Ružno je, kako su u svojoj banalnosti eksponenti Zapada snimili „Popadiju“

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Na Volinju i u Zakarpatju se i danas priča jedna anegdota koju znaju i naši Rusini. Naime, prilikom nametanja unije pritiscima i prestižom, štapom i šargarepom, mačem i novcima, često bi pokleknuo sveštenik i prihvatio uniju. Međutim, ništa od toga nije bilo ako ne bi uniju prihvatila i popadija. „Prihvatio pop. Nije prihvatila popadija. Šta je bilo sa selom? Ostalo pravoslavno“.

Popadija ima raznih, naravno. Možda i najdublji i najpotresniji njen prikaz jeste matuška Alevtina u Segenjevom romanu „Pop“ (kod nas je poznata njegova ekranizacija). Uz svu Sremčevu – opet pomalo sveljudsku, pomalo baš srpsku – satiričnost prema Crkvi i Sida i Persa, baš kao i Ćira i Spira, ostaju nosioci jednog u suštini poštenog, radosnog, kućevnog, črednog, toplog svijeta u kome i ono tamno u čovjeku više izaziva podsmijeh nego osudu. Istinski tragičar Ćire i Spire jeste učitelj Pera i sam svijet koji nestaje zajedno sa starim sveštenicima i popadijama.

Zatim nas čeka čitav jedan svijet komunističke filmografije, u kome za sveštenika nije smjelo da se nađe nijedno čovječno osjećanje, pa ni kadar. Čitav niz otaca Makarija, čupavih i pritvornih, pokvarenih i prljavih, uvijek naopačke i pogrešno ukopčanih mantija i epitrahilja. U komunističkoj filmografiji je sveštenik bačen u blato.

I onda kolonizator snima „Popadiju“. Gdje bi trebalo da se prikažu svi banalni klišei odjednom: ruralna Srbijica, vizantoliki sveštenik i barbi popadija. Dakle: jedna Crkva koja se sama valja u blatu ništavila.

Međutim, ma koliko da smo okupirani, jasan znak toga da nismo poistovjećeni sa okupatorima jeste činjenica da je neko morao da napravi seriju u kojoj je popadija prikazana kao banalni eksponent Megalopolisa, lutkica brendiranog života. Ono najpovršnije u svakom čovjeku pripisano je ženi (što neće izazvati bijes naših feministkinja, što dovoljno govori o tome da one ne žele ženu dostojanstvenu u dubini njenog poimanja i doživljaja života već jedno „emancipovano“ a u stvari plitko biće, materijal za manipulaciju i upravljanje).

Ipak, činjenica da je neko morao da snimi ovu paradu banalnosti svjedoči koliko smo i dalje daleko od propasti hrišćanskog Zapada.

Tamo bi same „Crkve“ snimale „popadije“ da pokažu jednoj dekadentnoj civilizaciji na umoru da dijele isti nedostatak vrijednosti.

To što su eksponenti Zapada snimili „Popadiju“ ružno je u svojoj banalnosti.

To što se u nama buni protiv te banalnosti po sebi a naročito protiv smještanja banalnosti u Crkvu, Tijelo Hristovo, govori o tome da nas, uz sve naše zablude i stranputice, i dalje nisu premljeli.