Skadar grade, uzaludne nade!

Ima jedna pjesma, nastala u novije vrijeme, koju pjevaju mnogi srpski guslari: „Još se Skadra odrekli nijesmo!“

Piše: Jovan Lakićević

O uzaludnoj bici za Skadar, drevnu prestonicu Zete i Mrnjavčevića i velikoj crnogorsko/srpskoj klanici, više sam naučio u rodnoj Morači, od mojih stričeva i ujaka, koji su se otuda, začudo, vratili živi, nego iz istorijskih knjiga. Predpostavljam da tog događaja, bolje rečeno – klanice u udžbenicima istorije odavno nema.

I danas mi zvone u ušima, a odzvanjaju u srcu Dečić, Taraboš, Bardanjol, Brdica…

Računajući da neću zasmijati čitaoce poput jednog od novopečenih crnogorskih čelnika onom izjavom zašto je ambasador Srbije u CG persona non gratis(!!!), pokušaću da se sjetim originalnog Ciceronovog citata o istoriji, koga ću, nakon toga prepričati, a koji mi je nužan u ovoj priči.
„Historia ( est) testis temporum, luks veritatis, vita memorie, magistra vite, nuncija vetustatis“! (Istorija je svjedok vremena, svijetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnik starine).

Od svega ovoga većina nas zna samo onu skraćenu verziju, da je“ istorija učiteljica života“, koju smo mi Srbi, nažalost, više puta ponavljali! Tako je bilo i sa Skadrom. A to je bila, koliko tragična, toliko i poučna priča!

Ove teme se, u višednevnoj vrevi o Milovoj odbrani njegovog Staljingrada, iliti Onogošta, možda ne bih sjetio da nije bilo omaške dr. Vojislava Šešelja na jednoj TV, koji poznaje bolje i našu balkansku i dalju i bližu istoriju, od kukavnih profesora (drugosrbijanaca) sa Katedre za istoriju Filozofskog fakulteta, – da je u zauzeću Skadra, poginulo 30 hiljada Crnogoraca!

Hvala Bogu , Vojo, da nije toliko, ali jeste – mnogo. Tada je crnogorska vojska, uoči Balkanskih ratova, brojala ukupno 35.6oo mobilisanih boraca, rapoređeni u tri odreda, Istočnom, brigadira Janka Vukotića, koji je prethodno, oslobodio Metohiju, Primorski odred generala i ministra vojnog Mitra Martinovića , i Zetski odred, pod komandom knjaza Danila Petrovića , prestolonaslednika , nakon pogibije, ili , tačnije likvidacije brigadira Blaža Boškovića!

Ovdje moram da napravim digresiju, istine radi, o događaju koji je mnogo koštao Crnu Goru. Naime, Vojni savjet CG odredio je, uoči Balkanskih ratova, za komandanta Zetskog odreda brigadira Blaža Boškovića, koji je, možda, i previše bio odan kralju Nikoli. To ovoga drugog nije spriječilo da ga bezumno, noću likvidira i da to predstavi kao samoubistvu, kako bi na položaj komandanta postavio po svemu nedostojnog, kad je u pitanju takav položaj, svog sina Danila, s namjerom da se proslavi osvajanjem Skadra! Blažova pogibija prikazana je kao – samoubistvo!
Epska pjesma će o tome reći:

„Onda zetska poče jadit vila:/ „Aoj, Blažo, uzdanice mila/,Ko te ubi jutros iznenada, /Među vojske dvadeset hiljasa, /Ko te ubi mučki iza pleći, /Ubi onaj… ne smije se reći,/Ali smijem sudbu pogoditi -/Dockan će te Brđanka roditi…/“

Kad smo ga, prije osam godina, na stogodišnjicu pogibije, ispod Fundine, gdje je, svojevremeno, bio tajno sahranjen, prenijeli na njegovu Orju Luku, Mitropolit Amfilohije, po čijoj je želji i pregnuću to učinjeno, tada mi je rekao da je na njegovim kostima izbrojano, mislim, sedam zrnobojina! Izgleda, dakle, da se Blažo nije mogao ubiti „iz prve“!
Taj zločin će nas skupo koštati. Jer umjesto da se Skadar odmah, u oktobru 1912. osvojio, kao što je Blažo bio namjerio, njegova opsada će potrajati šest mjeseci, do marta 1913. Za to vrijeme, Hafiz Paša, pa potom Esad Paša od njega će napraviti neosvojivo utvrđenje, opasano trostrukim, a negde i petostrukim redovima žice, na kojoj će naći smrt 12 hiljada crnogorskih i srbijanskih boraca!

I to bi, po Ciceronu bila prva istorijska pouka. Zbog sujete i ambicije ostarjelog kralja da od , u svakom pogledu nedoraslog sina, napravi vojskovođu, nakon Blažove likvidacije, na utvrđrnom Skadru će, šest mjeseci kasnije, izginuti hiljade hrabrih crnogorskih i srpskih ratnika!
Umjesto da je Skadar u prvom naletu, po planu brigadira Boškovića, još u septembru osvojen, čekalo se šest mjeseci! Do sada nijesam naišao na uvjernjivo objašnjenje – zbog čega je tako učinjeno! U međuvremenu će, Turska na izdisaju, obećati autonomiju Arnautima, sve su prilike, po savjetu osvjedočenih „srpskih prijatelja“ Engleza, tako da je njihovo planirano savezništvo u osvajanju Skadra namah otpalo. Oni će se, umjesto toga, u hiljadama, priključiti Esad Paši u odbrani Skadra!

U međuvremenu je, na dvije Engleske konferencije, naravno u Londonu, krajem 12. i početkom 13. godine, formirana, pa pritvrđena nova država Albanija, formirana od stočarskih plemena, koja nijesu imala ni jezik na kome će se međusobno sporazumjeti! Važno je bilo – spriječiti izlaz Srbije na Jadransko more…

Kada je grad Skadar, konačno, 10. marta, 1913. osvojen, uz već spomenute stravične žrtve Srba iz Crne Gore i Srbije, odmah je stigao ultimatum od Engleske i Austrougarske ( uz još nekoliko reda radi priključenih država!) da se grad Skadar odmah napusti i ostavi „u nasledstvo“ novoformiranoj državi Albaniji! I to je i učinjeno, pod prijetnjom da će „u suprotnom“ Crna Gora , za početak, s Mora biti granatirana!
Cijenio sam Kralja Nikolu, prije svega kao dilomatu, pa da kažem, i državnika, koji je za svoje vladavine udvostručio sadašnji prostor Crne Gore, ali nikako ne mogu da shvatim kako nije prozreo , u slučaju Skadra, igru velikih sila! I kako je, i zbog čega, dozvolio „skadarsku klanicu“!?
I to je ono što mu „istorija, kao učiteljica života“ nikako ne može oprostiti!

Dugo sam bio u uvjerenju da je na skadarskim žicama poginulo 12. hiljada Crnogoraca i zbog toga sam bio spreman da prokunem tadašnjeg crnogorskog gospodara.

Zahvaljujući istraživanju moga kolege i pjesnika, Bećira Vukovića, ispostaviće se da je u osvajanju Skadra izginule više ratnika iz Srbije, pod komandom vojvode Bojovića , 7.5oo, nego onih iz moje Crne Gore, 4.5oo!Ali to nikako ne može da amnestira Nikolu I, za čitav ovaj poduhvat i njegove žrtve!

Meni kao Moračaninu, potomku Vojvode Gojka Mrnjavčevića, kao i polovini Kuča, kao i mojoj braći Crmničanima i ostalim Crnogorcima koji svoje porijeklo vezuju za Mrnjavčeviće, nikad neće biti svejedno kako se i kada i uz čiju pripomoć, grad Skadar našao u Albaniji!

Ima jedna epska pjesma, nastala u novije vrijeme, koju moja braća guslari u mnogim prilikama pjevaju: „Još se Skadra odrekli nijesmo“!