ИН4С

ИН4С портал

Тамо далеко у немилости

1 min read
Сећам се, давно је то било, а није био Трг од ћирилице, већ степенице Саборне цркве у Никшићу или Манастира, како је и данас зову, због лепоте и монументалности. Дали су јој на значају и због моћног ктитора, Руског цара
Miso vujovic, tekst o papi, priroda, Bogovi, Mamurluk,Hram

Мишо Вујовић

Пише: Мишо Вујовић

Сећам се, давно је то било, а није био Трг од ћирилице, већ степенице Саборне цркве у Никшићу или Манастира, како је и данас зову, због лепоте и монументалности. Дали су јој на значају и због моћног ктитора, Руског цара.

Неко би донео гитару и по целу ноћ се пребирало по жицама.Тада нисмо знали шта је демократија и да ли нам је уопште потребна, као што се Перо пола живота ишчуђавао како директорова деца немају апетит. Гладне године, а они неће да једу!?
Школа је била обавезна, бежање са часова факултативно, нарочито када гостује Звезда. Ћирилица се подразумевала. Званичан језик био је српско-хрватски, Хрвати су га звали хрватско-српски или хрватски.

Као и ми – српски. Који је следећи час? Српски. И у том већинском црвено -црногорском амбијенту никоме није падало на памет да мења језик, као крвоток народа. Став партије био је да се црква, као превазиђена, ретроградна творевина или опијум за народ, тихо бојкотује. Мање тамјана, више хероина. Што више зависника, мање таласања. Онесвешћену масу само напоји и усмери. Једна црта – три гласа.

Већина свештеника је побијена, остатак преплашен или кооптиран у систем, како се говорило. “Видиш онога са јарећом брадом?”, питао ме чика Милан, подижући штап према погнутом човеку у мантији.

“Он је међу првима пришио петокраку и постао председник Одбора свештеничког удружења. Црвени поп из Бањана. Тако смо га звали. Врата су му била отворена од комитета до маршалата. Ни он није знао куда стиже опасан црвеним појасом, окићен напрсним крстом, не одвајајући се од кожне комесарске актовке у коју би понекад залутао епитрахиљ, мало тамјана и кадионица.

Једне године бану Он за Аранђеловдан. Славили смо како је Бог благосиљао. Било је понешто да се попије и презалогаји, нијесмо измишљали рођендане, замрачивали прозоре.

Из Метохије бјеше доша’ кум Митар, рањен на Тарабошу, али претече, док се моме оцу и твоме прађеду не зна гроба ни мрамора до дана данашњега. Свака их је држава заборавила. А гинули су за српство и државу!

Митар је прича’ о својим јадима док су се пробијали кроз Албанију: ‘Три зла су нас пратила: глад, мраз и Арнаути у засједама’, говорио је, мирно и доброћудно. Слушали смо га нетремице. Није му било право што су Црногорци запостављени. Митар је носилац Албанске споменице, Карађорђеве звијезде, међу првима је уша’ у Битољ 1916.

„Божја ти вјера, Милане, смутна се и ђавоља игра води да се српство уништи. Ми смо још 1916. могли да ослободимо Србију и Црну Гору, Босну, Маћедонију, Херцеговину и оно мало нашега народа у Хрватској. Али су савезници чекали да Бугари, након слома на Кајмакчалану и великих губитака у околини Битоља, што крвавије намире рачуне над оним народом у Србији. Шта су само седамнаесте чињели у Топличком крају?“

У једном тренутку је застао. Отћутао је скоро минут. Чуло се само пуцкетање свијеће.
‘Знате ли шта нас је одржало?
Вјера и пјесма, препуна бола туге и наде у васкрс и спасење!’”

Старац је уздахнуо дубоко. Из његовог храпавог остарјелог грла потекли су мелодични гласови. Пјевао је младић препун надолазеће снаге која је извирала из његове младости.
„Тамо далеко, далеко крај мора…“

Мој кум Митар је бесједио о свом четовању, наздрављао руском цару Николају, спасиоцу. Поп се искра’ пред поноћ, а ми смо у освит, сад без свједока, причали о домаћим мукама.

Прошло је неколико дана, на улици ме срео братсвеник запошљен у служби.
„Ратнички си прославио Аранђелов дан“ кроз осмјех ми је набацио – да Озна све дозна.

„А о чему би ратници причали, но о рату или да бесједимо ко жене о куђељама и предиву?“, одговорио сам.
Мој братственик се осмијехнуо, потапшао ме по рамену и одлазећи, више себи у браду, изговорио:

„Тако је, стрикане, никад не бјежи од себе. Ако једном човјек побјегне од себе, никада се више неће наћи.’”

И на степеницама испред манастира, раних осамдесетих, певали смо “Тамо далеко”, песму патње, пркоса и поноса.

Два друга милицајца, у плавим униформама, мало би одстајала и наставила да обилазе ред и мир.

“Има ли се шта попити?”, питао би дугачки Дробњак!
“Вињак”, уследио би хорски одговор,“Може по једна”?
“Други пут, дужност зове!”

Коме то смета једна љубавна песма, надопуњена сузама и патњом, оплемењена надом, са јаком антиратном поруком? Ко хоће да бежи од себе, стрва му се не знало! Нека иде сам у вечну потрагу за собом. Оставите народ, не крадите му памћење, не обогаљујте га бездушјем. И не пљујете по прецима, знали су и ко су и за шта гину!

„Тамо далеко“ је у срцу сваког Србина, ма где био. Она нас враћа у време бола, поноса, части и победе.

„Тамо далеко“ је симбол најузвишенијег интервала у новијој историји српског народа. Тада су и Црногорци били најжешћи Срби.

Владо Георгиев то зна!

Подјелите текст путем:



Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:

     

10 thoughts on “Тамо далеко у немилости

  1. … Ne znam iz kojih pobuda ovo tvrdiš, kako ni to nije bez svakog značaja, a skoro pa da si u pravu!
    Ne treba ti da pobolje poznaješ predistoriju i istoriju, posebno posleratna zbivanja, pa da dođeš do pravilnog zaključka : Sve i da je bilo takve neke skrivene strategije “ srbijanizacije“ rezultata Velikoga rata, do toga nikada nije došlo. I to je fakt!
    Srbi su baštinu i nasleđe pobjednika rata predali u ruke Hrvatima i Slovencima!? Poništili su bezumno svoj međunarodnopravni subjektivitet, i Crnoj Gori, takođe, tako da tvoja teza u potpunosti pada u vodu, bez bilo kakve potrebe za nekom ozbiljnijom argumentacijom!
    Danas je i više nego jasno, da čak i ako je postojala takva skrivena tendencija, Srbija sa nesumnjivim pobjedničkim potencijalom nije ni pokušala da ga kapitalizuje u neku, bilo koju i kakvu, srbijanizaciju vaskolikog srpskog prostora!
    I da apsurd bude veći, ponavljam, kako su takve ideje u Beogradu poduže vrijeme bile vrlo živuće, Srbija je od toga u potpunosti odustala u korist politički šizofrene ideje jugoslovenstva!? U dvostrukoj grešci ona, ta srbijanska, koja nije i srpska, politika Beograda!!!
    Sa današnje istorijske distance jedna takva i toliko samodestruktivna politika i strategija zvaničnog Beograda je u potpunosti nerazumljiva.
    Tek nam predstoje ozbiljne politikološke i socioistorijske kritičke studije, pokušaj da se dođe do bilo kakvog smislenog odgovora!

    1. Ђикане, тебе цијеним за поштеног Србина и морам ти рећи да ми је криво што се не слажемо.

      Не знам где си, али знај да је Београд и србијанство одавно превладало у Србији. Спрдају се људи са Црногорцима који су се одазвали позиву 1991. године, не виде разлику између новоцрногораца и Црногораца оданих Српству и оштре зубе на Црној Гори, користећи ситуацију, ову накарадну данашњу.

      Србија је узела Црну Гору и шутнула субјективитет грађен на главама Црногораца и заливан њиховом крвљу. Онда се та проширена Србија ујединила са својим драгим Хрватима и Словенцима, примила Кватерника и сличне. Тако да се слажем, никаква даља аргументација није потребна. То шта је Србија радила даље са својим мутираним субјективитетом, уопште није предмет ове дискусије.

      Капитализовали су кад видим да се Црногорци данас ложе на србијанске ведете, типа Бећковића, Коштунице и других. Спас ће доћи из Србије? Хоће,

      као што је дошао испорученим српским официрима,

      као Матија на Видовданском скупу 1992. године са америчким заставама,

      као што Лажни Престолонаследник честита хапшење Младића док му четници кличу,

      винуће се у небеса као они балони што их је „заштитник Срба у Црној Гори“ Чедомир Антић пуштао са Калемегдана 2006. године, заједно са Весном Пешић, када су убили Слободана Милошевића у Хагу!

      1. … Mi se u stvari i kada se ne slažemo slažemo!
        I ne znam, nije mi jasno, kako to ne vidiš.
        Jedno su trendovi, znam za sve to, za čitavu tu “ atmosferu“ u Beogradu i Srbiji.
        Ja ne govorim o tome, ja pokušavam da nešto razumujem u istorijskim tokovima. Iako je politika Beograda najmanje dva vijeka politika “ srbijanizacije svesrpskog prostora“, ona nikada iz ravni dotrine i političke strategije nije krenula u život, ZAŽIVJELA!
        … Srbija, osim u Mekedoniji (Staroj Srbiji), a i tamo u konačnici neuspješno, nikada nije svoju političku “ dogmu“ ni pokušala, kamoli sprovodila i sprovela, za šta nam dokazi i nijesu potrebn, kako je to golim aokom uočljivo, izvan je svakog mogućeg spora!!!
        A sa tvojim primjedbom na egzotične likove veljesrbijanstva, koji su štetnici u krajnjoj instanci, u potpunosti se slažem!
        Još od vrijemena crnogorske ideje svesrpske konstitucije i potonje koja je dolazila iz krugova najobrazovanijih Srba tog doba, iz srpske Atine, mi nijesmo ni imali iole ozbiljniji pokušaj da se na državnom planu oživotvori makar politička ideja, ako ne i platforma, državotvorne SVESRPSKE KONSTITUCIJE!
        Mi smo rijedak narod, uz Albance, koji nijesu zaključno sa 20 tim vijekom okončali državotvornu konstituciju u PRIRODNIM GRANICAMA đe srpski narod predstavlja većinu sa istoriskim pokrićem!??
        … I znam da se slažeš!

  2. Црногорци 1916. сигурно нису гинули за Светозара Прибићевића, који се слизао са Хрватима двадесетих, сигурно не за државу у којој је Милунка Савић чистачица, сигурно не за државу која форсира аустроугарске официре испред српских и сигурно не за накарадне бановине!

    Гинули су за Црну Гору и за Српство, а не за србијанство!

    1. Е виђи памети повратникове образа ти. А ђе нас нађе вако Србијанчене. А што се спрдаш са тим витешким народом који је цио свијет задиовио. Није Никола Пашић Србија ни Александар Зоркин Србија је Солун, Груниште, Кајмакчалан, Битољ незауставиви јуриш до Истре то је Србијанац. Прво поврати па збори. Слушај Кума, Ђикана, Црноја, Морсчанку..

  3. … Pa i nije baš, Mišo, rode … u nemilosti!
    Ustvari, i jeste u nije : “ daleko“, svakako nije.
    Oni bi da im bude još dalje, najdalje, a najbliže!?
    … Tog apsurda, te sulude kontradikcije!
    … „Tamo“, ovo tamo koje kazuje Srbiju, e ono jeste, to kukavno “ tamo“, e ono jeste u nemilosti!
    Ni ono cjelinom, „tamo“ …
    Ko žutijeh mrava ih je po Beogradu, Zlatibor je već godinama “ crnogorska“ planina, zakučili je vascijelu, tamo im nije daleko!?
    Istina, njima je „tamo “ u najveću mržnju, jeste, njima luđacima zaljubljenim u svjetlosti velegrada i savskih splavova!
    Žale se domaći, vele, živjeti se ne može od Beogada dukljanskih „zaljubljenika“, bahatih i nasilnih!
    Koliko vidim, voljeli bi domaći da su još podalje “ tamo daleko“ od nas, od ove naše kuge!!!

  4. „Тамо далеко“ је симбол најузвишенијег интервала у новијој историји српског народа. Тада су и Црногорци били најжешћи Срби.
    Kada su Srbi bili Srbi a ne Crnogorci i komunisti bjese to negdje 63 pa sve do devedesetih, mada najmanje sredinom osmadesetih taman kao sada,bas tako najmanje Srba je danas,iako po popisu kazu preko 30%,gdje bi nam bio kraj da nas ima manje a da smo kao nekada.Boraveci predprosle godine kuci drzimo parastos poginulim u zadnjem ratu i komadantu Drazi i crkvi Svete Troice na Pelinskoj Rudini jedan maldi covjek nosi tacnu,mi kazemo stariji GVANTIJERU ,zna si ti odakle je ta gvantijera kazem ja njemu,neznam kaze on,to je istoriska posuda mora se sacuvati,a na nju su komunisti davali prilog-ljemozinu tada smo govrili .On me pogleda i zacudjeno pita,komunisti davali prilog, jeste moj dobri i to uglavnom svi od reda,pogleda me cudno s nevjericom te mu ja ispricah da je pripazi i kako je bilo.
    Kaze Miso savjet je bio da se crkva :Став партије био је да се црква, као превазиђена, ретроградна творевина или опијум за народ, тихо бојкотује. Мање тамјана, више хероина
    Taman tako samo o heroinu mi tada nijesmo znali nista ,ili skoro jednako koliko desavanje u svemiru na nekoj X galaksiji.U Grblju su bila dva svetenika jedan iz Grblja Marko Knezevic a drugi iz Budve proto Milo Bozovic,uglavnom su zajednicki sluzili i drzali obrede, proto Milo je u vecini slucajeva sluzio a proto Marko odogovrao,mada je tada bilo ljudi koju su na Crkvenoslovenskom znali citavu LITURGIJU napamet,kao tada vec odvano preminuli Ljubo Radanovic .Kao dijete imao sam duznost ili naredjenje od oca da drzim kadionicu ,sto iskredno i nijesam volio kad je bio proto Marko u altar, dok kada je bio proto Milo sa velikom radoscu,imao je covjek nesto u sebi neku posebnu moc koja ne samo sto je privlacila djecu nego cak i tadasnje komuniste,koji su tacno znali sto su crkve uvjek bile pune nijese imalo mjesta na liturgijama i parastosima.Ta neka tiha borba izmedju njih komunista tadasnjih i prota Mila bila je nevidljiva obicnom covjeku,mogla se vidjeti u demostrantivno stajanju ispred crkve ugalvnom svi u bijelim kosuljama dugackih rukava ,dok straije i maldje zene sa djecom u crkvi i par prezivjelih cetnika, ili njihovih sinova,a njih je na srecu bilo ipak dosta svi zajedno na LITURGIJI.Nako zvrsene sluzbe i prekade na grobu ponekda ali ne uvjek je drzana propovijed uzeta je nafora a iza toga je narod sjedio pred crkvom i cekoa polsuzenje pnaije-psenice tri puta i sluzila se rakija,tada se nijesu dijelile napolitanke nego samo panaija,sto bi u prevodu znacilo da je umro PRAVOSLAVAC a ne neko iz komunisticke familije.Dok se dijelila panaija djede Ilija prokanadur-tutor crkve je uzeo gvantijeru i isao od jednog do drugog i na glas govorio: EVO I OVI DA DAJU PRILOG IAKO NE ULAZE U CRKVU,koji ovi tada mi nije bilo jasno,a nikada nijesu bili potpuno sami nego uvjek sa nekim koji nije bio komunista,i koji kao po dogovoru ,a nije ga sigurno bilo izvadi 100 dinara i stvi na gavntijeru ,oni posto su svi djeca krstenih ljudi a i sami oni su bili krsteni redovno su davli prilog nijesu mogli da ne stave neko 100 a nko vise dinra na gavantijeru.Tako da se toga dobro sjecam ,sve je to funkcionisalo negdje do sredine sedamdesetih ,kada se nije vise islo medju narod da se daje prilog,a posjete crkvama su bile svedene na minimumu.Naravno stvari su se mijenjale, pocele su da umiru komunsiticke babae i poceli su novi obicaju,nije bilo svsetenika,mjesto njih ili njega dolazila je limena glazba iz Kotora ili Tivta a umjseto panaije sluzili su se kolaci ne domaci nego kupovni iz prodavnice ,mi smo ih zvali GALETINE.Poceli su sve cesce govori velicanje i lazi komunista su zauzeli icrkvena groblja
    „junacka borba oslobodilaca se nastavila da se siri i na grobljima isto kao i u skolama.Neko se smijao neko nije,o pokojniku sve najljepse.Tako su bili povroborci i heroji jednako oni koji su otisli na Svetog Simeona Stopnika 1944 a vratili se kuci iste godine o Mitrovu danu,potpuno jednkoa koa neki sa tada velicane Sutjeske i Neretve.Medjutim to tada nije bilo vazno,ritual komunsiticki se nastavio do pcetka devedesetih ,gdje se i zavrsva,nesto slicno kao sada ove bahanalije s rijalitima ,cak i po grobljima.Tu i tamo vidim i danas neku osmrtnicu bez krsta ,ili skoro rijetko s petokrakom .Dosla su nova vremena tako i seoocka naselja umjesto kuca ljudi pogradis kapele potpuno jednake kao u gradovima ,sela izgubise svoju iastoriju dijeli se jos panaija svetenici vrse obrede ,saucesce se prima po nekom ustaljneo obicaju,idu ljudi zbog tehnickih uslova da izajve saucesce svakome iako nikoga ne poznaju,komunalci pretresaju kosti rodbine bez prisutva porodice ,prodaju se grobna mjesta ,smrt je postala biznis a ne obicaj koji nas je razlikovao od ostalog svijeta po pijetetu prema mrtvima,danas se ide na sucesce kao na plazu,a prvi koji ogradi krematorijum ce postati novi KREMANSKI tajkun .Kada ovo nekome kazes neko te i saslusa vecina se smije,i tako se mi polako ali sigurno udalajvamo od ong naseg iskonsko.Da neko drzi godisnje pomene ,tesko.Poju se tu i tamo sto kazu MASLA pojedine porodice ,ali i to rijetko,svetenici nijesu u boljem polozaju sto se tice drzave nego sesetih godina,narod ce vjerovatno zahtijevati da se ogarde kapele gdje bi mogao uci kolima pored iste i onako kroz prozor izjaviti saucesce,onaj koji bude primao vjerovatno ce instalisati TACHSCRIM DA NEBI USTAJAO I RUKOVAO SE,a mi postadosmo moderan i jevropski narod.Sva nasas kulturna blaga pokusavamo zastititi u UNESKO a da ih sami ne parktikujemo,postadosmo SRBI i to samo takvi,a da ne parktikujemo nista sto Srbe odlikujemo,iako kao svi slavimo,a za vrijeme obreda za slavski rucak rucak puse piju,djeca kolo vode ,radi telvizor ,svaki drugi drzi neki veliki telefon od 1000 evra ili koliko je kostao nekada vo.
    Zato smo prvi da podignemo tri prsta ,idemo u kartkim pantalonama i u crkve i u manstire ,itetovirani srpski natpisi,sto vise tetovaze to „bolji“ Srbin,crno nam se pise odavno ,sve ovo smo zasluzili sve mi Srbi ili bivsi SRBI kojih je navse,a najvse me strah bas tih bivsih sadasnjih,broja im nema.a sve je pocelo stidljivo pred crkvama s maldim komunistima koji s samo stajali a nijesu ualzili u iste a davali prilog,ali bili su krsteni .Danas umjeto ispovijedi idemo kod gatara vidovnjaka iscelitelja ,samo ne onamo kad treba,kad je kasno juris na Ostrog kod SVECA,bice da je kasno i to debelo…………?

  5. Stavili nekakvu kosovsku zastavu na Novo Brdo.Kažu da je albanski grad,drže misu!
    Za Dečane trabunjaju da je albanski manastir.Miloš Obilic je albanski heroj po nekima,a po drugima srpski terorista.Njegoš je genocidni pisac,a Tesla hrvatski naučnik,Hrvat.Srbima serviraju Šotu,a gusle su albanski,bošnjački,hrvatski instrument,samo ga Srbi ukrali Crnogorcima!!Ludilu antisrpskom kraja nema.U Montenegro ne mogu da udju Crnogorci Srbi jer pišu i zbore jezikom Srba!Crnogorska zastava trobojka je strana zastava,jer su svi Crnogorci koji su ginuli sa tom zastavom za slobodu, u samoj Crnoj Gori –svi su stranci!Ludilu i anticrnogorskom nema kraja.Suljo Ugljanin tvrdi da su sadašnji Srbi posrbljeni Albanci!!??Sve više ljudi ispituje haplogrupu dnk.Pa se mnogi zgranu kad vide koje im je blisko bratstvo.I onda kažu,nije bitno biološko poreklo,nego kako se osećam u grupi!!A oseća se stvarno.Ludilu antisrpskom nema kraja.Tekst autora na temu pesme koja trese medije i javnost je sjajan.Ali treba očekivati da će ta pesma od nekih biti proglašena albanskom,hrvatskom ili možda grčkom jer je nastala van Srbije ili CG.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *