Šetale dvije samoće

Balice žice, balice spečenih kistova, utenzilije, kukučice, balice olovaka, srž prašine prekrila boju, polomljene stolice, šamlice, tronogi štafelaj javorovi, mlečna bara, gvozdeni krevet sa riđim ćebetom, rese i čvorići, preko uzglavnice zamrznuti mantil, krevet okružen grupom skulptura nagorelih, žalbenici pljosnatih glava, izvađene iz kante tečnog gipsa naočari bez stakala, slomljeni češalj, neotvoreni koverat, slikamo atelje dugonogog Đakometija. Takav je bio raspored onog hladnog dana kad je atelje posjetio Beket. Krhka bista gipsana sa naboranim čelom.

Šetale su Monparnasom dvije samoće.

Ćutke.

Monparnasom, ispod stabala, ukorak, i statua koja očarava mrtve.

Gomile, gipsa, gomilice, gipsa od kojeg ne možete disati, gips umešen sa istresinama od slame, po podu gips, po plafonu gipsani cvetovi, gipsana grudvica na nosu, u kosi gips, po gaćetinama, po tregerima, cokuletinama, gips, grudvice gipsa, umjetnost nastala od ključalog đubreta gipsa…

Završena, skulptura ćutke mora da uđe u atelje. Tako je i Đakometi, ćutke, ulazio, i izlazio iz ateljea. Ćutke je ulazio i Beket.

Skulpture su prolaznici prolaznici su skulpture.

Ljudi koji hodaju, hodaju koji ljudi.

Sjedeći u bistrou sa Borisem Lazićem.

Kroz staklo bistroa gledamo.

Idu, idu, idu.

A stopala se ne odvajaju od zemlje.

Sve skulpture video na ulici. Trebalo je samo uvući vreću gipsa u rupu.

Najljepšu statuu Žene je otkrio pod stolom.