Službeni jezik srpski koji se u Crnoj Gori zove i crnogorski

Piše: Veselin Matović

JESMO LI TO „PRISTALI NA UZMAK, SRAMNU ZAVJETRINU“?

… i savijaju se glavni ljudi; nemoj im oprostiti.

(Isaija, gl. 2.8)

1.

Proklamacija koju u posljednje vrijeme često ponavljaju neki stranački  lideri, da će, nakon sprovedenog popisa stanovništva, nastojati da se srpski jezik, u postojećem crnogorskom Ustavu, izjednači sa crnogorskim“, ma koliko, onima koji odavno traže promjenu spornih ustavnih odredbi, u prvi mah, djelovala razložno i politički pragmatično, ne samo što je formalno logički neodrživa nego je, prije svega –  u sukobu i sa naučnom istinom i sa stvarnošću a, kao takva – i kratkovida i ponižavajuća. Faktički, to je predlog da se istorijsko ime srpskog jezika, nastalo po imenu naroda koji ga je stvarao, svede na političko i tako kategorijalno izjednači sa svojim surogatom. „Izjednačavanje“ srpskog sa tzv. crnogorskom jezikom, nije samo „sabiranje baba i žaba“ nego je, faktički,  priznanje – prihvatanje i mirenje sa novocrnogorskom identitetskom koncepcijom protiv koje se u Crnoj Gori vodi borba, više od dvije decenije.

To što imamo politički „proizvedenu realnost“, tj. dva imena za svoj maternji jezik (zapravo – ime i nadimak), daje nam pravo da možemo (formalno logički) govoriti o uspostavljanju ravnopravnosti upotrebe ta dva njegova imenovanja, ali ne i o dva jezika, kako to podrazumijeva sporna proklamacija. Možemo, dakle, u postojećim okolnostima, govoriti o ravnopravnosti imenā ali ne o ravnopravnosti jezikā.

U Crnoj Gori nema drugih prirodnih (istorijskih) jezika osim srpskog i manjinskih – albanskog i romskog. Doduše, u posljednje vrijeme, ima sve više i ruskog i turskog, ali tzv. crnogorskog jezika, kao posebne jezičke supstance, odnosno posebnog „sistema jezičkih znakova i pravila po kojima se ti znaci upotrebljavaju“ – nema.  Šta se tu onda može izjednačavati i na osnovu kojih parametara: veće sa manjim, istinito sa falsifikatom, istorijsko i temeljno sa novotarijom, saborno sa raskolničkim?

Političko, lokalno ili regionalno ime, odnosno političko imenovanje srpskog jezika (kako bi rekli neki ruski lingvisti – politema) – crnogorski jezik, nametnuto od strane određenih pol. stranaka, nije novi jezik, odnosno posebna jezička supstanca sa svojom komunikativnom i stvaralačkom funkcijom, sa kojim bi se u Ustavu ili bilo gdje drugo, „izjednačavao“ srpski jezik. Srpski jezik je istorijska, a crnogorski politička kategorija, koja se ne može retroaktivno, glasanjem u Parlamentu, proizvesti u istorijsku, i oni se, kao takvi, ne mogu stavljati u istu kategorijalnu ravan. Drukčije kazano – između srpskog i tzv. crnogorskog jezika ne može se stavljati znak jednakosti, niti se tu može praviti bilo kakav zdravorazuman kompromis. Pitanje je šta bi se i dobilo takvim kompromisom. Šta bi se dobilo time što bismo u Ustav upisali da su službeni jezici u Crnoj Gori srpski i crnogorski ili obratno? Pa da bude, po onoj narodnoj: s kim si – takav si. Da li bi tako istina biti zadovoljena? I  bi li se takvim kompromisom demontirala raskolnička etno nacionalna koncepcija bivšeg režima koja nas je, upravo nametanjem tzv. crnogorskog jezika kao službenog, podijelila na dva međusobno sukobljena naroda? Pa, ukoliko se nešto ne radi u ime istine i za istinu, u ime čega i za koga bi se onda to radilo? Jesmo li to „nedostojni zavetnih reči (…) pristali na uzmak, sramnu zavjetrinu“, pitala bi Darinka Jevrić?

Zloćudna novocrnogorska identitetska koncepcija, nije poražena padom DPS- režima 2020. Naprotiv, zaključana u najvišem pravnom aktu države, čiju je bravu zasad, nemoguće otključati, jer je bivši režim ključeve ponio sa sobom, ona i dalje truje Crnu Goru sa ništa manje kondicije nego što je to dosad činila. Pa i ovaj predlog, ma od koga poticao, nije drugo do neki njen zaperak. Ustavna odredba o službenom jeziku u Crnoj Gori, kojom je projektovano svođenje broja zastupnika imena srpskog jezika na ispod petnaest procenata ukupnog stanovništva, kako bi on postao, navodno, manjinski jezik u državi, može se promijeniti samo ako se na „državnom referendumu“ za to izjasni „najmanje tri petine svih birača“ – Ustav CG, Čl. 157. Dakle, priča o promjeni Ustava (devet njegovih ključnih, “identitetskih“, članova), „najpostojanijeg ustava u Evropi“, kako kažu pravnici, bez ikakvih je izgleda u postojećim okolnostima, i u bližoj budućnosti. Nažalost, to ne mogu preokrenuti ni rezultati skorašnjeg popisa stanovništva, ma kakvi bili, i ma šta, u vezi s tim, obećavali stranački lideri. (Ukoliko ne računaju na preumljenje vođā bivšeg režima u zamjenu za ponovni ulazak u vlast i amnestiju od njihovih nepočinstava učinjenih nad Crnom Gorom tokom tridesetogodišnje vladavine.)

Ipak, trebalo bi priupitati predstavnike manjinskih naroda, dojučerašnjih odanih satrudnika bivšeg režima, nijesu li kalauzi za tu bravu ostali gdje u njihovim škafovima. Šta je njima, danas, do toga hoće li se službeni jezik u Crnoj Gori zvati srpski ili crnogorski, ako im se obezbijede njihova manjinska prava? Zamislimo: četrdeset pet procenata zastupnika imena srpskog jezika i petnaest procenata manjinskih naroda, i eto uslov za promjenu Ustava? Nije nemoguće. (Svaka je  priča skučorepa bez malo maštanija, zar ne?)

No,  ako bi ta promjena podrazumijevala proklamovano „izjednačenje“ srpskog sa tzv. crnogorskim jezikom, bolje da se nikada i ne dogodi. Postojeća – u odnosu prema srpskom jeziku – krajnje ponižavajuća odredba („crnogorski je službeni, a srpski jezik, zajedno sa bosanskim, albanskim i hrvatskim – u službenoj upotrebi) ustanovljena je ne samo protiv volje većine naroda (preko 63 procenta ukupnog stanovništva) nego i njegovih predstavnika – tadašnjih opozicionih poslanika – koji su joj se, iako izdani od jednog svog ortaka, dosljedno opirali, a sada bi to ništa manje poniženje uslijedilo na njihov predlog. To, razumije se, ne bi bilo isto. Ono je bilo nasilje (može biti i neka korupcija), a ovo bi imalo neko drugo ime i značenje. (Doduše, već 2011, prilikom izmjena Opšteg zakona o obrazovanju, nije bilo te njihove doslednosti nego su objeručke prihvatili četvoroimeni naziv nastavnog predmeta,  u kome se ime srpskog jezika našlo u još mizernijem statusu nego li i u samom Ustavu. Trebalo bi da smo iz tog primjera naučili šta donose kompromisni poduhvati tamo gdje kompromisa ne može i ne smije biti. A jesmo li?)

Ni to što znatan broj građana Crne Gore, sljedbenika političko-ideološke doktrine bivše DPS-režima, svoj maternji jezik imenuje kao crnogorski, nije argument za priznanje njegovog postojanja i jednačenje sa srpskim jezikom. (Naravno, nije to ni ona šifra jedva iskamčena od Vašingtonske biblioteke.) Salijeću li nas svakodnevno rojevi lažnih imenovanja, etiketa i „politema“, pa šta bismo činili i kuda bi nas to odvelo ako bi se prema njima odnosili kao prema pravim imenima stvari i pojava na koje se ti jezički surogati odnose?

Razumije se, onaj ko „zažmuri“ pred činjenicama i prizna (svjesno ili ne – svejedno) postojanje crnogorskog jezika, nema problema ni sa logikom ni sa savješću, ali će imati sa istorijom. To se posebno odnosi na jezičke stručnjake, ali ništa manje – i na sve „branioce“ (laike i znalce) srpskog jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta Crne Gore i Crnogoraca!

Ne postoji, zaista, nijedan razlog za taj uzmak, niti za uparivanje srpskog sa tzv. crnogorskim jezikom. To, niti bi objedinilo niti pomirilo Crnu Goru.  Naprotiv –  pritvrdilo bi našu zlehudu podjelu na dva naroda, i, nesumnjivo – osokolilo grupacije koje teže crkvenom raskolu. Drukčije rečeno – eventualnim sprovođenjem u djelo proklamacije o izjednačavanju srpskog sa tzv. crnogorskim jezikom, opravdala bi se projektovana jednačina: crnogorski jezik – crnogorski narod – crnogorska pomjesna crkva. (Kao u Makedoniji, kao u Ukrajini, „ne budi primijenjeno“.)

U krajnjem – u čemu bi se to uparivanje razlikovalo od, ne daj, Bože, izjednačavanja Mitropolije Crnogorsko-primorske sa NVO Crnogorska pravoslavna crkva?

Tako je to kada se stranački lideri samovlasno upletu u pitanja koja baš i nijesu u njihovoj nadležnosti. Što bi Vuk, danas, rekao: učeni i pametni, ali kad o jeziku počnu – kao da su iz DPS-a izašli. (A nije im, bezbeli, prvi put.)

Dočim, ako se ikada pronađu ključevi kojima bi se omogućila promjena ustavne odredbe o službenom jeziku (Čl. 13), odnosno Opšteg zakona o obrazovanju (Čl. 11), kao ishodištā najdubljih podjela i nesporazuma, ali i mnogih, pa i najtežih društvenih devijacija u ovoj državi, jedino razumno rješenje, usklađeno sa jezičkom stvarnošću i sa istorijskim bićem Crne Gore, bilo bi da se za službeni jezik ozvaniči – srpski jezik koji se u Crnoj Gori zove i crnogorski.