Smrt fašizmu, svetinje narodu!

Piše: advokat Božidar Čarmak

Kako kazuje naš Pjesnik „Iz grmena velikoga, lafu trudno izać nije!“, tako iz obilja silnog naroda, Crkve i Svetih litija izlaze naši lavovi: sveštenstvo, monaštvo i Mitropolit.

U Crnoj Gori, Njegoševe riječi su bile i ostale silan dogmat koji ne preispituje ni Crna Gora, ni čitavo Srpstvo, a nije ih dosada preispitala ni civilizovana Evropa.

Ovo da budem jasan, nije to istinski uzvišena teološka dogma koja svoju manifestaciju ima kroz život, iskustvo i događaje, koja ima odsjaj i lik. Ovo je naučna dogma, mnogo isključivija, hladna, logična i egocentrična.

Međutim, olinjalom uličnom mačku, starom Lopovu iz kontejnera, nije potreban ni grm, ni pjesnički genije, njegovom dotojanstvu je dovoljno da izađe iz par mokrih vaterpolo gaća da bi u fašističkom maršu barjačio Crnom Gorom. Kad nema dobrovoljaca, dobri su i ljudi na plati, figurativno kazano, plaćenici. Ljubav za ljubav, patriotizam za bonove i gorivo rekoše službeni posjetioci Podgorice! Kako rekoše neki mediji: „Veličanstveno“.

Sinoć se na Trgu Nezavisnosti plivalo u jadnom gebelsovskom bazenu

Još su savjetnici Adolfa Hitlera šećerili neshvatljivo mračne ideološke namjere sportskim podvizima, često namještenim i bizarnim takmičenjima u odnosu na ono što znači život jednog naroda.

Na žalost, crnogorske Ajkule su po ko zna koji put zaplivale u praznom ideološkom bazenu Mila Đukanovića. Bezvodnom bazenu rasušenom od pokradene državne imovine, podmetačina i prevara, krunisanog pokvarenom ideologijom fašizma. Sinoć se na Trgu Nezavisnosti plivalo u jadnom gebelsovskom bazenu, bez Džesija Ovensa ili druge herojske greške u sistemu takmičenja. Jednostavno, u režiji DPS-a nema nepredviđenih rezultata i propusta.

U logičnoj koreografiji ovog događaja u njegovom „after-party“ ju u Podgorici od strane 20-ak mladih fašista, uz potporu organizatora okupljanja, diktatorskog režima, Premijera i Predsjednika, pretučen je momak koji je kažu nosio trobojku ili pokazao tri prsta ili se možda samo greškom našao na pogrešnom mjestu u trenutku nasilničkog fašističkog pira. Javnost te noći nije saznala njegovo ime! Naravno, policija nije koristila ni pendreke, ni šok bombe, ni suzavac da ga zaštiti, njega su ipak napali navijači države.

To se desilo u zemlji u kojoj svako drugi misli kao taj pretučeni mladić, a čitav narod misli da su državna istorija i svetinje pred izazovom fizičkog istrebljenja i rušenja od strane diktatorskog režima, kao što je detaljno istrebljena državna imovina od strane istih ovih ljudi, pa su ovom narodu ostali samo strah i privremeni ugovori o radu za 300 eura mjesečno.

Konačno, svi do jednog u Crnoj Gori misle da se iza 30 godina vlasti današnjeg Premijera i Predsjednika, umjesto proklamovane harizme i autoriteta, u istinu kriju nasilje, korupcija, strah, ubistva i namještaljki i diskreditovanje časnih ljudi.

Doduše, dugo je isti ovaj režim uspjevao da nas drži u svijesti da je ovo ipak predvidiva i stabilna diktatura, ali je najzad otvorenim udaranjem na Crkvu i omladinu srušio su i taj sakralni mit, kojima je godinama lagao i svoj narod i širu međunarodnu zajednicu.

U udžbenicima istorije učili smo da je Hitlerova tajna policija za potrebe ratne propagande zapalila sopstvenu zgradu Rajha. Naši fašisti su je samo nagoreli. Toliko im je bilo dovoljno. Za sada su crnogorski SS-ovci skromniji, pišaju po muralima sa albanskim zastavama i državnim trobojkama koje mrze jednako kao Crkvu, Boga i litijske krstove. Pokušavaju da Božje, litijske noći pretvore u Kristalne noći progona čitavog jednog naroda i sopstvene majke Crkve.
Ovo je vrijeme bremenito bratoubistvom, ali je zlo fašizma pod komandom Predsjednikovih savjetnika i izvršitelja iz DPS-a preskočilo istorijski i ovaj stepenik izopačenosti. Danas se ubijaju djeca. Mladići, djevojke, srednjoškolci, osnovci, naša i njihova djeca.

Režim ih prvo ubija indoktrinacijom svemu suprotnoj porodičnim vrijednostima, svemu suprotnom obrazovanju i dostojanstvu, svemu suprotnom onom što bi željeli da čuju o sebi u nekom iskrenom govoru, onda ih ubiju uvlačeći ih i materijalno afirmišući kao potkupljenu partijsku omladinu, onda ih ubiju trenirajući ih da na jastuku i jorganu vježbaju premlaćivanje i lomljenje tuđe djece, onda ih ubijaju učenjem da se svijet mijenja korišćenjem grantova, da je za kvalitet ideala najvažniji grantovski potencijal, da je grantovski ideal koji se nudi na tezgama projekata dogmatski provjeren, bezopasan i spasonosan, da se dobronamjernost ideje mjeri brojem projekata, konkursa i „povučenih“ sredstava, a onda ih kada to sve nije dovoljno, otvoreno, bez prikrivanja i javno fizički napadaju, omalovažavaju, hapse i prebijaju bez straha od ubistva, kada ta djeca, naša i njihova, udahnu slobodu svijetle istorije i vječnost u koju se ugrađuju odbranom svetinja, odbranom njegovanog identiteta, slobode i Crkve.

Dok se u vaterpolo kapama švercuje fašizam, bezbožnost i nagon ostanka i opstanka na vlasti, po svaku cijenu, dotle narod pliva u nekom drugom bazenu, u nekom drugom moru, uliva se u neki drugi okean koji se njiše kroz Svete Litije, bez obzira na pse koji sa laju i grickaju, od kojih sa razlogom plaše crnogorske majke.
Trojanski konj komunizma je izgledao kao zbir bratoljubivih principa, dok je njegov Ahil i Agemenon bio u bratoubistvu i bezbožnosti, nigdje kao u Crnoj Gori. Ipak, ni taj konj se nikada do kraja nije pomirio sa današnjim fašizmom, uprkos danas istaknutoj državnoj zastavi jedinstva Crvenih Hrvata i Crvenih komunista.

Na nesreću, svi ti komunisti, ljevičari i građanisti i dalje vjeruju da je potpuni materjalizam poklon od bogova, ne uviđajući rušenje sopstvene Troje, sopstvene tvrđave i umiranje sopstvene djece, ali i takvima, uprkos svemu, bar malo neiskvarenima, tek elementarno i površno poštenima, ne može biti jasno i prihvatljivo zašto se Crkvi otima Crkva i zašto se narodu otimaju svetinje? Oni ne mogu do kraja prihvatiti tezu da se protiv mira i molitve vodi neki rat za opstanak države.

Noćas neću plivati sa crvenim ajkulama

Večeras ću biti sa onima na koje je apostol vjerovatno mislio kada je rekao ”Svima sam bio sve!“, sa zabludjelima, prelašćenima, uplašenima ali i hrabrima, koji ipak imaju trunku čestitosti i savjesti koju iskreno njeguju, sjediniću se koliko mogu sa ovim ljudima, njima bliskim pokličem, : „Smrt fašizmu, svetinje narodu; smrt fašizmu, svetinje narodu; najzad, smrt fašizmu, svetinje narodu!“.
Stisnuću u jedno tri prsta sa kojima se krstim i podići ih visoko u ime pretučenog bezimenog mladića u Podgorici.

Ipak biću, jer hrišćanski i bratski ne mogu drugačije, i sa onima koji su sinoć pili režimski otrov na Trgu Nezavisnosti i koji su se jutros probudili izdani, mamurni i opljačkani.

Biću na onim „ludačkim“ litijama, kako reče naš, ne baš pametni i ne previše uravnoteženi, ali ostrašćeno riješeni Predsjednik, duhovnim povorkama koje se ludački probijaju kroz smetove, kroz kišu, kroz razne atmosferske i ideološke vjetrove, mrak i mržnju. Biću sa „ludilom“ mira, molitve, ljubavi i zajedništva, neshvatljivom za one koji ga nemaju, a možda ga na žalost nikad neće ni steći. Danas pobjeđujemo ne samo brojnošću, silom, nego i snagom, zrelih živaca i nadošlog duha.

Zato svi ulazimo u jednu kolonu, u jednu Svetu Litiju, bez rasipanja na različitim mjestima, bez instiktivnih odgovora na svaku provokaciju, tamo gdje nas ne ometa bilo koja zloupotreba režima, gdje muški, hrišćanski trpimo svaki ugriz zalutalog brata ili sestre, gdje na kamenicu odgovaramo hljebom, tamo gdje jedino sa sigurnošću kupujemo vječnu i svetu slobodu, gdje istinski trajno mijenjamo mržnju, prevaru i sve druge loše, zlonamjerne i iskrivljene stvari.