Spomenik genocidu: Ponovo
1 min read
* Da li je na djelu najava nove savremene Pohare Kuča; kome je i zašto potrebno novo komadanje nedužne bratske duše u dane Preobraženja, Roždestva i Vavedenja Majke Gospodnje?!
Piše: Perivoje Popović
Vječno ponosna patnice njegoševska Crna Goro, rodni moj voljeni grade Podgorice, zavičaju, Markov Medune usred napaćenih Kuča, Brda naša nepokorna, nema nikakve potrebe da se bilo ko uzaman trudi – niti je čovjeka dostojno da se odgovorni pozivaju na crne knjige zloslutnice, krvomutnice i nevjernice, niti na (zlo)pa(m)ćenje onoga „kome opšte dobro nije milo“.
Pisaše onako kako je znao trajni istine sinonim Vojvoda Marko Miljanov Popović. Ali i cijela ondašnja Jevropa je znala, izvještavali su i onda prosvijećeni jevropski konsuli iz Skadra, Dubrovnika i sl. da je godine 1885-te, a naročito u julu mjesecu 1886-te, u Kučima počinjen stravičan zločin – danas se to zove genocid. I sam je knjaz, rođeni brat vojvode Mirka, morao da se zato domišlja i pravda pred civilizovanim svijetom.
Narod je ovih dana u znaku nade postavio spomen-obilježje palima nemoćnima – „žena trudnih 3 (tri), djece u kolijevci 10 (deset), djevojaka 5 (pet)“ – kako kazuje kraljevski kadet, visoko školovani i ugledni oficijer crnogorske i jugoslovenske vojske, junak i pisac, Marko Bojov Rašović, u knjizi „Pleme Kuči- etnografski pregled“, str.180.
Sam je vojvoda Mirko doglasio Knjazu, da je „do podne ubijeno 50 glava“.
Je li Mirko Petrović u stvari Miro Barešić, ili je Mir(k)o Barešić u prethodnom životu bio – Mirko Petrović. Barešiću su njegovi već podigli spomenik i potom mu dodali – nedostajući detalj u crvenij boji… Kasni li to Montenegro ili savjest muči Crnu Goru?
Ipak Crna Goro, Ti si kraj svega, svjetlost slobode od iskoni. Podgorice, ti si ponos slobodara od nastanka. Vama ne treba spomenik genocidu. Vaš je simbol SLOBODA I PRAVDA za svakoga vašeg građanina.
No, ako je nekome zaista stalo da oživi pagansko vjerovanje kako se kula ne može sagraditi i održati bez strašne žtrve, onda Crna Goro, Podgorice moja, neka vam je Bogom prosta i posljednja kap bezvrijedne (!) krvi koju ćete proliti ovome koji opet piše ovo turobno, ali dobronamjerno, iznuđeno pismo.
Crna Goro, Podgorice – Glavni grade, ako je nekome potrebna nova Pohara Kuča ili sl, onda neka vam je po sto puta pred Bogom i ljudima prosto – poklanjam vam svoj maleni život i neka to, neka samo to bude prva i potonja simboloična žrtva, prvo, jedino i posljednje prolivanje ljudske i bratske krvi na ovim prostorima – tako mi Bog pomogao, tako Vam Bog pomogao u Dane Preobraženja.
da smo glupi i zlobni kao dudljani, sad bismo rekli da je bio medjuetnicki sukob i represija, a ne zlocin politickog karaktera. dukljanski apsurd tvrdi da su srbi (srbijanci) preuzeli crnu goru i izvrsili nekakvi genocid, iako se radi o jednom (srpskom narodu), plus sto su zelenasi bili manjina.
Volimo da idealizujemo vođe i da mislimo kako su svi Petrovići bili sveci. Mora se istorija sagledati realnije upravo iz poštovanja prema žrtvama. Gušimo li istinu činimo grijeh prema onima koje tada nije imao niko da odbrani a sada niko neće.
Neka se sve otkrije kako jeste, istina će nas osloboditi.
I treba poneki Petrović, posebno ovaj nesoj da se prekreči u Hramu, nesojskim očima gleda sa freske. Freske su za one koji su svojim životom bljesnuli dobrom i vrlinom a ne vršili zločine gdje god su stigli. Da se Danilo kao i brat mu, bojao Boga ne bi grijeha na sebi imao.
Pohara Kuča: Bratska krv na svijetlom oružju
Knjiga dr Ilije Petrovića „Crnogorska pohara Kuča“ razgrnula do sada sakriveni deo istorije. Zbog neslaganja sa tiranijom knjaza Danila, pleme Kuči platilo žrtvama 243 plemenika
JEDAN od najmračnijih perioda crnogorske istorije, iz vremena vladavine knjaza Danila Petrovića, naslednika Njegoševog, 1856. godine – po zlu čuvena pohara Kuča, zahvaljujući publicisti Iliji Petroviću, izašla je iz sveta tame i skrasila se između korica njegovog dela „Crnogorska pohara Kuča“.
Tako je skinuta prašina sa onog manje poznatog lica „katunske Crne Gore“, u kojem je svetlo oružje bilo okupano bratskom krvlju. Na sve načine do danas pokušavala se zaobići priča o tragičnoj sudbini jednog plemena, koje se hrabro suprotstavilo tiraniji „Zeka manitoga“, kako se u narodu zvao tadašnji gospodar Crne Gore. U školskom udžbeniku „Kratka istorija Crne Gore za školu“ iz 1910. godine pohara Kuča se, recimo, uopšte ne pominje.
A prema kazivanju savremenika tih tragičnih događaja, vojvode Marka Miljanova, posečene su 243 plemenske glave, od čega 17 „vojničkije“, dok su preostale bile staraca, žena i dece.
„Glave ljuđi i djece, koje su posječene, skupljene su na uljanik popa Luke i pobodene na rozge oko uljanika, kako bi iž vojvoda Mirko moga gledat i vidjet koliko iž je“, zapisao je Miljanov.
U narodu se do danas prepričava knjaževa naredba, koju je dosledno sproveo njegov brat, vojvoda Mirko Petrović: „Udri Kuča na božju vjeru, ako ga drugačije ufatit ne moš… i djeca u kolijevke da se kolju!“
Razlog krvavog pira bio je bunt Kuča, koji nisu mogli da trpe teror koji je sprovodio cetinjski gospodar. Sablja Mirka Petrovića i njegove vojske sekla je glave tek rođene dece, a od njene oštrice nisu pošteđene čak ni žene trudnice!
– Ova knjiga na originalan način prikazuje represivnost crnogorskog sistema u doba knjaza Danila, kada su udareni temelji surovom policijskom aparatu u Crnoj Gori – kaže profesor Predrag Vukić, istoričar. – Na videlo su izašle negativne strane naše prošlosti u drugoj polovini 19. veka. Ovo je klasičan primer surovosti i bahatosti sistema, koji proističe iz plemenske organizacije naroda i odsustva pravne države.
BOŽJI SUDZločinci nisu mogli da pobegnu od Božjeg suda. U Kučima se priča da su se mnogima od njih ugasila ognjišta. Jedan od zlikovaca ostao je bez tri sina. Najstariji je brzo posle pohare umro od ujeda zmije, srednji se utopio, dok je najmlađi umro od teške bolesti u velikim mukama. I knjaz Danilo je tragično završio. Ubijen je od ruke Todora Kadića u Kotoru, dok je njegov brat vojvoda Mirko umro od kolere.
Da je knjiga „Crnogorska pohara Kuča“ odbrana od zaborava, koja podseća i opominje, uverava književnik Čedo Baćović.
– Ispisana je tužna, tragična i krvava povest glasovitog plemena Kuči, koji su u sudaru sa organizovanom državom doživeli tragediju koja ne bledi, već poprima obrise antičke drame. Ilija Petrović je ispisao sumornu, ali opominjuću sagu.
I CRKVE PALILI
IstoriČar Mile Cicmil smatra da se radi o zločinu koji u današnjoj terminologiji može poneti i najsuroviju reč – genocid:
– Šta reći za mnogobrojne posečene glave glasovitih plemenika, njihovim zapaljenim ognjištima, pa čak i crkvama!? Gotovo da su u poslednji čas spasene mošti Svetog Arsenija Sremca, drugog srpskog arhiepiskopa.
„…A prema kazivanju savremenika tih tragičnih događaja, vojvode Marka Miljanova, posečene su 243 plemenske glave, od čega 17 „vojničkije“, dok su preostale bile staraca, žena i dece… “
Trebas biti do zlaboga ostrascen ili neuk pa povjerovati da su ovo rijeci Marka Miljanova. Marka koji je te 1856 godine bio u perjanickoj sluzbi knjaza Danila i koji ne napusti Cetinje (a morao je znati sto se zbilo u Kuce, zar ne!?) vec osta u sluzbi Petrovica i dogura zasluzeno do velikog vojvode!
Pa vas sve koji vjerujete u ovaj falsifikat Toma Orahovca pitam: kako Marko mogade odtrpljet „zlocine u Kucima“ i ostati vjeran Crnoj Gori i Petrovicima tokom sveg svoga zivota da bi posthumno, u knjizi koja bjese izdata u Beogradu 4 (cetiri – sic!) godine poslije Markove smrti, iznio stravicne pojedinosti o zlocinu o kojem je cutao 50 godina???