Ovaj haos će se završiti novim 27. martom

Vlada je sebe dovela u situaciju da bi, šta god uradi i gdje god da se okrene, mogla da dobije neki novi „27. mart“.

Politička Srbija i dalje uglavnom gubi vrijeme i iscrpljuje se svakodnevnim obmanama, medijskom agresivnošću u neistinama, prijetnjama „teškim i bolnim odlukama“ a najveći dio energije troši na zabašurivanje svakodnevnih skandala i odbranu lika i djela njenih lidera. U takvom ambijentu vlast Srbije djeluje uplašeno i nesigurno, što iz dana u dan samo inspiriše njenu agresivnost u javnoj komunikaciji kao i sve vidljiviju ambiciju da prikrije nagomilavanje problema. Vremena za gubljenje je, međutim, sve manje pa su i strah i agresivnost sve veći, o čemu svjedoči i to da se praktično veći dio radnog dana vlasti svodi na besomučna gostovanja na televizijama i nastojanja da se kontrolišu vijesti i mediji. Ali narod kaže: „Možeš koliko hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš“.

Iz ugla zdravorazumskog hroničara strah i nesigurnost vlasti Srbije predstavljaju fenomen koji budi sumnju da se nešto „iza brda valja“. Aktuelna vlast ima rijetko viđenu demokratski izabranu većinu u Skupštini, što znači da ima komotan ambijent da na strpljiv i temeljan način vodi zemlju i njenu politiku. Istovremeno, svima je u Srbiji jasno u kakvom se stanju zemlja nalazi, jasno je takođe da ova vlada ne snosi cijelu odgovornost za takvo stanje, ono se generiše godinama, i jasno je da se sve to ne može riješiti za dan, pa prema tome nema potrebe da se ljudi obmanjuju, da im se nude nerealna obećanja i da im se prijeti „bolnim i teškim odlukama“. Nema, međutim, ni potrebe da im se otima i ono malo što im je nekim slučajem od prethodnih „reformatora“ preostalo, i to je, naravno, svima jasno.

Ali ljudi ipak očekuju da se od nečega krene, da se osjeti neko pomjeranje, barem da se krene jer znaju da je provalija velika i da ne može tako brzo. Umjesto toga, njima se, sve je jači utisak, nude samo obmane i odložena obećanja. I, što je još gore, jedan od glavnih poslova aktuelne vlasti je nervozno i agresivno nastojanje da se od javnosti sakrije šta ustvari vlast radi i koja obećanja nekome izvan zemlje još treba da ispuni. Narod ne zna koja su to obećanja, ali vlast zna i odatle, po svemu sudeći, potiču već pomenuti strah i nesigurnost.

 OBMANE JAVNOSTI

Više se i ne zna gdje su veće obmane, u domaćoj ili u spoljnoj politici, u zemlji ili inostranstvu. Ustvari, to je isto, isti je princip, a i staro je pravilo da je spoljna neraskidivi dio unutrašnje politike. Sve to, međutim, pada u vodu u neizbježnom suočavanju sa realnošću. Statistički zavod Srbije je nedavno saopštio da je, na primjer, industrijska proizvodnja u Srbiji u avgustu ove godine bila manja za 13,1 odsto u odnosu na isti mjesec prošle godine. U odnosu na cijeli prošlogodišnji prosjek u avgustu je proizvodnja manja za 12,8 odsto. Statistički zavod, poznato je, nije nezavisna i pouzdana institucija i opravdana su strahovanja da je realna situacija još gora. Aktuelne, nezvanične, procjene Ministarstva finansija su, istovremeno, da je pad prihoda u budžetu Srbije od PDV i drugih poreza poslednjih mjeseci čak do 70 odsto. Procjena je da nije riječ samo o rastu crnog tržišta nego i objektivnom padu kupovne moći. Narod više nema para.

Narodna banka Srbije je nekako u isto vrijeme saopštila da je ukupni spoljni dug Srbije u avgustu ove godine iznosio 26,08 milijardi evra, što je za samo mjesec dana, u odnosu na jul, povećanje od 835 miliona evra. Ukupan dug je dostigao negdje preko 70 odsto bruto društvenog proizvoda (BDP). Vlada se, prema podacima Fiskalnog savjeta, od početka godine zadužila za dodatnih dvije milijarde evra a, prema nekim nezvaničnim procjenama, ova vladajuća koalicija je od 2012, kada je formirana, Srbiju ukupno zadužila za skoro 8,5 milijardi evra. Ministar finansija Dušan Vujović je prije neki dan najavio da se vlada priprema za prodaju novih evroobveznica u vrijednosti od dvije milijarde evra, znači novo zaduživanje, ali ne da bi se investiralo, nego da se vraćaju prispjele dužničke obaveze.

Naspram te realnosti predsjednik Vlade Srbije javno kaže da će Srbija 2016. godine, znači za nešto više od samo godinu dana, „imati najveći privredni rast u Evropi“. Objašnjenje je da će to učiniti ekonomske reforme ali koje reforme – to baš nije sasvim jasno. Riječ reforme je inače najčešće upotrebljavana u saopštenjima i izjavama svih lidera Srbije, a njih onda prate hvalospjevi i pohvale evropskih birokrata i plaćenih stranih savjetnika predsjednika vlade Srbije kako je „reformski paket“ Beograda dobar i kako nudi izlaz iz krize. Sve su to obmane. Kakve reforme? Smanjenje plata i penzija i navodna štednja kao i najavljena prodaja državne imovine? Pa to nisu reforme, to je rasprodaja ili, narodski receno, pljačka sopstvenih građana.

VLADA SRBIJU PREPUŠTA SVJETSKOJ BANCI

Iza tih obmana su , međutim, skrivene suštinske odluke aktuelne vlade koje se kriju od javnosti. Pored obećane prodaje državnih kompanija, ključna odluka je da se Svjetskoj banci povjere na upravu javna preduzeća Srbije i kompletna reforma državne uprave. Taj posao će intenzivno početi početkom marta iduće godine i Svjetska banka već uveliko priprema svoj tim. U krugovima Svjetske banke može se saznati kako formiranje tima i ne ide tako lako, mnogi ne žele taj posao, ali ipak je formirana baza koja već izvesno vrijeme radi na terenu i priprema poslove. Zanimljivo je da se od tih ljudi može čuti da najveću saradnju u Srbiji do sada imaju od sindikata.

Nevjerovatno. Najveću saradnju daju oni koji bi trebalo da štite žrtve Svjetske banke. Sve to u prevodu znači da aktuelna vlada u Beogradu Srbiju prepušta kompletno u ruke Svjetske banke i njenih bezimenih „eskperata“, koje je odavno jedan od njih nazvao „plaćenim ubicama ekonomije“. Pa zar Srbija zaista nema sopstveni kapacitet da reformiše državnu upravu i izgradi model uprave u duhu istorijskog iskustva i prirode njenog društva. Problem je utoliko veći zbog toga što će Svetska banka kreiranjem državnog aparata i nadalje ekonomske infrastrukture kreirati u stvari i model društva a kao kreator onda ona postaje i gospodar države.

Aktuelna vlast Srbije je tako već učinila istorijski grijeh, izdaju, nešto što niko prije nje, ma koliko se mnogi trudili, nije uspeo. Svetska banka ne poznaje nijanse, ona ima samo jedan model, jedan pristup. Svaka država je oličenje njenog društva i ni jedna država nije ista, ne podnosi isti model, ni jedna država ne liči na drugu. Ali tu se za aktuelne lidere može pojaviti i jedan problem – vlast koja je pristala da svoje zemlju prepusti Svjetskoj banci bi mogla da bude i sama žrtva, pored, naravno, Srbije i njenih građana. Modelu i upravi Svjetske banke je potrebna i drugačija vlada, ne ova sadašnja. Prvo, da bi se sve zlo i politička odgovornost nadolazeće kataklizme prebacili na neke druge ljude, obično zvane „eksperti“, i, drugo, da se oni koji su suštinski odgovorni sačuvaju za neko drugo vreme. U tom svijetlu bi se mogle vidjeti i priče o mogućoj rekonstrukciji vlade Srbije, što bi bio samo početak, a u nastavku bi skoro cijela vlada mogla biti zamenjena.

U novije vreme je najdrastičniji primjer do čega dovodi primjena modela Svjetske banke tragična sudbina Ukrajine koja je, kao sada i Srbija, svoje „reforme“ prepustila toj instituciji. Rezultat je poznat. Nije nezanimljiva činjenica da je jedan od lidera tima Svjetske banke u Ukrajini slučajno bio i sadašnji ministar finansija Srbije Dušan Vujović. Poznato je, naravno, šta u realnosti znači model Svjetske banke i njenih reformi. To je prije svega budžetska štednja ili, tačnije, pljačka građana praćena masovnim otpuštanjem zaposlenih kako bi mogli da se vraćaju krediti onima koje ta banka i predstavlja, zatim u istom cilju rasprodaja svega što su generacije građana jedne zemlje, u ovom slučaju Srbije, stvarale i istovremeno kreiranje modela društva koji po pravilu odudara od istorijskog iskustva i prirode konkretne zemlje.

SRBIJA TO NIJE ZASLUŽILA

Sve to, tu ključnu odluku aktuelnih vlasti, vlada Srbije krije od njenih građana. Ako bi neko nešto i upitao odgovor je da se sve to radi zbog evropskih integracija i približavanja Srbije Evropskoj uniji. Formalno, doduše, Svjetska banka svoj projekat u Srbiji i sprovodi i pod autoritetom Evropske unije i evropskih integracija. To je suštinska obmana koja izgleda uopšte nije tema. Umesto toga, predsjednik vlade izjavljuje kako će Srbija „biti prva zemlja u Jugoistočnoj Evropi koja je samostalno počela proces ekonomskih reformi“ i kako je ona „jedina južnoevropska zemlja koja teške odluke donosi bez pritiska sa strane“.

U svijetlu već navedenih činjenica, sva ta propaganda, sve te izjave i domaćih lidera i stranih gostiju postaju besmislene. Besmislene su i priče o saradnji i sa Evropskom unijom, Amerikom i Rusijom i Kinom. Sve su to zaista nepotrebne obmane, čemu to? To samo još više pogoršava situaciju i ponižava ionako izmučene ljude što u njima samo pojačava destrukciju bijesa, a ne energiju za izazak iz krize. Aktuelna vlast Srbije je tim beskrajnim obmanama, raznim obećanjima i lažnim dodvoravanjem čas jednim čas drugima a iza scene je opredeljena samo za jedne dovela sebe u situaciju da joj više niko ništa ne vjeruje, ni stranci ni građani Srbije. Dovela je sebe u situaciju da bi šta god uradi i gdje god da se okrene mogla da dobije neki novi 27. mart. I sve su prilike da bi tako moglo i da se desi jer kakva god da bude odluka niko neće biti zadovoljan.

Siniša Ljepojević