Perošević: Srpski vitez Đorđije Božović Giška

Noćas ovu pjesmu pjevam
Zaboravu iz inata
Tebi koji odozgor’ nas
Sa nebeskih gledaš vrata

Noćas ovu pjesmu, tebi
Sa velikim pjevam bolom
Da ovjenčam ime tvoje
Besmrtnijem oreolom

Jer kad gusle i gudalo
Počnu ime da ti slave
Posle toga, nikad više
Nećeš mrijet gorski lave

Ti koji si srcem hrabrim
Razgonio horde mrske
Kroz gusle ćeš vječno živjet
U srcima djece srpske

Epsko pero, sudija je
Junačkome svakom djelu
Pa mu na red, i ti dodje
Da opjeva, smrt ti smjelu

Nije Đorđe, teško mrijet
Onom koji hrabrost skupi
No je teško, čitav zivot
U mišijoj živjet rupi

Nit je lako, čast sačuvat
Kad zemani dođu loši
No je teško, orlu surom
Zimovati međ’ kokoši

Al’ tebi su od koristi
Ideali bili preči
Pa na čelu garde ode
Dje krvava bitka ječi

Tamo nedje, put Gospića
I Hrvatske zemlje klete
Đe krv srpska, od davnina
Kvasi oštre bajonete

Đe topovi vatru bljuju
Đe kuršumi zvižde vrući
A znao si da živ, nikad
Vrnuti se nećeš kući

Taj dan kažu, da si majci
Rečenicu reko kratku
„Ja odlazim u boj sveti
Ne nadaj se mom povratku

Al te molim, poslušaj me
Kad mi smrti dođe vakat
Stisni srce, hrabra budi
Nemoj majko, za mnom plakat

Poštuj ovo što ti kažem
To je zadnja želja moja
Bez suza me sahranite
Ko viteza i heroja“

Eto tako junak ovaj
Ka vrletnoj ode Lici
Đe goloruk narod kolju
Tuđmanovi bojovnici

Bez bojazni i bez straha
Hrabro u rat strašni ode
Đe se bitke strahovite
Za slobodu srpsku vode

U ruci mu barjak bješe
A kokarda na vrh čela
A za njime u boj ljuti
Ode srpska garda smjela

Ka Gospiću prokletome
Hrabro gazi ova ceta
Kano vojska Lazareva
Nekad davno put Kosmeta

A pred bitku srpsku gardu
Kad postroji junak ovi
Vako iz sveg glasa viknu
„Slušajte me sokolovi

Nemoj kome u grudima
Da zadrhti danas duša
Kad čas dođe s ustašama
Ljuti megdan da se kuša

Kad polete na nas horde
Plaćenika i Hrvata
Jer Obilić Miloš, ozgor’
Sa rajskih nas gleda vrata

Nemoj neko da uzmakne
Krv kad počne teći vrela
Jer gusle će jednog dana
Naša da nam, sude djela “

Dim zavio Gospić bješe
Granata se čula huka
Boj krvavi s ustašama
Božović je Đorđe tuka

Zvižde meci i geleri
Mitraljezi teški kose
Dok ulice malog grada
Viteškom se krvlju rose

Dan čitavi bez prestanka
Trajao je boj i klanje
I ako je naše vojske
Deset puta bilo manje

Tu đe ljuta bitka ječi
Pored jednog malog mosta
Komadant je srpske garde
Na bojnome polju osta

Kažu da je junak bio
Hrabar mimo drugih ljudi
Al mu zrna iz pušaka
Raznijee muške grudi

U Gospiću krvavome
Đe je srpskoj zemlji međa
Snajperom ga pogodiše
Dal’ s prijeda il’ sa leđa

Ležao je, izrešetan
S’ nekoliko ljutih rana
I izdahno na rukama
Svog sinovca Milovana

Bez obzira s’ koje strane
Dolećeše meci kleti
To je vitez srpskog roda
Koji nikad neće mrjeti

To je bio soko, kakvog
Malo više, majka rađa
Kojemu je smrt viteška
Od života bila slađa

Mrzio je komunizam
A poštovo krst i boga
Nije dao, nejač srpsku
Da ustaška gazi noga

Svemoćnijem vladarima
Nije htio ljubit skute
Nit’ drug biti, s’ onijema
Što povite glave ćute

Međ zmajeve, zmaj je bio
Međ’ orlove, suri oro
Vitez ko on, ja vjerujem
Roditi se neće skoro

Imao je kako vele
Mladost burnu i žestoku
Zbog svoje je pravičnosti
Mnogom bio trn u oku

Al’ rad smrti, junačke ga
Sada slavi pjesma ova
Suze roda, srpskoga su
Danas njena tužna slova

A epsko ga, pero oštro
Što junačka djela sudi
Evo diže u plejadu
Besmrtnijeh, čelik ljudi

Zadnja ti je bila želja
Srpski zmaju i viteže
U Kučima ponosnijem
Mrtve kosti da ti leže

Da predaka slavnih, zemlju
Oplemeniš svojim prahom
Zor junače, što ne življe
Bojažljivo i sa strahom

Ljudski vijek, kratko traje
Život u čas posla prođe
Samo bruka i čast, vječno
Na svijetu žive Đorđe

Ti sad gore u nebesa
Ispod rajskog spavaš krova
Kraj Novaka Miloševa
I kraj Marka Miljanova