Srbija je naše blago

Piše: Batrić Babović

Ko pročita ove riječi na prvi pogled pomišlja na kultnu pjesmu Miroslava Ilića. Slavuj iz Mrčajevaca odavno kroz moravska predvečerja i tihe pomoravske noći priziva ljubav na Srbiju. Pjesma je možda jedini i najpotrebniji lijek kad nevjerica i tuga obuzmu umove i srca. Da je zlo svuda pokazuju nedavni i nemili beogradski događaji. Od pamtivijeka nema igranja basketa ispred zgrada i škola, fudbala na običnim poljanama, sjedjeljki ispred prodavnica na pivskim gajbama… Sve je to zamijenio tihi satanizam kroz komunikacije sa virtuelnim svjetovima. Stolovi mladih u kafanama i kafića liče na zajednice interneta i mobilnih telefona. Zajednice ljudi i ljubavi preseljene su u starija sjećanja i davna osjećanja.

Zamislite koliko mladih Beograđana danas ne zna ništa o svom porijeklu ili korijenima. Gotovo sve mlađe generacije ne znaju da su im pradede ili dede iz Krajine, Like, Dalmacije, Bosne ili Crne Gore. O Kosovu i Metohiji ne znaju ništa. Žive od drugih vrsta znanja i iskrivljenih osjećanja. Tehnička pamet briše duhovnost. Znanje nije vladanje, ali je put i karika ka sigurnijoj budućnosti. Od duha i duhovnosti, znanja i saznanja, vaspitanja i obrazovanja, bitniji su Parovi, Zadruge, Stanije, Kristijani, folk svijet, skorojevićke psihologije i pseudoelitističke vrednosne konfabulacije. Po brojnim anketama,ogroman broj mladih ne zna ko su bili Milutin Milanković i Slobodan Jovanović. Danas su bitnije priče o vođama navijačkih grupa, škaljarsko-kavačkom vrednosnom sistemu, neraskidivosti mafija i Udbi Srbije i Crne Gore nego šta misle Milan St. Protić, Miloš Ković, Milo Lompar i Dejan Mirović. Predsjednik Srbije je šlag na torti. Objektivnost zahtijeva ćutanje i to u rasponu od dana mladog radikala i šefa SRS za Crnu Goru, pa do poslednjih pres konferencija o nasilju u školskom Vladimiru Ribnikaru.

Predjsjednik ima osjećaj oca nacije, a nacija status nezaštićenog čeda. Identifikacijama, depersonalizicajama i derealizacijama nikad kraja. Od Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja , Vuka Draškovića pa do Vojislava Koštunice, Zorana Đinđića, Borisa Tadića, Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića , Srbija traži sebe. Stefan Đorđević i njegovi srodnici nemaju prostor na naslovnim stranama beogradskih nedeljnika i vodećih televizijskih emisija. Završiti fiziku i ETF uporedo sa prosjekom deset nije u modi.

Štof današnje Srbije su nemeritokratije i jednoumlje nepašićevskog tipa. Muk intelektualizma i hrabrosti žive na prašnjavim policama davne srpske bibliografije izvornih postojanja. Sve ostalo je na respiratoru dnevne politike, a Srbija zakopana u ćupu jednoumlja prvog među jednakima na listi voždova koji to nisu. A Bog kao Bog samo ćuti i gleda…