Propisano pamćenje

U armiranom postjednopartijskom sistemu – dakle, domaćem – kultura pamćenja direktno ugrožava nešto što bismo mogli, doduše patetično, nazvati građanskom slobodom, udarajući joj na goli interes preživljavanja, jer rasparčane zemljice brdovitog (barut) Balkana, nakon raspada – raspadu sklone – podmetnute Jugoslavije, temelje se na principu propisanog pamćenja, što će reći da moramo u instinktu nositi i dobro znati, na koji način i, čega se, prije svega možemo sjećati, a šta, pored suvih fakata, moramo (moći) silu na sramotu, negirati. Nije neka mudrost – što bi i bila, je l` da – ali, stoji: ono si čega se sjećaš!

Tako je u nas Istorija uveliko, ako ne i ucijelo, ništa drugo do stori koju na svoj način interpretira svaka trenutna, vladajuća  ideologija, i aparat istog, putem linearnog mehanizma i rada sveprožimljivog „dispoziviteta.“ Nekad je glavni junak Bata zvani Valter, da bi potom bio, biseksić Valent.

Prema sve mlađim i uspješnim, lijevo orijentisanim, analizama proevropskih socijal demokrata – ma pod kojom kapom scenski nastupajući, ako računamo da Marko pravi Milačić ekstremno prosrbovao na sva usta, sve do juče u cikotićkim „Vijestima“ pojašnjavajući onom (je li?) Željku, u traljavoj polemici, kako ga može zvati kako hoće, ali nikako ne može (i) četnikom – prošlost treba ostaviti da počiva tamo gdje joj je i mjesto (u grobu?), ako mislimo investirati ono najbolje i živjeti za budućnost.

U redu, još jedno opšte (bla-bla-bla) mjesto. Međutim, šta sve, usput, jedan takav program podrazumijeva da treba žrtvovati? Pamćenje, tradiciju, nacion, jezik, Crkvu? Gospodo, to i još štošta…

„Živimo unaprijed, znamo unazad“ primjetio je još Kjerkegor. Ne, mi znamo – u stvari, samo mehanički i bespogovorno slušamo – unaprijed, dočim zaboravljamo unazad. Neka više nego akrobatska varijanta življenja, pa ipak, šta da se radi, takve su danas propisane vrijednosti i norme, koje u potpunosti važe za ovu, i ovoj provinciji sličnim… (Da, i dugo će ti ovo biti periferija sa izlaskom na pjenu od mora, sve dok na njenom čelu budu ustoličeni nekadašnji bronzani pioniri, pa stupidni socijalisti, i danas – tobožnje demokrate i prozapadni vizionari što prežvaću: prošlost je završena, krenimo putem budućnosti!

Ova zemlja nije samo besudna i crna, ona je i poprilično matora, okoštala i umorna, pa tako oni koji su prebacili pola vijeka za trideset neće imati ko sahraniti, budući da su oni koji su prebacili tridesetu zdimili u bijeli svijet, i neće se vratiti ne za trideset, nego, kako stvari stoje, nikad više.

(Razmišljate li, katkad, srednjovječni autoriteti, i o ovom jezivom i za sada po svemu nerešivom problemu? A podjednako je i vaš, kao što je vaše nauke djelo!)