Srpski rod – provokacija; Sve osim skučenosti i agresije – provokacija

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Suštinska poruka koju su bjesomučni nasljednici nekoliko čovjekoubilačkih ideologija sa Cetinja čuli kao provokaciju nije sadržana samo u vokativnoj sintagmi „srpski rode“, već je za škrgućeće mučenike središte provokativnosti ono „veseli se!“ Pa kada se sve to spoji – veselje što je Hristos vaskrsao, veselje što su mladi Nikšićani „na Cetinje đe su naše sve svetinje“, veselje što pripadaju (kao i njihovi preci koji su podigli tu varošicu i negdašnju prestonicu srpskog otpora) svome, srpskom rodu, veselje što su zajedno, veselje što osjećaju jedinstvo sa Obilića poljanom – veselje i srpski rod, onda je to za tužne ljude različite narodnosti od one njihovih predaka – „provokacija“. Veselje – provokacija. Srpski rod – provokacija. Hristos vaskrse – provokacija. Postojanje podsjećanja na što su bili – provokacija. Sve osim skučenosti i agresije – provokacija.

Pa, onda u karikaturalnoj verziji junaštva – a ta karikatura „junaštva“, kada se kamenuju djeca, dobacuje sveštenicima, maltretiraju đaci najgora je demotologizacija i negacija dinarskog junaštva po sebi – zaspeš kamenjem djecu. I sutra dan pišeš mordbidna saopštenja, i dalje prijeteća po poruci i tonu, da zapečatiš svaku iluziju da ti se „omaklo“ i da ti može biti žao što si kamenom na djecu. Tako se „junačkom“ kamenovanju djece pridružuje „kultura“ – da ništa ni od časti ni od pameti nekadašnje srpske kraljevine Crne Gore ne bi ostalo u Montenegru.

Valjda, da se ono najgore iz pohare Kuča i provincijalne zagušljivosti zacari i satre, konačno, u sebi, veselje zbog Vučjeg Dola i Grahovca, zbog Sime Milutinovića Sarajlije i Njegoša, zbog svega lijepog i krasotnog zbog čega bi se imalo veseliti na Cetinju i danas.

I tako. Nekome ostaje da se veseli i dalje. A nekome je već u duši plač i škrgut zuba.

Hristos vaskrse! Veseli se, srpski rode!