Pametni čitalac u zemlji banana

Piše: o. Boris B. Brajović

Najdraži Oče, šta postaje dječak
Odavno ne već dječak? Molim te-
Šta se dešava sa pastirom
Kada su ovce kanibali?
Okean Vuong

Veljko Vlahović se, kaže jedna NVO „aktiviskinja“ sakrivena iza maske, a koja inače ne vjeruje u zagrobne grantove, prevrće u grobu na glas da je u UO Univerziteta postavljen sveštenik sa titulom doktora nauka. Ne znam kako je to saznala, možda sa tviter portala američke ambasade.

Sumnjam, prije će biti da se Veljko raduje kad vidi kako su njegovi pioniri u njegovoj Crnoj Gori tako uspješni trgovci bananama i kako su nastavili tako dobro ono što su on i njegovi saborci započeli. Ali ostavimo mrtve njihovom svijetu a vjerujem da su oni tamo već sve shvatili što mi ovdje ne možemo ili nećemo da razumijemo. Kako bilo da bilo, jedina prava utjeha je da ćemo svi na kraju sve vidjeti onako kako je uistinu ma šta ovdje mislili i o čemu snivali. Ali i ovdje na ovom svijetu ima puno onih koji su sve razumjeli i shvatili.

Svijet je pun pametnih čitalaca. On je i stvoren za pametnog čitaoca. I njima se istinski i od srca radujem kad vidim a posebno sretnem pametnije i bolje ljude od mene. Jednog od takvih sreo sam, ne lično, već preko njegovog komentara na moj poslednji tekst. Potpisao se kao Sekula. A Sekuline crtice i metafore iz kinematografskog prosedea pokazale su se sa ovim novim političkim razvršjima apokaliptički tačne. Riječ je o tome da što god uradite u filmskim a posebnom životnim prilikama, ma kako to bilo herojski, moralno, dobro ili vam se takvim to činilo ne možete natjerati drugoga da to prihvati ako nije spreman za otvorenost prema bližnjem.

Ukratko čovjeka možete na sve natjerati osim da zavoli. Oni naši mučenici iz Prebilovaca i Gline saznali su tu istinu na najtragičniji način od svojih komšija kojima su vjerovali. Moj prijatelj Dejan sa kojim dijelim mnogo toga ispričao mi je na to priču iz njegovog sela Šušunja. Naime u selu je jedan pas lutalica koga su zvali Šari stalno upadao u komšijske kokošinjce i davio nemoćne kokoške. I svaki put je komšinica zaljubljenica u životinje, branila Šarija, ne dajući da ga iko povrijedi zbog toga. Pričala bi sa njim, govoreći mu: Šari to nije lijepo, moraš da budeš bolji, ne smiješ da to radiš! Šari bi je znatiželjno gledao, i ko zna šta je mislio. Ali bi nastavio ono što je naučio, da davi kokoške.

I ko zna koliko bi to trajalo da neko sa strane nije prekinuo tu konverzaciju Šarija i komšinice i oduzeo mu pravo glasa i sklonio ga u sklonište. Poenta je ovdje da su i kokoške važne. I da neko ne pomisli pogrešno, kokoške su u ovoj priči ja i meni slični, ako takvih ima. Svi oni koje su njihovi raditelji učili da je svijet isti kao u njihovim domovima, i da ljudi ne treba da lažu, varaju i da je svako isti kao njegova majka, otac, brat. Oštećeni smo i nespremni na svijet u kome su svi pozvani stvaranjem da budu dobri i moralni ali nijesu jer su poput Šarija usvojili jedan drugi način života u kome je jedina mjera njihova priroda i njeni porivi.

Nažalost nijesu. Nekad nepopravljivo nijesu. Zato je jevanđelska priča o izgubljenoj ovci tako potresna jer je rijetka. Svijet je pun Šarija koji čekaju da nekog nespremnog za svijet udave i rastrgnu. I na kraju, da se ne lažemo sav ovaj politički horor koji živimo ovih dana je smišljen da ne bi ostao onaj svijet slobode u koji smo zakoračili 20. avgusta. 2020. godine.

Sekula je u pravu, trebamo svijet gledati ne samo otvorenog srca već i otvorenog uma i biti spremni.