Poezija Miloša Crnjanskog
1 min read
Jubilej kakav je 120 godina od rođenja Miloša Crnjanskog, rečeno je na konferenciji za novinare na Filološkom fakultetu u Beogradu, predstavlja dobar povod za nova sistematska preispitivanja i rasvetljenja njegovog, već odavno klasičnog dela moderne srpske književnosti. O međunarodnom naučnom skupu: „Miloš Crnjanski: Poezija i komentari”, koji je posvećen isključivo poeziji velikog srpskog liričara (održava se od 4. do 6. decembra), u Beogradu i Novom Sadu, u okviru projekta „Smena poetičkih paradigmi u srpskoj književnosti dvadesetog veka: nacionalni i evropski kontekst”, govorili su Aleksandra Vraneš, dekan Filološkog fakulteta, urednici skupa: Jovan Delić, rukovodilac projekta, i Dragan Hamović. Skup organizuju Institut za književnost i umetnost, beogradski Filološki fakultet i Matica srpska iz Novog Sada.
Za skup i budući zbornik, istakao je Jovan Delić, radove je prijavilo pedesetak istraživača iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Republike Srpske, kao i slavisti sa naučnih ustanova iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Nemačke, Italije, Francuske, Ukrajine i Poljske. Zbornik radova: „Miloš Crnjanski: Poezija i komentari” trebalo bi da se pojavi tokom naredne godine, kao treće kolektivno delo o književnom delu Miloša Crnjanskog u poluvekovnoj istoriji Instituta za književnost i umetnost.
Premda je Crnjanski ostvaren u različitim žanrovima, čije je granice, kao avangardist, neprestano pomerao, naglasio je Dragan Hamović, poezija je oblast u kojoj je najpre stekao ime i status književnog prevratnika. „Lirika Itake”(1919) bila je među prvim oglašenjima nove pesničke generacije, izašle iz strahota Prvog svetskog rata. Tekstovi „Objašnjenje Sumatre” (1920) i „Za slobodni stih” (1922), nezaobilazni su za razumevanje književno-istorijskog konteksta u kojem je Crnjanski bio jedan od glavnih aktera. U svetlu novih saznanja o poeziji avangarde, potrebno je višestrano proučiti ovu najburniju i najdalekosežniju smenu opšte poetičke paradigme u srpskoj književnosti. Neizbežno je iznova upraviti istraživanja na pitanje odnosa prema prethodnoj epohi „zlatnog doba srpskog pesništva”, prema eksplicitno-poetičkim iskazima samog Crnjanskog i istaknutih savremenika „modernističkog” talasa, kao i prema širem kontekstu evropskog avangardizma.
Crnjanski je, posle „Lirike Itake”, dodao je Hamović, težište svoga pisanja preneo na prozu, prožetu prepoznatljivim i neponovljivim lirskim činiocem, ali su njegova potonja sporadična lirska ostvarenja, po pravilu, imala status književnog događaja, a značila su i pomeranja u razvojnom putu njegove lirske poetike, u smeru postavangardnih odlika. Poeme „Stražilovo” (1921) i „Serbia” (1925), kao i krug pesama u periodici objavljenih dvadesetih godina, predstavljaju posebnu interpretativnu metu, prelaznu fazu između dubinskog radikalizma „Lirike Itake” i pozne lirske sinteze koju oličava poema „Lament nad Beogradom” (1956).
Naučni skup se otvara u sredu, na Filološkom fakultetu, u četvrtak se rasprava nastavlja u Institutu za književnost i umetnost, a u petak je završni deo skupa u Matici Srpskoj, u Novom Sadu.