Ugled

Piše: Emilo Labudović

Kažu da će živa u termometru i danas „živnuti” do famoznih +40, ali mrki oblaci koji jutros nadiru od Goleša mogli bi da iznenade i pokrope spasonosnom kišom, makar koliko da nakratko ugase žeđ zemlje, izranjavljene sušom i ispucale kao koža na rukama ovdašnjih težaka.

Ali, i da padne, a sva je prilika da neće i da su ovi oblaci praznih njedara, plahovita kiša bi teško popravila ono što je dugo i sparno ljeto već napravilo. Biće potrebni dani i dani onih kiša koje padaju sitno a uporno, milujući trave, lišće i ožednjela polja. „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”, rekli su davno naši stari, šireći značenje rečenog na sve sa čime se čovjek susreće u životu.
Kažu, tako je i sa ugledom. Kad ga nema i ko ga nema, nema te sile koja ga može steći a još manje nametnuti. Jer, ugled se ne stiče prisilom, zakonom i zatvorom; ugled se stiče ponašanjem, dobrotom, humanošću, pravičnošću, autoritetom, poštovanjem i samopoštovanjem. Bez toga, ugled i „ugledni” samo su farsa, prazna ljuštura u kojoj, osim truleži, sile i nepravde, nema ničega što bi se, bez prisile i represije, poštovalo i vrednovalo.
„S. S je povrijedila ugled Crne Gore”!? Da ne piše crnim na bijelom, ne bih povjerovao i pomislio bih da se neko sprda sa Crnom Gorom. Zar može neka anonimna S. S. makar bila i monahinja „omražene i okupatorske Crkve, „crkve strane države”, kako je nazva Ranko, najveći crnogorski ustaša ovoga vijeka, kome Sekula Drljević nije ni vodu da nosi, da „povrijedi ugled” države stare „tisućljeće”, kako vole da naglase ovdašnji domobranitelji? Da je to napisao neki od komitskih „vojvoda”, belvederaca, da su napisali Pura, Miko, Zeko(nja), Draginja, ne bih se začudio, ali kad to napiše ministar Adžić – e, to je već nešto ozbiljnije. Mada se sakri iza floskule o „jednakosti zakona za sve” (ha, ha, ha… da se čovjek zaceni od smijeha), ministar bez ograde presudi: zastava je bačena, ugled je pao!

Ne znam da li je monahinja S. S. zastavu bacila ili je samo htjela da je vrati „darodavcu”, to je stvar policije i tužilaštva, ali posigurno znam da joj nije bilo mjesto na zidu Manastira. Manastira na koji ovih dana „zastavonoše” nasrću gore i žešće nego Turci za onog vakta. Jer, i Manastir, kao vjerski objekat, ima pravo na svoj ugled i na njega se ne može nasrtati pa čak ni državnom zastavom, koja nam je, uzgred budi rečeno, „dar” onog istog jeste/nije penzionisanog Rankiše. Kažem, istina će se tek utvrđivati, a do istine se ovdje ne dolazi bez gusala, ali znam i istina je da su i zastave mnogo „uglednijih” zemalja završavale pod nogama raznih protestanata, paljene i cijepane u froncle, pa tim državama nije pala čelenka sa glave. Znam, takođe, sijaset primjera gdje je zastava „ugledne” države vješana na svinjce i kokošarnike, plotove i vrljike, ali ne od strane onih koji joj ne drže do ugleda već baš rukama „dubokih poštovalaca. I znam, a znaju i njeni „poštovaoci”, bezbroj primjera gdje ta dubokopoštovana zastava visi, i to na državnim ustanovama, kao najobičnija krpa, prljava, pocijepana i obezličena, ali ministar i domobranitelji ćute.

I da se opet vratim ugledu, i kao pojmu i njegovom praktičnom oličenju. Ugled je, kaže rečnik, prije svega, „prestiž, renome i čast” i nigdje ne piše da je zaštićen kao mečka u lovostaju. Činjenica je, međutim, da se svaka država osigurala da neke od elemenata državnosti, pa i zastavu, zaštiti zakonom, ali teško onom „kome zakon leži u topuzu”. Ugled jedne države među njenim podanicima stiče se, prije svega i iznad svega, pravdom i pravičnošću, jednakošću svih pred zakonom, ali stvarnom a ne fingiranom, Adžićevom. A da li je inkriminisana S. S. zaštićena i sa svima jednaka pred zakonima države, predstavljene predmetnom zastavom? Ili će prije biti da i ona, i Manastir, i Bogoslovija, i Mitropilija, i Mitropolit žive na dičnom, nekad najsrpskijem, Cetinju kao u koncentracionom logoru, gorem od onog italijanskog kojim su nas častili „oslobodioci” ’41.

I zar nije „zlo činiti od zla se braniti” maksima koja je vjekovima spasavala Crnu Goru i njen, prije svega, međunarodni ugled? I, zbilja, upitaju li se kad ministar Adžić i domobranitelji, kakav je danas međunarodni ugled Crne Gore? Ne slovimo li kao zemlja kojom vlada organizovani kriminal i čija je vlast, u skoro svim svojim segmentima, u njegovoj službi. Ne znaju li nas kao državu bez svoga „ja”, kojom se upravlja daljinskim upravljačima u rukama kojekakvih, trećerazrednih „kurti i murti” u Briselu, Berlinu, Londonu i Vašingtonu? Ne pokazuju li diljem svijeta prstom u nas kao u zemlju šverca sa državnim pokrićem: od duvana, droge, bijelog roblja… Nijesmo li prepoznati kao zemlja brojnih ubistava koja su rezultat mafijaških obračuna, ubistava i nasrtaja na poslenike javne riječi, tiranije, falsifikovanih izbora, nepotizma, diskriminacije, neslobode, ogromnog siromaštva na jednog i grupice milijardera na drugoj strani? Ako je to ugled, ako je to ugled iznad kojeg se vijori Rankišin steg, onda se javno zalažem da inkriminisana S. S. bude ne kažnjena nego razapeta na zidine Manastira.

Ali, neće biti da je tako, pa makar se svi „belvederci” do zadnjega strmopizdili s Belvedera!
Da se razumijemo, zastava, ma čija bila (pa čak i Rankova), zaslužuje poštovanje i zaštitu. Još od pamtivijeka, čast njenog nošenja pripadala je najboljima, oko nje se otimalo više nego o pobjedu, za nju se ginulo i pod njom su se sahranjivali i još uvijek sahranjuju „zaslužni”. Ali, sama po sebi, zastava je obična krpetina išarana raznim bojama i simbolima ukoliko iza nje ne stoji stvarni ugled onoga koga predstavlja. A jesmo li baš toliko „ugledni” gospodo (ovo samo figurativno) komite, belvederci i ministre Adžiću?
I kao što sam pretpostavio, oblaci se razmiču, tanje i nestaju iznad Sjekirice, tako da kiša i dalje ostaje „san ljetnje noći”. Nebo se vedri i, sva je prilika, obistiniće se ona Miceva o još jednom nebeskom vatrometu. Bože, hoće li se ikad „provedriti povrh Gore Crne”?