to čudan osjećaj. Nastao je tajac. Svi su i dalje sjedjeli za stolom čekajući da na kremaljskom satu izbije ponoć. Gledao sam roditelje, u očima su im bile suze. Niko u našoj porodici nije volio Jeljcina, ali to je bilo nešto moćno“, sjeća se žitelj Kaljiningrada Jegor Stepanjuk. On je tada imao 14 godina. Tu noć još uvijek pamti.

U decembru 1999. godine predsjednik Rusije je uživao minimalnu podršku stanovništva svega 4%. Ali njegov posljednji govor je ušao u istoriju. On je bio prvi šef države koji je zamolio naciju da mu oprosti.

„Novinari su bili zatvoreni u Kremlju, nisu mogli da izađu iz prostorije“

Jeljcinovo novogodišnje obraćanje je snimljeno dva puta. Prvi put je Jeljcin to učinio par dana prije 31. decembra, i to je bila obična čestitka, u njoj nije bilo ni riječi o povlačenju. „Iznenada, na samom kraju te novogodišnje čestitke on reče: ’Ne sviđa mi se kako je ovo snimljeno. Snimićemo 31. decembra’. Televizijska ekipa se zgranula, jer to znači da će sve biti rađeno u posljednji čas, ali Boris Nikolajevič nije promijenio odluku“, ispričao je Valentin Jumašev, Jeljcinov savjetnik i autor te prve čestitke.

U sedam sati ujutro 31. decembra Jeljcin je došao u Kremlj na snimanje. Samo nekoliko ljudi je znalo šta se on sprema da kaže. U sadržaj predstojećeg Jeljcinovog obraćanja bili su upućeni njegov savjetnik, šef administracije, ćerka Tatjana, budući naslednik Vladimir Putin i supruga Naina. Njoj je on otkrio svoje namjere pred sam polazak.

„Boris je loše spavao noću uoči 31. decembra 1999. Ustao je u šest sati, ranije nego obično. Doručkovali smo, a onda je on počeo da se sprema na posao. Dok je oblačio kaput reče mi: „Najo, odlučio sam, podnosim ostavku“. Ja ga zagrlih i poljubih, od radosti mi potekoše suze“, napisala je ona kasnije u svojim memoarima objavljenim pod naslovom „Naina Jeljcina. Lični život“.

Predsjednik je snimao posljednje obraćanje u svom kabinetu. Na snimku se dobro čuje kako kuca kremaljski časovnik dok on izgovara poslednju frazu. „Tada neko poče da aplaudira, pa onda više njih“, sjećao se kasnije Jeljcin. „Podignem pogled i vidim da cijela televizijska ekipa stoji i pozdravlja me. Bio sam zbunjen“.

Istina, Jumašev kaže da je zatim cijela ta televizijska ekipa zatvorena u sobi bez telefona, a mobilni su svima oduzeti da se vijest o povlačenju ne bi proširila prije vremena. Pušteni su napolje tek u podne, kada je cijela zemlja saznala novost.

Kasetu je u televiziju odnio lično Valentin Jumašev u blindiranoj limuzini, u pratnji saobraćajne policije.

Prvi časovi poslije ostavke

Poslije snimanja Jeljcin se sastao sa patrijarhom Aleksijem. Zatim je organizovana primopredaja „nuklearnog koferčića“ i na kraju oproštajni ručak sa predstavnicima oružanih struktura. Tom prilikom je odgledano snimljeno obraćanje, u kome je Jeljcin zvanično predstavio Putina kao privremenog vršioca dužnosti predsjednika. Putinu je na poklon dao nalivpero kojim je potpisivao ukaze (pa i svoju ostavku). Na kraju mu je rekao kratko: „Čuvajte Rusiju“, posle čega je konačno bio slobodan.

„Boris se vratio kući rano, prije mraka. Više nikada nije kročio u svoj kabinet u Kremlju“, pričala je kasnije Naina.

Kada je stigao kući Jeljcin je rekao: „U autu mi je telefonirao Bil Klinton (tadašnji predsjednik SAD)Nisam htio da razgovaram sa njim, obećao sam da ću ga kasnije nazvati. Mogu to sebi da priuštim, nisam više predsjednik“.

Kraj epohe

Bilo je i onih koje vijest o povlačenju nije mnogo iznenadila. Protiv Jeljcina je tri puta pokretana procedura opoziva, i to posljednji put nekoliko mjeseci prije novogodišnje ostavke.

Irina Hakamada je, na primjer, očekivala tako nešto. Ona je u decembru 1999. godine ponovo dobila poslanički mandat u parlamentu, a kasnije je postala potpredsjednik skupštine.

„Ipak sam ja bila političar. Određene informacije su curile i stizale do mene, tako da sam shvatala šta se dešava“, pričala je kasnije.

Ali ipak su svi bili duboko potreseni Jeljcinovim govorom, koji je bio „tragičan, izgovoren u grogi stanju“, kako se izrazila Hakamada. Ona je Novu godinu dočekala sa prijateljima u zimskom odmaralištu na planini. Reakcija je bila burna: „Potresao ih je tekst, posebno riječi: „Želim da zatražim od vas oproštaj“. Svi su se rasplakali. U stvari, nisu se rasplakali nego rastužili. Jeljcin se mnogima nije dopadao, ali su svi shvatali da sa njim odlazi cijela epoha. I bili su u pravu“.

„Želim da vas zamolim za oproštaj“, rekao je Jeljcin te noći. „Za to što se mnogi naši snovi nisu ostvarili. Ono što se činilo da je jednostavno pokazalo se kao krajnje mučno i teško. Molim da mi oprostite što nisam opravdao pojedina nadanja ljudi koji su vjerovali da mi možemo jednim trzajem, u jednom mahu preskočiti iz sive, ustajale, totalitarne prošlosti u svijetlu, bogatu i civilizovanu budućnost. Ja sam i sam u to vjerovao. Činilo se da ćemo jednim trzajem sve prevazići. Nismo uspjeli jednim trzajem“.

Izvor: Russia beyond