Splav Meduze

Piše: Darko Prelević

Ne postoji kriterijum po kojem Pariz ne bi bio jedan od najznačajnih gradova svijeta.Nema baš premnogo prestonica u kojima se toliko osjeća duh nekadašnje kolonijalne moći. Veličanstvena kulturna baština, nažalost djelimično pokradena i oteta od manjih naroda, ali svijet tako i dan danas funkcioniše, je magnet za milione turista.

Novu, 2004. godinu sam dočekao sa šampanjcem u ruci na, može li biti poznatije avenije, Šanzelizeu, zajedno sa suprugom i kumovima. Čitav prostor Jelisejskih polja je bio prepun razdraganog svijeta sa svih geografskih širina i dužina.
Početak godine kakav se samo poželjeti može!

Nažalost, tu 2004. ćemo da pamtimo ne samo po tome što su četiri studenta Harvarda osnovala društvenu mrežu Fejsbuk, već i po nečem sasvim drugom. To su bili posledni dani i mjeseci kad su se stanovnici Zapadne Evrope osjećali još uvijek relativno spokojno na sopstvenom tlu.

U to vrijeme Amerikanci su već uveliko “spasavali” narode Avganistana i Iraka od nedemokratskih režima, kako se već neko vrijeme to kaže za vojnu intervenciju i invaziju.

Aktuelni događaji govore da i u njihovoj državi nešto debelo ne štima. Dok su od Drugog svjetskog rata neprekidno izvozili demokratiju drugim narodima koji to od njih nisu tražili, nisu se bavili svojim. Svjedoci smo koliko je globalna stabilnost krhka i koliko različitih razloga postoji da se stvari otmu kontroli.

U martu pomenute 2004. godine se desio prvi veliki teroristički napad na tlu Evrope, u centru Madrida je stradalo skoro 200 ljudi. Od tada se uselio strah u srca stanovnika ovog dijela kontinenta, a razlozi i povodi za sve buduće napade su ostajali isti.

Novu 2020. godinu sam dočekao sa familijom na glavnom gradskom trgu u Strazburu. Istina, držao sam čašu alzaškog vina u rucu, ali ništa nije bilo isto. Da bi ušao na prostor trga, morao si da prođeš neki od punktova na kojima se vršila ozbiljna kontrola. Na nekoliko parkinga se nalazila po gomila policijskih kombija a kroz čitav uži dio grada smo srijetali policajce sa dugim cijevima.

Sjećanje na Pariz je neuporedivo prijatnije. Atmosfera je bila prava praznična, bezbrižna i opuštena a izazovi za turiste veliki: Konkord trg, Jelisejska Polja, Trijumfalna kapija, Ajfelova kula, Pigal ,Bazilika Sakr Ker, Versaj (okolina Pariza), mostovi preko Sene, čarobne kafane, Notr Dam, Sorbona, Latinska četvrt, Luksemburški park…

Pariški muzeji su bili posebno važna stavka. Nas četvoro smo jedini iz naše povelike turističke grupe iskoristili jedino jutro koje nije bilo pokriveno programom da bi posjetili muzej Orse.

Najznačajniji dio kolekcije čini zbirka impresionističkog slikarstva, po čemu je ovaj muzej i poznat u svijetu. Interesantno je da je zgrada muzeja nekada bila željeznička stanica Orse. Među najpoznatijim izloženim djelima su Maneova “Olimpija” i “Doručak na travi”, Renoarov “Mulen de la Galet”, Van Gogov “Autoportret”, djela Rodena, Monea, inače autora slike “Impresija”, Degee, Kurbea i drugih.

Posjeta Muzeju naprednih tehnologija je djelovala bolno otrežnjujuće na nas, ako smo uopšte i imali neke iluzije o sopstvenoj važnosti. Francuska je nuklearna sila koja već odavno razvija i svemirski program i država koja je u svakom smislu bila i ostala važan globalni “igrač” na svim poljima ljudske djelatnosti, politički, ekonomski, vojno, a tek na polju kulture i sporta.

Dok smo se divili francuskoj tehnološkoj moći, posmatrajući Miraže, podmornice i rakete, nisam nažalost mogao da se ne prisjetim domaćih ministara i ostalih zvaničnika koji su ponosno i sa posebnom svečanošću sijekući vrpce i otvarajući česme, puštali u rad vodovode na nekom seoskom području udaljenom svega petnaestak kilometara od glavnog grada.

Nema valjda dilema da je kruna boravka u francuskom prestonom gradu posjeta Luvru. Luvr je jedan od najvećih, najpoznatijih i najvažnijih muzeja na svijetu. Sadrži najopsežniju zbirku egipatske i antičke umjetnosti, te neprocjenjivu galeriju slika svih evropskih naroda i umjetnički razdoblja do kraja 19. vijeka. Najpoznatije umjetničko djelo izloženo uovom muzeju je Da Vinčijeva slika Mona Liza.

Mi smo imali i neke druge favorite. Kum je insistirao da pogledamo Mikelanđelove statue “Pobunjen rob” i “Umirući rob”, a ne manje oduševljeni smo stajali i ispred “Miloske Venere”, mermerna statue antičke Grčke i slike “Splav Meduze”. Milosku Veneru je izradio Aleksandros , vajar iz Antiohije, oko 150. godine p.n.e. Vjeruje se da predstavlja Afroditu, grčku boginju ljepote i ljubavi. Ime je dobila po ostrvu Milos, pored kojeg je pronađena početkom 19. vijeka na dnu Egejskog mora.

“Splav Meduze” je jedna od najpoznatijih slika francuskog slikara romantizma Teodora Žerikoa.

Na slici je predstavljena grupa ljudi na splavu za spasavanje posle potopa francuskog ratnog broda Meduze koji je udario u obalu zapadne Afrike 15. jula 1816. godine. Posle potapanja broda najmanje 147 ljudi se našlo na brzopleto konstruisanom splavu, ali je preživjelo samo petnaestoro koji su morali da se suoče sa glađu, dehidratacijom, kanibalizmom i ludilom koje ih je obuzimalo.

Događaj je u to vrijeme predstavljao skandal i isticala se posebno činjenica da je kapetan Meduze bio mornar bez iskustva, postavljen na poziciju iz političkih razloga, kao istaknuti anti-bonapartista. Kako nam je to poznato!

Žeriko je ovjekovječio trenutak kada, posle 15 dana plutanja na moru, 15 preživelih mornara ugledaju brod koji im se približava. Splav jedva plovi po moru, a ljudi na njemu su potpuno ispijeni, slomljeni i očajni. Jedan starac drži leš svog sina na koljenima, drugi čupa kosu od bijesa. Nekoliko mrtvih tijela je razbacano po splavu dok ih morski talasi ne odnesu u njihovu morsku grobnicu. Grupica u sredini je spazila brod i jedan drugom ga pokazuju, a jedan član posade stoji na praznom buretu i frenetično maše maramicom da bi privukao pažnju posade na brodu.

Kada je prvi put slika “Splav Meduze” izložena na Pariskom salonu 1819. godine bila je shvaćena kao pamflet opozicije, koja je optuživala kapetana nastradalog broda Meduza, zbog nesposobnosti.

Posmatrač pred slikom “Splav Meduze” ne može da ostane ravnodušan. Preplavi ga nemir i što moja prijateljica kaže dok čita Mešinu “Tvrđavu”, teško diše. Osjeća tjeskobu zbog očaja, straha, bola i smrti sa platna.

To je podstaklo francuskog istoričara umetnosti Žila Mišeleta da izjavi da je “cijelo naše društvo u stvari na Splavu Meduze”. Ova konstatacija, je nažalost, i danas aktuelna, kako globalno tako i lokalno. Neznanje, bahatost, laž i pohlepa su stubovi na kojima počivaju čitavi društveni sistemi.

Nedavna, koliko duhovita, toliko i onespokojavajuća objava na društvenim mrežama, na najbolji način govori na koliko opasnoj raskrsnici se nalazimo, između sve nečujnijeg razuma na jednoj i bespuća na drugoj strani.

“Čestitamo astronautima koji su danas napustili Zemlju. Napravili su dobar izbor”!

Pročitajte još:

Režimska hunta ne staje: Nakon rušenja konaka u Ulcinju podigli krivičnu prijavu protiv mitropolita Amfilohija i MCP