Tajna Svetog pričešća u Pravoslavnoj crkvi
1 min read
Otac Gojko Perović
Piše: o. Gojko Perović
Iskustvo Crkve
U toku svoje svešteničke službe puno puta sam bio u potresnoj situaciji da pričešćujem ljude na samrtnoj postelji. U pitanju je drevna hrišćanska praksa kada se najsvetiji crkveni bogoslužbeni čin, Sveta tajna pričešća, vrši na granici života i smrti. U okolnostima izvjesnog umiranja, vjerujući čovjek želi da primi ove blagodatne darove, kako bi njegov prelazak u novo i nepoznato bio zakriljen Božijom silom i blizinom. I vidio sam, nadzemaljsku radost i olakšanje, koji su pričešćene ljude obuzimali – uprkos onom što je ubrzo sljedovalo. Nestajali su strah, patnja, pa i bol. Samo, Bogom dana smrt – nije odstupala!
Bio sam svjedok i učesnik pričešća bolnih. Kako u momentima kada je bolest tek konstatovana, tako i tokom dugotrajnog liječenja. I tu sam se uvjerio u blagotvornu silu sjedinjenja sa Živim Bogom. Neki bolesnici su, Božijom voljom, ozdravljivali, vidno osokoljeni ovom duhovnom potporom, dok su se drugi, iz istih razloga, junački nosili sa tegobama, sve do smrti. U oba slučaja, Sveto pričešće, i osvećenje koje ono nosi, nijesu bili neraskidivo vezani za tjelesno ozdravljenje (jer ga je negdje bilo a negdje ne – a svuda su u pitanju bili vjerujući ljudi ), ali jesu za osnaženje vjere i lako prepuštanje Božijoj volji.
Dolazak Hristov na zemlju; ustanovljenje Crkve i mogućnost hrišćanskog, crkvenog života jesu, na puno mjesta, doveli do rasterećenja od životnih tegoba (pa i bolesti) – ali to nikako nije prvi i osnovni razlog postojanja Crkve. On je prije svega u našoj pripremi za Budući vijek, za vječnost. ”Čekam vaskrsenje mrtvih, i život budućeg vijeka” – kažemo u (Nikeo-carigradskom) ispovjedanju vjere, koji čitamo pred krštenje, a i kasnije tokom svake liturgije u kojoj učestvujemo. U tom smislu, da bi nam ukazao na buduću zajednicu sa Njim, i da bi nas oslobodio straha od zemaljskih stihija, Gospod čini čuda. Crkvena istorija je prepuna izvještaja o zaustavljanju prirodnih zakona, pa i o izlječenju najtežih bolesti. Ali ni sami Gospod Isus Hristos nije, tokom svog života na zemlji, iscijelio sve bolesnike, već samo neke, naročito izabrane. Niti je Crkva, ikada u svojoj istoriji, imala pretenziju da potpuno zamijeni bolnice i ljekare.
Crkveni život nije, niti je ikada bio, preventiva od (sprječavanje) Božije Volje, već naprotiv – navikavanje da živimo u saglasju sa Njom. A ”ko će, sinko, Božiju Volju znati”, pita se naš najumniji pravoslavni arhijerej, i jedino što može nazreti u pogledu toga je da ”čaša žuči ište čašu meda”! Žalost i radost, zdravlje i bolest – sve su to mijene ovoga života. A ovaj život jeste prolazan. Po riječima pomenutog mudraca i proroka, čovjek ”vidi da za njega nije zemlja”, a pri tom zna da – ”ljudska duša jeste besamrtna”.
Jedna od čuvenijih jevanđelskih poruka glasi: ”Ko hoće život svoj da sačuva – izgubiće ga, a ko ga izgubi Mene radi, on će ga sačuvati” (Mt 8, 35). Ona nas, između ostalog, uči da ne treba biti beskrajno preokupiran ovim zemaljskim životom, odnosno – da ima nešto važnije od njega. Zato Njegoš brine što ”strah životu kalja obraz često”. E sad, kada je u pitanju ljudsko zdravlje i pojava bolesti, jevanđelje nas sigurno ne uči da budemo nemarni i da se ne liječimo, ali nam jasno poručuje da blagodat vječnoga života i Božije sile u ovom svijetu nije, pod obavezno, vezana za iscjeljenja zdravstvenih tegoba ili produženje zemaljskoga vijeka.
Bar dva razloga za poštovanje zdravstvenih propisa
Sve sam ovo rekao, i sagledao baš iz ovog ugla, kako bih pojasnio vjerujućim ljudima stav iz jednog od nedavnih mitropolijskih saopštenja da ”Sveto pričešće ne predstavlja magijsku zaštitu od virusa i drugih bolesti”! Ovim se htjelo reći da treba trezveno razlikovati istinu da se preko pričešća sigurno niko neće (i niko nikad nije) zaraziti ko sa vjerom pristupi ovoj Svetoj tajni – od isto tako velike istine da pričešće nije zamjena za lijek, ni od virusa niti od drugih bolesti! Pričešćivanjem se na nadrazuman način sjedinjujemo sa Gospodom i budućim Carstvom nebeskim. Izlazimo, u tom trenu, iz prolaznosti u vječnost. To je toliko nepojmljiva sila, veća od svake zemaljske, da kroz nju često nastupaju brojna čuda, pa i iscjeljenja – ali samo po Božijoj volji i Njegovom izboru i namjeri, a ne ”pod obavezno” i po našim očekivanjima. Zato je u tom istom saopštenju naglašeno da bi pristupanje pričešću kao zemaljskoj apoteci bilo ravno ”kušanju Gospoda”!
Kada, prilikom pričešćivanja vjernika, sveštenik kaže – ”na zdravlje duše i tijela” – on tada izgovara molitvenu prozbu upućenu Božijoj volji, a ne riječi magijske zaštite. Na brojne Svete ljude, pričasnike Svetih tajni, Gospod je popuštao bolesti i stradanja od kojih su, na koncu, umirali. Ko se sa vjerom pričešćuje – garantovan mu je vječni, besmrtni život – ali nije garantovano, ama baš ništa, u vezi sa ovim zemaljskim – osim duhovnog spokoja!
Eto to je prvi (bogoslovski) razlog zašto Crkva poziva na poštovanje svih ljekarskih propisa u doba zarazne epidemije. Drugi razlog je građanski, ali ništa manje jevanđelski i hrišćanski od ovog prvog. A on se tiče činjenice da mi hrišćani ne živimo sami u ovom svijetu, nego da su naši sugrađani i komšije ljudi koji imaju drugačija uvjerenja. A jednako su i oni, kao i mi, na udaru epidemije. U tom smislu smo dodatno obavezni da poštujemo sve državne propise. Ne možemo raditi ”po svome” usred opšte nevolje. Podjednaka disciplina svih građana je istovremeno i naša duhovna obaveza.
Zašto jedna kašika?
A zašto onda nijesmo odmah zaustavili sva bogosluženja kad je konstatovana epidemija, i kako možemo, usred svega, da pričešćujemo jednom kašičicom?
Prije svega treba znati da se u Pravoslavnoj Crkvi pričešće ovako vršilo vjekovima unazad, i prije ”korona-virusa”. Ova forma nije mijenjana, iako se Crkva nalazila na udaru raznih pošasti (kuge, kolere, groznice i sl.). Upravo bi Crkvi prvoj bilo u interesu da tu nešto promijeni u slučaju da je ikada konstatovan problem po tom pitanju. Međutim, svakome biva po njegovoj vjeri. Spolja gledano – ovakav obred jeste jedan neobičan vid ”konzumiranja hrane”, koji – takav kakav je – biva odbojan mnogim čistuncima. A pojedini epidemiolozi ga se užasavaju.
Za vjernika, međutim, on ima snažno unutrašnje značenje. To je posadašnjenje prošlosti i budućnosti – u jednom trenu. Oprisutnjenje Gospodnje Tajne Večere (otuda: trpeza, jelo i piće, poziv na gozbu) i predokušaj Budućeg Carstva (otuda ”Blagosloveno Carstvo” na početku…). U oba smisla to je ispunjenje Gospodnje molitve ”da svi budu Jedno”. U pravoslavlju Sveta Trpeza nije puka simbolika, ni podsjećanje, ni predstava… nego realno, istinsko prisustvo Hrista ”sada i ovdje”. Ko tako vjeruje – tako mu i biva.
Zato ovdje, sa hrišćanskog aspekta, nije riječ o tome ”da li možemo da se zarazimo preko kašičice” – jer, zbilja, u istoriji Crkve to nije bio jedini način vršenja ove tajne i mogle bi se razmatrati i drugačije varijante da se ona obavi. Riječ je, prije svega, o tome – ”da li možemo, u tom momentu dok se pričešćujemo, da se zarazimo”? A taj momenat, i ta namjera sa kojom pristupamo – nespojivi su sa zarazom. Otuda, kad je nastupio oprez zbog epidemije, nijesmo dodatno pozivali vjernike niti naročito zakazivali liturgijske skupove – nego smo prepuštali da na pričešće dolaze samo oni koji znaju i koji vjeruju – o čemu je riječ. Čak smo naglašavali da oni koji sumnjaju i koji se imalo kolebaju – ”ne dolaze”. Znamo da se trenutak kolebanja i talas malovjerja može desiti svakom od nas. Baš svakom.
”Mi koji heruvime tajanstveno izobražavmo… svaku sada životnu brigu ostavimo” – kaže centralna liturgijska pjesma. Ne može se ljubav prepričati. Ne može se vjera nacrtati. Sveto pričešće nije od ovoga svijeta – pa samim tim ne može biti sredstvo širenja zaraze. Ali može biti snažno duhovno ukrjepljenje, pa preko toka i uzrok psiho-fizičke bodrosti pričasnika. Tu smo, kao crkveni ljudi, vidjeli razlog da se liturgijska bogosluženja ne prekidaju. Te su službe najsvetiji kult Crkve, a pričasna čaša je – bez pretjerivanja i suvišne simbolike – realna, istinska Čaša Života. Otuda bi, naše, samoinicijativno odustajanje od nje bilo ravno odricanju od vjere. A baš nam sada treba vjere.
Pri svemu tome, u skladu sa principima sekularnosti i lojalnosti državi i njenim zakonima, poštovali smo i poštovaćemo svaku mjeru donijetu u svrhu suzbijanja zle epidemije. Zato koristim i ovu priliku da sve još jednom pojasnim. Da podsjetim braću sveštenike i ostale hrišćane – da imamo razloga, i pred Bogom i pred ljudima, da se strpimo, i da sačekamo dane kad ćemo punoću svojih liturgijskih skupova obnoviti. Ova posljednja mjera o zabrani građanima (laicima) da učestvuju u bogosluženjima – isključivo je privremena, i ne postoji opcija po kojoj ona može potrajati duže od ovog proljeća.
Isto tako da zamolim ostalo građanstvo, da se potrudi, da razumije, da Crkva – ako i jeste drugačija od zemaljske države – ona nije protiv nje. Ne znam za druge, ali znam da ove države ne bi bilo da nije bilo ovakve, gore opisane, nadrazumne vjere. Odnosno, od nas ne bi ostalo ništa i ne bilo ničega – da nije bilo onoga ”što biti ne može”.
(Vijesti)
Pročitajte JOŠ:
Pro-NATO institut IFIMES upozorava: ANB podmeće i laže, inficira NATO u svrhu očuvanja Đukanovića
Reče bezumnik u srcu svome – nema Boga. Niko nema pravo da zabrani pravoslavnima Sveto Pričešće. Niko i nikad. A vi što protiv Boga ratujete, ako se javno ne pokajete, ćete primiti platu za to. Hristos Voskrese! Voistinu Voskrese!
Ja stvarno ne znam u cemu je ovdje problem. Bog nam je dao slobodnu volju i rekao – po vjeri tvojoj neka ti bude. Neka se pricescuje ko hoce i gdje hoce. Ko hoce kod Mirasa srecno mu bilo ja sa tim nemam problem. Ne razumijem samo kako neko sebi daje za pravo da meni uskracuje prava koja sebi daje i da mi on odredjuje u koju crkvu cu da idem i kad i kako cu da se pricescujem.
Ništa nemam protiv liturgija ,odlaska na iste .Protiv pričešća i bilo čega što je vezano za crkvene obrede. Da li bili pravoslavni ili katolički Hrišćanski ili ostali. Ali u vreme pandemije nisam za to da se obavlja bilo u crkvi ili gde drugo. Evo čitam da je i u Srbiji zabranjeno da se obavljaju pričešća i liturgije u prisustvu građana. Neznam zašto u Crnoj gori toliko ima otpora prema takvoj zabrani .Pa nije večna malo strpljenja i kad prođe corona a onda na pričešća i u crkvu
Laž je da se u Srbiji vjerni narod ne pričešćuje. Niko ko dođe ne ostaje nepričšćen. I sam Sveti Sinod objavio je da,poštujući sve mjere opreza, i tzv.socijalnu distancu, Srpska Pravoslavna Crkva odbija da o pričešćivanju vjernih pregovara sa bilo kim. Samo su Fanar i fanarioti ukinuli Sv. Pričešće, istšina i za sama sveštena lica i za vjernike,bar zvanično. Prosto su do korjena sasjekli sv. Liturgiju. I oni vele – privremeno,za dobrobit Novog svjetskog poretka i njegovih državnih provincijica, koje sebe doživljavaju kao suverene, a svoju “suverenost” kao “bivanje onog što biti ne može”.
Juče u Budvi i Reževićima uhapsiše dvojicu sveštenika, barem tako objaviše mediji, zbog služenja svete liturgije, a niko se iz vaše centralne Uprave ne oglasi, moj oče!?!Da li to znači da odobravate ovaj čin bezbožnika?
Stiže a niko ne zna kako je stigao, ali je tu s pravom je tu,jedino nije pravda da se umire,a kome je milo umrijeti?
Šta je to smrt,svako zna da je neminovan ali se o njoj ne razmišlja sem kda neko umre,međutim i tada mnogi se prisjete te istine i nastoje da je što prije zaborave,ima i onih koji to nesvjesno čine pa ikao je stradao neko najmili njihov ,ali ima i onih iz straha od jedine istine i prvde na Zemlji.Umiru stari ali umiru i maldi ,obični građani svšetena lica svi od reda,svi smo pred tom istinom jednaki ,samo ne znamo red.Najviše se u Montenegro podigla vika baš na Crkvu ,razlozi koliko voliša svih tjera ista pomisao,a što ako mene strefi,kao da neće ipka bolje da i ja koju prozborim protiv Crkve i popova za svaki slučaj,još ta pričest,neka sam rekao još što da ne možda neko čuje, jedan više protiv Crkve misle da je baš tu spas,možda trenutan lična ali samo u tok tog trnutka dokel olakšam sebi strah je opravdano, a popa je kod nas najlakše napadnuti,za svki slučaj treba da se to uradi,ako se zrazimo virusom onda je to iz svetog putira,ako se ne zrazimo onda je to što se popovi slabo mole,tako su pisani tekstvi i za svaki slučaj pop ili popovi su krivi .Eto zar nije tako,pa umro je vladika Milutin,znaju zašto, zašto iako do juče nijesu zanli da i postoji,ali da su se mnogi spasili što mu nijesu ljubili ruku sada znaju i oni,koji oni,eh koji ,oni koji sve znaju.
Crkva ima svoju Dogmu i svoje sveštenstvo,sve je tradicionalno i dobrovoljno,a ako nijesmo znali ,mada jesmo,odvojena je od države,ne svuda ali kod nas još jeste,do tada se treba pridržavati šta ona govri i kako govori.Ali nije to meni dovljno,neću ja to da slušam,mada u Crkvu rijetko idem ,ili bolje reći ne idem ,ipak znam gdje ona griješi,ja ne griješim nikada,niti sam ikada griješio ,jest da ne živim crkvenim životom ali znam da sveštenici griješe,jer mora da griješe ,neko morada griješi i ja griješim,ali ipak sveštenici griješe,da ne griješe nebi se toliko naroda podiglo na litijam.
Kako sada ove dvije stvari da shvtimo,toliko naroda na litijama sveštenici i vladike grešni a ja u pravu ,jer ja znam da sam u prvu nebih ja bio ja da nijesam u prvu,a drugi koji drugi ko su oni,jasam u prvu,jer ja znam da popovi nijseu u prvu iako su toliko naroda izveli na ulice,a dokazt ću javama da je tako.
Čitam na ovom portalu jednoga,a nije On sam ima ih više od KORONE,kažu ma nije to radi Crkve,mali dio narod nezadovljan a veliki dio naroda na litijam,radi čega je to
znaju da nije radi Crkve i da nije to, sve izveo Mitropolit i tamo nečesovi popovi nego oni,koji čitav život služahu vođama bilo kojima u bilo koje vrijeme i oni naravno znaju u čemu je problem,jer su i oni izašli baš radi toga,nepravde koju su sami stvarali,samo sada oni znaju kako ,pravednici i pokajani sluge gospodara traže da im se udijeli još jedna prilika da kažu gdje su i kao griješili,a nausput da kažu da popovi i vladike ipak ne znaju mnog pa ni o Crkvi i pričešću.
Tako je na Cvijetnu Nedelju Isus Hritos ujaho na mlado nesedlano magare u Jersalim uz povike i slavlje,a samo u su prošla četiri dan i Bio je uhapšen, a na Veliki Petak razapet ,samo pet dan je trebalo da se vid bijeda ljudske duše i oni koji mšljahu da o istoj odlučuju.
Kako bi bilo kada bi pustili sveštenike da drže slovo o Bogu i vjeria, ljekare o medicini
i da se tamo angažuju, velika je njihova služba i preko potreban nepotrebno se toliko trošiti kada već imamo Crkvu za vjeru,ako se neće nešto nov?
Ko mudruje po Bogf a ko po tijelu, i ko se čijem mudrovanju raduje iz ovoga se vidi
https://youtu.be/0Osbv0StB9s
Pročitaj ovo, premudri oče!
Sveštenik Aleksej Timakov, nastojatelj hrama svetitelja Nikolaja pri Centru za borbu sa tuberkulozom (CBT), nastojatelj hrama svetitelja Nikolaja na Preobraženjskom groblju:
U našem hramu svetitelja Nikolaja pri Centru za borbu sa tuberkulozom, Liturgija se po pravilu služi dvaput, sredinom sedmice i nedjeljom. Dolaze i pacijenti, i bivši bolesnici za koje je hram postao rodno mjesto, i medicinske sestre. Obično ispovijedam po okončanju bogosluženja, a zatim se pričešćuju svi koji žele.
Ne tražim od ljudi potvrde, ne pitam ih od kog oblika bolesti pate, – svi prilaze Putiru po redu koji sami oblikuju. Na službi ove nedjelje je bilo dvanaest ljudi, šest pacijenata i šest postojanih parohijana. Dvoje pacijenata su se prvi put pričestili. Dešava se da se čovjek razboli i da počne na drugačiji način da se odnosi ka životu, ka svom odnosu ka Bogu. Nakon što vjernici pristupe krstu, ja u oltaru upotrebljavam sve što ostane u Putiru.
Ponekad me zovu u reanimaciju. Opet ponavljam, kakav je oblik tuberkuloze kod čovjeka kojem je potrebno pričešće, otvoren ili zatvoren, mene ne zanima. Ja mu prilazim sa Putirom. Ukoliko u njemu nešto ostane, donosim ga u oltar i opet sve upotrebljavam. A kada idem da pričešćujem djecu ne pitam koji oblik bolesti imaju.
Po profesiji sam ljekar, završio sam medicinski institut i radio sam osamnaest godina u hitnoj pomoći kao reanimatolog. Dobro shvatam šta su virusne i infekcijske bolesti i kako se one prenose. I ukoliko bi bilo moguće zaraziti se kroz Svete Darove, ja bih se onda sigurno zarazio i to ne samo ja.
Zamislite samo, koliko ljudi dolazi u hram na bogosluženje u gradskoj zoni? Recimo 70-ih i 80-ih godina kada hramova nije bilo mnogo oni su bili popunjavani do poslednjeg čovjeka. U tom periodu moj otac je služio u hramu svetitelja Nikolaja u Kuznjecima i za vrijeme Velikog Posta tamo je bilo i do 1500 pričasnika. Zamislite, stoje dva ili tri sveštenika sa Putirima i svakome primjerno po 450-550 parohijana. A zatim sve što ostane upotrebljavaju đakoni i sveštenici. A tek koliko ljudi dolazi na patrijaršijske službe!
Mislim da je među čitavim tim mnoštvom ljudi koji dođu u hram popriličan broj onih koji boluju od neke infekcije i koji se pričešćuju! A sveštenici i đakoni, zatim, ne kolebajući se, upotrebljavaju sve to i ne pamtim da se neko razbolio. Za mene je upravo to dokaz da su tamo u Putiru – Hristovo Tijelo i Krv.
Po profesiji sam ljekar, završio sam medicinski institut i radio sam osamnaest godina u hitnoj pomoći kao reanimatolog. Dobro shvatam šta su virusne i infekcijske bolesti i kako se one prenose. I ukoliko bi bilo moguće zaraziti se kroz Svete Darove, ja bih se onda sigurno zarazio i to ne samo ja.
Nadrazumska logika mišje rupe:
Ako ima onih koji ne dijele tvoj pravoslavni doživljaj Svetog Pričešća, pa se sablažnjavaju time što se ti pričešćuješ, nemoj se pričešćivati dok ih aktivna sablazan ne prođe, tj. samo privremeno, ne duže od ovog proljeća, samo da ti bez pričešća prođu Vaskrs i Pedesetnica,izdrži!
Ako ima onih koji ne vjeruju da Sveto Pričešće spaljuje svaku nečistotu na iscjeljenje duše i tijela, da liječi bolne dušom i tijelom,nemoj ni ti to vjerovati, dosta ti je i duhovno spokojstvo koje ti,pored vječnog života,garantujemo mi koji se sve vrijeme i dalje pričešćujemo.
Ako ima onih koji ne priznaju Srpsku Crkvu, koju sa ocem Stefanom Nemanjom Podgoričaninom zasnova Sveti Sava Ravnoapostolni, ti je ne zovi Srpskom niti ističi njeno srpsko znamenje.
Ako ima onih koji rodnu zemlju Nemanjinu ne smatraju srpskom, niti narod u njoj srpskim, nemoj ih ni ti tako zvati, nego, lojalan njihovoj bezbožnoj državi, kako njeni bezbožni vođi zahtijevaju.
I nemoj da slučajno pomisliš da ono ” neka bude što biti ne može” važi,iznad i prije svega, za Crkvu Božiju i njene službe i Svete tajne, da ih bude uprkos demonskim silama i njihovim slugama koji to ne dozvoljavaju, nego to može da važi za narcisoidno i bogohulno montenegrinstvo i opstanak njegove države kojoj zapravo ponajviše i bezuslovno služimo.
A što je u Crkvi Hristovoj neprikosnovena Volja Božija da se hranimo Hranom za koju bezbožnik ne može znati, i što onaj “ko ne jede Prečasno Tijelo i Krv Hristovu nema života u sebi”, to nema veze. To je,uostalom,samo privremeno, da živimo bez života. Čak ni to što će se neko od nas možda u privremenom međuvremenu upokojiti nepričešćen, ne treba da nas zabrinjava. Gojko će i to objasniti đe bude trebalo.
Tipično ekumenističko i farisjsko tumačenje svete tajne i svetinje nad svetinjama t.j. sv pričešća.Nepričešćivati vjernike tokom Vaskršnjeg posta ,nedati im da sudjeluju na liturgiji mogu samo Judini potomci i izdajnici Hrista.Čusmo od ovoga “oca”kakvo je zvanično mišljenje o tome ekumenističke crkvene jerarhije.Da sveto pričešče ne znači obavezno i ozdravljenje,ali u pozadini toga stoji njihovo višedecenijsko nezamjeranje vlasti radi ličnih pogonosti,hedonizmai komfora .Da nije bilo i ovoga zakona o Crkvi oni bi i dalje normalno koegzistirali sa odnarođenom vlašću .
Mudri otac Gojko.
Ljudska mjera da, ali da li i bogočovječanska,pitanje je, u najmanju ruku.
Kaš što su fariseji učinili vjeru idolatrijom, teškim bremenom, a Isus nije mario za njihova pravila,tako se i u Crkvi vremenom napraviše idoli od pričešća i sl. a sve u smislu uvećanja autoriteta Crkve, vlasti, centralizacije, kontrole. Isus je prije pričešća večerao i to pashalno jagnje, a danas ne smiješ kap vode da popiješ tajna večera je prebačena ujutro. Način pričešćivanja preko kašike je uveden iz praktičnih razloga kada se nije znalo za viruse i bakterije, da se ne nosi pričešće kući i ne vača…a ranija praksa je bez kašike. Pa kako je Crkva praktično uvodila praktične stvari za tadašnje vrijeme i iskušenje, danas bi trebalo biti isto, dakada se neki gade i bez Korone da primaju ispred stotina vjernika kađiku u usta…ne bi trebala sveta tajna biti prepreka zbog načina.. a ne bi svete tajne krštenja i vjenčanja naplaćivati. Ali kako je sve biznis i priča i neki od toga imaju koristi, to ne čudi da o čudesnom pričešću pohvalno pričaju baš koji od toga imaju koristi, a recimo stranci druge vjere nisu registrovali da ne moraju ići u bolnice jer u pravoslavlju je pričešće ljek za sve… pa je zato vladika Milutin kršio zabranu o izolaciji starijih od 65, a kad se zarazio nije intezivirao sveto pričešće no pobjegao u bolnicu. Potom je umro, o čemu sajt SPC kao i RTS pri padu Krajine, još ništa nije javio!
Treba hrišćanstvorasteretiti idolopoklonstva i da nam neke stare izlapjele vladike popuju, u doba 21. vijeka, kada više niko nije autoritet ako realno to i ne zasluži.
Tesko tebi i tvojoj dusi,tebi je virus u glavi ,koristis neciju smrt da istaknes svoju bolesnu sujetu.Virus se ne prenosi preko vode ili vina iz Svetog putira govedo jedno,nego takvi maloumnici kao ti stvaraju paniku,ali uteci neces od smrti ,bio virus ili prhlada ona je svakim danom bliza,svkome pa i tebi!
Mjera!