Trg od ćirilice: Nagrada Pečat Hercega Stefana

Trg od ćirilice u Herceg Novom poslednjih godina postao jedna od oaza srpske kulture u Crnoj Gori, i mjesto skoro kultne duhovne sabornosti.

Ovdje su održani razgovori od najvišeg znajčaja za našu kulturu, a sa ovog mjesta gdje ja večeras stojim, čule su se riječi dobitnika nagrade Pečat Hercega Stefana, uglednih stvaraoca, koji su srpskoj kulturi, u našem vremenu dali svoj osobeni pečat. Zato i ja, zapljusnut svim zbivanjima na ovom Trgu, okrznut slavom prethodnih dobitnika, zahvaljujem Žiriju, -kako onima koji su predložili da se ja nađem ovdje pred vama večeras, tako i onima koji su imali i drugo rješenje.

Parafraziram riječi velikog vladike Nikolaja, – ne znam kome više da zahvalim, onima koji su mi davali podršku, koga su radovale moje misli i rečenice, ili onima koji su gajili prezir prema mom putu, i prema mojim knjigama.
Pokazalo se da je u književnosti najbolje ono što se ne da izmjeritti, i najljepše ono što se ne može dogledati.
Sve što vrijedi, među ljudima, postaje i predmet spora i osporavanja, a najmanje se osporava, ono što ništa ne vrijedi.

U svakom slučaju, ova nagrada nosi ime jedne istorijski važne ličnosti, vojvode od Svetog Save, koji je u ona smutna vremena sredine 15 vijeka, i on i njegovo djelo bio predmet spora, ali se pokazalo da je ostao čovjek svog naroda, držeći se i u takvim vremenima pravoslavne vjere, srpskog jezika i pisma, što je sve bilo teško održati, teže mnogo nego danas. Veliki Herceg Stefan osnivao je gradove, podizao bogomolje, koje su odolijevalie rušiteljima i zaboravu, i koje su pretrajale do danas, i učvrstile nam sjećanje o njemu. Zato je Herceg Stefan, ostao naš savremenik, i kroz njegovo ime u ovoj nagradi, on daje podršku našim savremenicima, da se pokažu dostojni onih primjera iz srpske istorije i kulture, koji, svojim likom i djelom, grade naše istorijsko pamćenje.
Naša zemlja, mati miliona, sina jednog ne mož vjenčat srećom… Nagrade su prilika, da se za trenutak kao ljudi osjetimo srećnim i od ljudi poštovanim, ali svako koji stiče sreću i radost kroz svj stvaralački podvig, zna da ta radost izvire iz njegovogve gorljive slobode, koja nekad donese i nemoguće. Čovjek na ovom putu, najviše je uradio, dok ga niko nije vidio. I osposobljavao se za svoj nepredvidljivi život, prolazeći kroz iskušenja i pitanja, – biti ili ne biti. I takav čovjek najbliži je istini, kad se sam sa sobom u tišini susreće.

Stvaralački put je sam po sebi čudo, ali ga ipak ne bih nikom preporučio, ukoliko nije sam preporučen od onoga koji tajno promišlja čovjekovov život i priključenija. Zato onaj koji krene svojim putem, nema učitelja, osim svoj plamčak koji mu pomaže , da putuje kroz prašumu i tajnu čovjeka, a desili se čudo, i kroz tajnu bogočovjeka.

Unašem nedavnom vremenu, čemu smo savremenici i svjedoci, desio se jedan čudan obrt, i opak udar na našau kulturu, njeno pamćenje i njene savremene učesnike ovdje u Crnoj Gori. Ova država je, radi njenog budućeg neputa, organizovano bila krenula da progoni srpsku kulturu, jezik i pismo iz života svog naroda i njegovog kolektivnog pamćenja. Počela je da organizovano razara ono ne čemu stoji. Počela je da smatra za neprijatelje one koji se drže srpske kulture, jezika i pisma. Zato je srpska kultura u Crnoj Gori morala da traži druge načine života i druge puteve da izađe na vidjelo. Jedan od izlaza srpske kulture iz državnog zatvora je i ovaj Trg od Ćirilice, na trgu Hercega Stefana, ovdje, u ovom divnom gradu, Herceg Novom. Ovaj Trg je okupio za ovih 8 godina postojanja, mnoge značajne srpske stvaraoce koji čistog obraza nose svoje ime i prezime, svoje pamćenje, svoju muku i radost, i blagoslov predaka.

Srpska kultura je ono na čemu stoje srpske države i pokrajine, srpska sabornost, i njena budućnost. Najbolja kultura proizvodi suvrenost duha koja uspravlja čovjeka i narod iznutra, i pored mnogih udara i optužbi koje po nama pljušte od strane moćnika ovog svijeta. I Crna Gora, mi tako svjedočimo, stoji na srpskoj kulturi, jeziku i pismu, na Cetinju i Lovćenu. Iako je po tim pitanjima, danas nametnuta velika polemika u Crnoj Gori, ali, pokazuje se, – ono što je vrijedno, ne može da potone, i ne može se zaboraviti, kao što pokazuje i ovaj Trg i ime Hercega Stefana.
Za ovih dvadeset godina u Crnoj Gori, stvorena je takva podjela u jednom narodu, jednoj kulturi, da je bilo poželjno da braća budu nebraća, da jedan jezik budu dva, da pored crkve bude anticrkva, – i da nema načina da se razgovara po bitnim pitanjima u ovako podijeljenoj Crnoj Gori. Jedni su mogli sve, a malo šta su znali, drugi su znali i vidjeli sve, ali još ništa nijesu mogli. Čini mi se da je prethodna državna vlast silom na sramotu uvela crnogorski jezik u crnogorski Ustav i državu, da bi zaustavila razumijevanje, da se stvori što veća ljudska tmuša, kako bi svi odustali od Boga i od čovjeka.

Doista sve bi ovo bilo ovako, da u čovjeku ne živi sloboda i stvaralačke sile, kuje na sreću, i sam Tvorac podržava. I najviše podržava kad se od strane onih koji drže ovaj svijet, sputavaju i obesmišljavaju, kada se smišljeno umnožava falsifikat u svim prostorima života, a originalu se predlaže da se gubi i da mu je bolje da ga nema.
Eto u takvoj su se situaciji našao narod i ljudi u Crnoj Gori, koji drže njene temelje.

Živeći kao tuđni u svojoj državi, imali smo za pomoćnike velike Petroviće, i cijelo duhovno i kulurno nasljeđe, dok nas je svoja država sve više prezirala i odbacivla. Ali,kao što se istini ne da odsjeći jezik, tako se ne može ugasiti ni sloboda u narodu i pojedincima koji znaju šta ona može. I upravo, odvažniji pojedinci nijesu dali toj Luči da se ugasi. Zato i danas doista postoje sakrivene stranice najnovije crnogorske i srpske istorije u Crnoj Gori, na kojima je zapisana istina o jedoj dugovojućićoj borbi, za pravo lice Crne Gore. Ako je moje javno djelovanje i najmanje doprinijelo toj borbi tom duhovnom preokretu, imam još veću radost i zahvalnost, i kolegama piscima, i čitaocima, i svima vama. Živjeli, i hvala vam

Milutin Mićović
Na dodjeli nagrade Trga ćirilice – „Pečat Hercega Stefana“, Herceg Novi, 26. 08, 2021

Pročitajte JOš:

Mitropolit Joanikije: Hoću li njih da pitam gdje ću se ustoličiti, njih koji me truju mržnjom svakodnevno; ako neće mir, uzeće prokletstvo