Šta je to vidio Zoran Milanović?

Piše: Želidrag Nikčević

Da sam na mjestu kočopernih a totalno isprepadanih balkanskih političara, vrlo pažljivo bih oslušnuo šta ovih dana govori hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Može biti veoma korisno. Osim što izaziva očekivanu medijsku dreku, njegovo upozorenje na opasnosti od eskalacije sukoba između NATO-a i Rusije otkriva i čitav niz karakteristika moderne evropske politike o kojima se obično bezočno laže ili podlo ćuti. Međutim, po svemu sudeći, dolazi vrijeme da političari koji se oslanjaju na sopstveno društvo, a ne na ozloglašene „institucije“ i „međunarodnu podršku“, moraju da kažu i ponešto istinito.

Za predsjednika Hrvatske, zemlje čiji se građani kao plaćenici bore protiv Rusa na teritoriji Ukrajine, stvarno stanje na frontu više je nego očigledno. Kao i stvarne razmjere ukrajinskih (to jest zapadnih) gubitaka. Čovjek prosto iz prve ruke zna o čemu govori.

Ovaj Milanovićev „incident“ je možda prvi znak da se u malim raspojasanim evropskim državama konačno pojavljuje svijest o tome do čega može dovesti realni ratni sukob sa Rusijom. Ispostavlja se da, osim veselih prijema i banketa u briselskom sjedištu NATO-a i konferencija u Vašingtonu, članstvo u alijansi podrazumijeva i rizik učešća u istinskom oružanom sukobu. Uključujući i sukob sa Rusijom. I što je veoma važno: o tome govori baš predsjednik države koja je uz pomoć NATO-a ozvaničila svoje granice (likvidacijom Srpske Krajine 1995, tokom operacije Oluja). I sad nam baš on kaže: zemlje NATO-a spremne su, uz podršku SAD, da rastrgnu onoga ko je slab. Kakva je bila (i ostala) Srbija.

Milanović, dakle, jasno vidi: američka, britanska i briselska predviđanja da će Rusija brzo pokleknuti bila su, najblaže rečeno, neistinita. Štaviše, Rusija tek počinje da se bori. I Milanović se veoma uznemirio. Šta mislite, zašto?

Predsjednika Hrvatske, u stvari, muči bojazan da će, ako Zapad izgubi u Ukrajini, to biti globalni strateški poraz. A to onda znači da će naizgled stabilna struktura ravnoteže-razgraničenja na Balkanu, izgrađena na ruševinama Srbije i na račun Srba, vrlo brzo početi da se urušava. A tu se onda više ne radi samo o otimanju iskonskih srpskih zemalja od Srbije. I ne samo o tome da će se postaviti pitanje o prirodi hrvatske državnosti, ogrezle u etnički nacionalizam. Glavni problem je što će na Balkanu, gdje tinja novi sukob, početi da se širi ne samo politički, već i vojno-politički vakuum. A noseći stub „arhitekture stabilnosti“ na Balkanu – politička i vojna moć NATO-a – biće uzdrman. I taj vakuum će neizbježno biti popunjen. Ko će ga popuniti – kriminalne strukture, Rusija, Turska ili Kina – drugo je pitanje. A onda bi se lako moglo desiti da Hrvatska i ostali „dalekovidi slijepci“ u regionu izgube svoju trenutnu super-udobnu poziciju.

Drugim riječima, predsjednik Hrvatske je bacio pogled u bezdan potencijalnog velikog evropskog rata, ka kome je prvi korak načinjen agresijom NATO-a na Srbiju. I nimalo mu se nije dopalo ono što je vidio.
Ukratko: mućnite malo i glavom, ljubitelji „opšte međunarodne podrške“ i „trajnih institucija“.

Izvor: Fejsbuk