U kući Iva Andrića
1 min read
Ivo Andrić
Piše: Dušan Dojčinović
Kucam, otvoriše se (vrata) kao iz doba i duha vremena proslavljenog Književnika, Ive Andrića u Travniku. Ulazim sa strahopoštovanjem. Osvrćem se unaokolo, sve je kao nekada kada je Nobelovac obitavao: Zemljana peć, sofra, bešika (solarnik), minder (kauč), šišeta, knjige uredno složene po drvenim policama, na raznim jezicima… Kustos zaspao, a on priča tiho, toliko da ga pomno pratim.
– Jesi gladan? Imam graha…
Lomi komad hleba, ispečen u zemljanoj peći, u tavi.
Uzima bešiku, posoli!
– Je l’ dovoljno slano? – pita me Ivo
– Ukusno je… kažem mu.
– Deder prilegni na minder, dugo si putovao do Bosne i Travnika, matere ti! Deder, prilegni malo…
– Jes’, jes’ vala, smorilo me putovanje…
– Meni ljekari nisu preporučivali putovanja, pa sam riješio da se sretnemo, po prvi put ovdje u mojoj kući u Travniku. Jes’ vala baš!
– Samo da znaš, da nisi prvi posetioc!
– Znam, znam, na stotine njih poseti tvoju rodnu kuću.
– Nego čitaš li?
– Čitam, čitam, gledam po polici knjige na raznim jezicima…
– Čime da te otpremim, za put?
– Držim se tvoje devize?
– A oni meni sve!
– Dovoljna ti je moja Travnička hronika!!?
– Jes’, jes’ vala, dovoljna.
– Nego ja bih da prilegnem, malo da odmorim na minder!
-Ako, ako baš vala! Neko cepanje cepanica u dvorištu me budi, i tako prenut iz sna… Budim se sa knjigom Travnička hronika na grudima.
***
A ovde, kod mene, je đavolja avlija…
tamo je ,,prokleta avlija,,