Rajković: Raspredati o istoriji ili učestvovati u istoriji

Piše: Ranko Rajković

Sjutra počinje izborno ćutanje. Čuli smo predsjedničke kandidate i njihove podržavaoce. Naslušali smo se obećanja, negodovanja i zapomaganja, mudrovanja o putevima, raskrsnicama i stranputicama. Do nas su stigli apeli, upozorenja, opasne prognoze o budućnosti Crne Gore poslije predsjedničkih izbora. Riječi izgovorene u žaru političke borbe tokom predsjedničke kampanje i Jakova Milatovića i Mila Đukanovića koliko god bile teške neće proizvesti posledice na biračko tijelo. Crnogorski glasači su poodavno ubijeđeni, svako u svoju viziju Crne Gore. Na osnovu te vizije glasači o predsjedničkim kandidatima već imaju unaprijed formirana mišljenja. Mišljenja se ne zasnivaju na ličnostima, biografijama, učincima i sposobnostima kandidata već na uklapanju svoje vizije Crne Gore u priče koju predsjednički kandidati zagovaraju.

Milo Đukanović insistira na neprijateljima kojima je Crna Gora okružena. U prvom redu tu su srpski i ruski svijet, pravoslavlje, Mitropolija crnogorsko-primorska, kao i odrazi istorijskih događaja iz 1918, 1941 i 2006 godine. Ti događaji po Đukanoviću još uvijek proizvode izdajnike države u vidu različitih tumačenja Podgoričke skupštine, Drugog svjetskog rata, Referenduma o crnogorskoj nezavisnosti. Priča o vječitim neprijateljima Crne Gore dobro se prima u dijelu biračkog tijela koje u istorijskom zanosu daje prednost ideologiji identiteta, samobitnosti i samodovoljnosti nad potrebama i problemima društva u realnom vremenu.

Jakov Milatović daje prednost realnom vremenu odnosno borbi za stabilne i odgovorne institucije, suzbijanju korupcije, obračunima sa organizovanim kriminalom, razvijanju povjerenja, međusobnog razumijevanja i pomirenja unutrašnjih kontradiktornosti u Crnoj Gori. Ta priča nailazi na odjek kod glasača koji nijesu nenaelekrisani istorijom i spremni su hladne glave čuti i drugu stranu. Iako biografije predsjedničkih kandidata ostaju u sjenci njihovih izbornih kampanja vredi ih ukratko spomenuti. Milo Đukanović je rođen 15. februara 1962. godine u Nikšiću. Završio je 1986. godine Ekonomski fakultet u Podgorici. Prvo radno mjesto predsjednik Vlade Crne Gore. Od tada do danas bio je sedam puta na mjestu što predsjednika vlade što predsjednika države. Raspolaže nespornim političkim vještinama, pragmatizmom i iskustvom. Realno gledano u nekim turbulentnim vremenima i okolnostima Crnoj Gori su se dogodile korisne stvari.

Prešlo se sa dinara na marku, zatim na euro, otvorila vrata ruskom kapitalu, crnogorci koji su uspjeli pronaći bogatog Rusa i prodati mu imanje na primorju i u zaleđu enormno su se obogatili. Krenula je stanogradnja i opšta potrošnja, veći novčani obrt i unekoliko bolji standard. Potom je uslijedilo okretanje ka Zapadu i NATO-u, dolazak Arapskih investitora, devastacija prirode i porast zaposlenosti. U maloj ekonomiji poput naše to nijesu zanemarljive stvari. Milo Đukanović je u jednom periodu pragmatično koristio društveno-ekonomske tokove, vjerovatno zato što su mu se lični interesi poklopili sa državnom politikom. Milo Đukanović ne govori nijedan strani jezik.

Biografija Jakova Milatovića je mnogo kraća. Rođen je 7. decembra 1986. Godine. Ekonomski fakultet je završio u Podgorici. Doškolovavao se i radio u Ilinoisu(SAD), Beču (Austrija), Rimu(Italija), Oksfordu (Engleska), Pekingu (Kina), Frankfurtu (Njemačka). Odnedavno je u politici. Ne prate ga afere. Govori engleski, italijanski i španski jezik. Sa Milom Đukanovićem stariji dio populacije ima problematičnih iskustva raznih vrsta od moralnih, karijernih, ekonomsko nasilničkih do kovertitskih i progoniteljskih. Ta iskustva traju 35 godina. Sa Jakovom Milatovićem stariji i mlađi dio populacije ima iskustvo dugo tek dvije godine. Kako izgledaju ta iskustva?

U svojim obraćanjima javnosti Đukanović se više od tri decenije bavi napadačima na državu Crnu Goru i odbranama države Crne Gore. Ne obazirući se na skandale i nemile događaje koji ga prate Đukanović uporno govori o potencijalnom nestanku države Crne Gore ukoliko on ne bude na njenom čelu. Da li je u pravu ne možemo provjeriti jer su nam i Đukanović i država poslije 30 godina još uvijek tu. Jakov Milatović se od stupanja na političku scenu bavio ekonomijom govoreći u javnosti o pojedincu, građaninu i njegovoj ekonomskoj egzistenciji. Koliko je uspio doprinijeti ekonomskoj perspektivi i emancipaciji građana tek će se viđeti. Za sada je evidentan napredak za koji je zaslužno ministarstvo ekonomije na čijem čelu je bio Milatović nešto više od godinu dana i tokom čijeg je mandata obezbjeđen porast zarada crnogorskim radnicima prvi put u značajnijem, skokovitom iznosu.

Po mišljenju stranog faktora i dobrog dijela crnogorskog javnog mnjenja posledice Đukanovićeve trodecenijske vladavine su očigledne u enormnom porastu kriminala, korupcije, skandala, ekonomskih afera, moralnih derogacija, srozavanja državnih institucija i sve dubljih društvenih podjela. Posledice Milatovićevog kratkotrajnog političkog djelovanja mogu biti nova zaduženja države i ekonomska nestabilnost.

Nevažno je da li glasači žele prihvatiti ove činjenice ili ih jednostavno ignorisati. I u jednom i u drugom slučaju posledice ne proističu iz njihovog odnosa prema činjenicama odnosno iz onoga što građani misle o Milatoviću i Đukanoviću kao predsjedničkim kandidatima već iz onoga kako će glasati na izborima prateći svoju viziju Crne Gore. Pitanje i za jedan i za drugi tabor je: Da li trebamo pričati i povlađivati prošlostima Crne Gore u nastojanju da ispravljamo istorijske nepravde s koje god strane da su dolazile ili treba učestvovati u novoj modernoj istoriji Crne Gore sa novim ljudima i idejama.

Da li će glasači pokloniti povjerenje Đukanoviću koji obećava da će spasiti državu u istorijskom smislu ili Milatoviću koji obećava da će nastaviti borbu za nezavisnost institucija i da će zajedno sa koalicionim partnerima očistiti državu od organizovanog kriminala saznaćemo u kasnim večernjim satima 2. aprila 2023. godine.

Dotle ipak moramo biti svjesni da je proces izgradnje države i nestanka države vremenski neuporedivo duži proces od ekonomskog i moralnog oporavka države. Države niti nastaju lako i brzo niti nestaju lako i brzo. Crnoj Gori ne prijeti ni nestanak, ni porobljavanje pogotovo ne od kako je članica NATO saveza čime Đukanovićeva politička kampanja o ugroženosti države gubi na značaju i ubedljivosti. Objektivno gledano Crnoj Gori je najdirektnije zaprijetio politički kriminal i s njim povezani kriminalni klanovi rođeni i odgajani u skutima Đukanovićevog režima. Država nam je zaista u opasnosti ali ne od nekog tuđeg ruskog, srpskog, albanskog, pravoslavnog, islamskog svijeta već od našeg unutrašnjeg svijeta. Kada se urušava piramidalni kriminal koji nam je zarobio državne institucije u prethodnih 30 godina, kada se hapse vrhovi sudstva, tužilaštva, policije, bezbjedonosnih službi država postaje krhka. Gubi se povjerenje u državu. Sve manje je razloga da se u državi vole i poštuju stvari promovisane putem ideologije i politike na njoj zasnovane.

Državu oslabljenu kriminalom, licemjerem i beznađem nijedna retorika i propaganda ne može ojačati. Uzaludna su besomučna ponavljanja priča o 1918. Godini, uzaludno je upiranje prstom u istorijske neprijatelje, uzaludno je spominjanje četnika i fašista iz Drugog svjetskog rata, uzaludno je prozivanje i etiketiranje onih 44,5 % građana Crne Gore koji su u referendumsku glasačku kutiju ubacili listić sa NE, iz razloga što je možda upravo to njihovo NE bilo NE organizovanom kriminalu i Đukanovićevoj despotiji a ne državi kao domovini.

Državu može ojačati izgradnja institucija i povratak povjerenja u moral, obrazovanje i slobodu kao uzor mladim generacijama. Državu će osnažiti unutrašnja kohezija iz koje treba udaljiti politiku podjela na kojoj se zasnivao kontinuitet apsolutne vladavine jednog čovjeka i jedne partije.

Uostalom promjene su osnov i prirodnih i društvenih procesa. Nije pametno sprečavati i sabotirati promjene. Za promjene treba imati i volje i snage i hrabrosti i vremena. Neki političari su potrošili svoje vrijeme. Što prije shvatimo da je došlo vrijeme u kome ćemo shvatiti da je mnogo besmislenije i beskorisnije pričati o istoriji nego učestvovati u istoriji, što prije shvatimo da je važnije izgrađivati državu mimo predrasuda iz prošlosti biće nam mnogo bolje i kao pojedincima i kao državi. Ako sa takvom sviješću pristupimo glasačkim kutijama Crna Gora će 2. Aprila 2023. godine biti na dobitku.

Izvor: Žurnal.me