Srbi i Crnogorci – virtualna “granica razdvajanja”

Nedavno je u organizaciji Udruženje pravnika Crne Gore, u Podgorici, održan naučni skup na temu „Korijeni i posljedice crnogorskih podjela u svijetlu 100- godišnjice Božićneg ustanka“.

Mediji su javili da je skup je otvorio dr Branislav Radulović, predsjednik Udruženja pravnika, koji je naveo “da je namjera organizatora da se o ovako značajnoj, naučno nedovoljno istraženoj i nadasve društveno osjetljivoj temi, razgovara u duhu akademske zajednice, pokazujući time da u crnogorskom društvu postoji kultura dijaloga i akademskog uvažavanja.”

Tražiti „korijene i posljedice crnogorskih podjela, u duhu akademske zajednice” vjerovatno je bilo interesantnije otpočeti od kraja, odnosno posljedica. I to otvoreno, bez uvijanja. Jer su maske obmane svakodnevno prisutne u javnosti. Jedno je očigledno- ne postoji jasna granica nacionalne podjele između pravoslavnih Srba i pravoslavnih Crnogoraca u Crnoj Gori.

Odnosno, ta “podjela” je virtualna.

Postoji druga stvar- relativno mala grupa građana na vlasti, i dvorskih ideologa oko vlasti, koji su u konfliktu sa pravoslavnim narodom Crne Gore- to po svakom punktu. I sa tim počinje ova tema, koja će biti sa produžecima, i u nastavcima. A za početak, samo neke naznake, i to one očigledne.

Očiglednost slojevitosti narodnog bića

Osnovna greška preovlađujućeg dijela učesnika skupa, u obradi dotične teme, je bilo- traženje podjela tamo gdje ih nema. Jer, prosto nacionalno opredjeljenje nije sve. Ono je deklarativno i ima oblik forme, pa se tu priča ne zaustavlja, već otpočinje. Osim forme, postoji suština, koja se ogleda u tome da je čovjek indentitetski slojevito biće.

Često se u Crnoj Gori spominje nacionalni dualizam – koji nije sasvim dualizam, već mnogo dublje od toga. Zato uproštavanje teme, tvrdnjom da se pravoslavni narod Crne Gore dijeli na Srbe i Crnogorce, i da je to ta granica podjele- nosi krupnu grešku. To nije granica podjele!

Evo primjera. Radikalne državne parti(J)ote, koje bezuspješno stvaraju “novog čovjeka”, tvrde da su Srbi u Crnoj Gori bili protiv nezavisnosti države 2006. godine, a da su Crnogorci bili za nezavisnost Crne Gore.

Fakti istraživanja javnosti poslije toga referenduma, od strane partijske aparature stranke SNP, su pokazali da je je nešto više od 20 odsto građana koji se izjašnjavaju kao Srbi u Crnoj Gori- bilo za nezavisnu državu. Ali, i da je preko 40 odsto građana koji se izjašnjavaju kao Crnogorci bilo za zajedničku državu sa Srbijom. I, gdje je tu “linija razgraničenja i podjele između Srba i Crnogoraca” o kojem govore “identitetski radikalci” iz vlasti, i sumanuti ideološki krugovi približeni vlasti?

Granice državotvornosti izvan pravoslavnog prostora

Umjesto da državni ideolozi, uglavnom dvorski istoričari koji su se pretvorili u neadekvantne suflera državne vlasti, priznaju da je tih 20 odsto Srba u Crnoj Gori, koji su glasali za nezavisnu državu, riješilo pitanje državne nezavisnosti Crne Gore u njihovu, radikalsku korist, oni su taj fakt “gurnuli pod tepih”.
Jer, realno se očekivalo da skoro svi Albanci, Bošnjaci, Hrvati i Romi u Crnoj Gori, iz raznih razloga, glasaju za nezavisnu Crnu Goru, ali ne i dvadeset odsto Srba u Crnoj Gori.

Ti Srbi su upravo i odlučili pitanje statusa države, jer je to bilo neočekivano, i bez njih bi procenat građana koji su glasali za nezavisnu Crnu Goru bio ispod 50 odsto.

Bez tih Srba, suverenista, za nezavisnost Crne Gore bi bilo 48 ili 49 odsto građana, a potrebno je bilo 55 odsto, plus jedan glas.  Naravno, ti Srbi su imali pravo da glasaju kako žele, i niko nema pravo da im išta zamjera, jer je to pitanje neosporive slobode.

Imali su pravo, iako su svi parametri pokazivali da im to neće biti dovoljan uslov da ih vlast na novim principima ne označi “neprijateljima države Crne Gore”, samo zato što su po nacionalnom opredjeljenju Srbi. Ipak, glasajući kako žele, razbili su stereotip da su sve Srbi u Crnoj Gori bili protiv nezavisne države, što je takođe tačka spajanja pravoslavnog naroda za one koji imaju razuma.
Naravno, toj tački spajanja je doprinijelo i preko 40 odsto Crnogoraca koji su glasali za zajedničku državu sa Srbijom, pa je i sa te strane razbijen stereotip. A to se današnjim sumanutim državnim ideolozima ne sviđa.

Državnim ideolozima se mnogo čega ne sviđa

Glasanje naciona na referendumu 2006. godine – nije jedina sporna tačka na kojoj su se okliznuli državni ideolozi, koji u stvaranju novog čovjeka izmišljaju i forsiraju podjele u pravoslavnom narodu.

Oni su se u toj maglovitoj misiji okliznuli na svakom koraku. Recimo, po pitanju Pravoslavne Crkve, književanog jezika, odnosa prema Rusiji, Kosmetu, NATO paktu, proslavi hrvatske zločinačke akcije Oluja. Ponašanje vlasti u svakoj toj situaciji prestavljalo je demonstaciju novog državnog identiteta, koji sliči funkciji kanavace.

Na drugoj strani, po svim navedenim punktovima, ogromna većina pravoslavnih Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori je bila jedinstveno protiv svih odluka vlasti, i to u omjeru od 70 do 99 odsto pravoslavne populacije. Tačnije, u svim tim slučajevima pravoslavni narod je svojim opredijeljenjem udarao šamar vladajućoj eliti koja stvara “novog čovjeka”, te sam tim elegantno izbrisao granice vezane za prosto nacionalno opredijeljenje.

Čini se da državni ideolozi ne razumiju da se identitet gradi i razvija- konkretnim odnosom prema bilo kojem važnom pitanju na svakom raskršću istorije. Jer, identitet nije samo- prosto nacionalno izjašnjavanje, statističke prirode.
Ili, odlično to razumiju, što je vjerovatnije, ali žive u paralelnim svjetovima iluzija, rušeći sve što stvaraju.

Identitet na svakom raskrću istorije

Tema identiteta, državnog i nacionalnog, neodvojiva je od ponašanja i odluka vlasti u kritičnim momentima istorije.

Gdje se sve odluke države i vladara momentalno odražavaju na identitet nacije i države. Pogotovo ako su one demonstracija nemoći, kukavičluka, poniznosti, poltronstva i nedostojnosti bilo koje vrste. Jer, identitet nije samo to kako ti gledaš na sebe, već kako te drugi vide, odnosno- kako drugi narodi gledaju na tvoj narod.

Zbilja, a kako će na novi državni identitet, koji plasira ova vlast, gledati drugi narodi, ako se crnogorska vlast svuda unizila, i tresnula licem o blato.
Po svakoj temi, pa i, recimo, temi Kosmeta – koji je bitno mjesto pravoslavnog identiteta Crne Gore.

Iako je sa Kosmeta prije skoro dvije decenije akcijom albanskih terorista brutalno protjerano preko 28000 ljudi koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, kojima je razorena i popljačkana imovina, vlast u Podgorici je reagovala kao da se to nije desilo. Aktuelna vlast, koja sebi stavlja prefiks – crnogorska, je 6. oktobra 2008. godine, previđajući pogrom Crnogoraca – elegantno priznala nezavisnost razbojničkog mjesta zvanog – „država Kosovo“.

A prije neki dan je Podogricu okitila albanskim zastavama u čast dolaska predsjednika Albanije Iljira Mete, javno demonstrirajući nacionalnu poniznost, kojoj pad u provaliju nije poslednja granica strmoglava.

Zato teza šefa režima, da će u sadašnjem predsjedničkom mandatu- njegov osnovni zadatak biti dovršetak zaokruživanja identiteta, predstavlja očigledni apsurd.
Šef režima svakim potezom tameljno uništava identitet Crne Gore i obraz Crnogoraca.

I sve to radi korišćenjem državnog aparata. Koji, na jednoj strani- maltretira pravoslavne Srbe i Crnogorce svojim odlukama, a na drugoj strani- podvija rep pred svim tuđinima i inostranim zlomišljenicima, demonstrirajući ružnu poniznost i ništavilo.

Anarhista koji ne zna da je anarhista

Sve su prilike da je šef režima teški anarhista, koji ne zna da je anarhista.
Pri čemu, on nije samo efektni anarhista kada je u pitanju razaranje nacionalnog identiteta i bezbjednosti pravoslavnog naroda Crne Gore.

On, paralelno, učestvuje u rušenju ekonomije Crne Gore, tradicionalnih odnosa polova, pa i udara u temelje ekonomsko- političkog uređenja države. Svima je poznato da je sadašnji šef režima, kao jedan od komunističkih vođa, direktno rušio i srušio komunizam u Crnoj Gori. Zatim je postao vođa privatizacije i perjanica kapitalizma, da bi sa te pozicije uništio i kapitalizam u Crnoj Gori. A kako je šef režima srušio kapitalizam, vidimo ovih dana kroz svjedočenje crnogorskog oligarha Duška Kneževića.

Navešćemo neke naslove iz crnogorskih medija, gdje se kaže sledeće: “Knežević: U Crnoj Gori nema biznisa bez reketa Milu“; “Isplivale nove tajne: Viceguverner CKCB reketirao Duška Kneževića“; “Bivšem viceguverneru određen pritvor zbog reketiranja”.

A potom idu naslovi: “Knežević po Milovom nalogu na račun Šegrta uplatio 79.000 evra“; “Knežević platio Milu Đukanoviću odmor u Dubaiju od 38.000 evra”; “Knežević: Milo je svim biznismenima određivao tarife koje će davati DPS-u”.
Ovi navodi, samo iz naslova, jasno svjedoče da se šef režima paralelno bavio- rušenjem pravne države, kapitalizma, ali i stvaranjem novog identiteta, koji je lagano dobijao obrise nacionalnog karaktera ovcekradica, što je više nego jadno.

Krah državnog identiteta i raspad političkog sistema

Svjedočenje Duška Kneževića, direktora Atlas grupe, je temeljno izlupalo državne reketaše i rušioce kapitalizma u Crnoj Gori.

I to na način koji se nije gledao od kada je prase rep iskrivilo, a to je jako davno bilo. Mi sada posmatramo interesantni triler, koji je ljuta vakcina za ohole i razuzdane visoke funkcionere iz vrha crnogorske vlasti.

One, što imaju „novi identitet“, koji je takav da ga ni đavo ne bi poželio.
Zbilja, kako šef režima misli, poslije sedmodnevnog odmora u Dubaiju koji je plaćen 38000 evra tuđih para, da objasni crnogorskim činovnicima- što su im male plate? Kako da ih drži pod kontrolom? Očigledno, nikako!

A kako poslije reketiranja biznismena, šef režima misli da se bori protiv korupcije? Zar nije jasno da će se sada razigrati i korupcija i mito, gdje će se oholi državni korupcionari pozivati na ono: ”Ako predsjednik države može otimati milione, možemo i mi stotine hiljada evra?!“

I uopšte, kako misli državni vrh Crne Gore dalje da funkcioniše u bilo kom vidu, kada je jasno da se sve razletjelo u „parampaščad“, u što su se parčad pretvorila?

Moguće je da se, kao posledica svega ovoga, javi unutrašnja revolucija u državnom sistemu vlasti. A ako se ne desi, onda ide kolektivni odlazak na dno. A što se tiče državnog identiteta, on uvjereno dobija status- „crna tačka planete“! I to je to- „konačno zaokruživanje identiteta“, što je i bio državnički cilj aktuelnog šefa režima.