U slavu jezika srpskog: Tako je govorio Nemanja

Piše: Emilo Labudović

Nikad ne žali za zemljom, ona te na kraju čeka,
Ne čuvaj gradove, to je samo kamenje,
Jezik je ono što te drži za čovjeka,
To ti je zenica oka, krst i sveto znamenje.

Istrpi svaki poraz, proslavi izgubljenu bitku,
Jer sve bude i prođe. Vječno je samo kajanje.
Samo sačuvaj jezik, tek s njim si na dobitku,
On ti je ključ za Nebo i otkup za trajanje.

Ako dopadneš ropstva, ne padaj na koljena,
Sloboda je u tebi, u očinjem ti vidu
Rob si tek kad tuđu riječ uprtiš na ramena,
Kad svoje ime tuđim potpišeš na Svetom zidu.

Vratićeš nekad zemlju i otete ti gradove
Ako sačuvaš dušu do vječnog konačišta,
A duša ti je jezik i sve što se njime zove,
Čuvaj ga bolje no sebe! Bez njega si niko i ništa.